Piše: Dragan.D.Dragović

Moram priznati da nije baš lako odgovoriti na pitanje zašto se moj dragi prijatelj Veco U. i ja  stalno  “ svađamo”  kad pričamo  o crnogorskoj politici. Čini mi se da ima više razloga za to. Ipak, jedan od njih je najprihvatljiviji ( bar za mene ! ), a to je da obojica ( jako ) želimo da Crna Gora bude jedna moderna savremena, predominatno proevropska, sekularna i multinacionalna država, tako da je taj spor samo zato što mi različito gledamo na to kojim to putem treba da se stigne do cilja. A cilj nam je, očigledno, isti. 

I juče smo se “podžampali“ oko toga. Naravno, moja žena je na V-covoj “ strani “, jer je uvjerena da sam ja ( “ kao i obično”  ) krajnje netolerantan u toj debati. Da ne kažem: tvrdogav.  U stvari, stav moje žene o mojoj netolerantnosti je sasvim razumljiv, naročito kad se uzme u obzir da smo nas dvoje dugooooo –  baš dugo u braku.

Ono što je tu bitno jeste to da se mi nakon takve burne rasprave uvijek fino rastanemo, uz dogovor da ćemo se opet ( svi skupa: obično nas tri bračna para ) vrlo brzo ponovo vidjeti, kao i uz čvrsto uvjeravanje da ubuduće više nećemo ni da pomenemo ( crnogorsku ! ) politiku, a kamoli da pričamo o njoj.

Fino zvuči, zar ne?!

Mi, ustvari, imamo taj urođeni mediteransko – balkanski mentalitet, koji nam nikako ne dozvoljava da možemo mirno i argumentovano da raspravljamo o bilo čemu, a naročito ne o politici, a da se – pri tome – ne uđe u žestoku raspravu. Naš zajednički prijatelj LJ.B., pripada onoj pomirljivoj, ražložnoj  i racionalnoj grupi ljudi – što nije karakterisitično za podneblje odakle nas trojica potičemo. Lj.B.  je obično moderator u našim debatama; nekad uspješan, a bogami mnogo više neuspješan. I to sigurno NE njegovom krivicom. Onima koji nas gledaju sa strane, mi  vjerovatno ličimo na neke  “žestotke“ osobe, čije ponašanje potvrđuje njihovo već izgrađeno mišljenje o tome da sve ono što se već duže vremena dešava kod nas, definitivnio ima veliko opravdanje.

I kao što već rekoh, juče smo se opet sreli i vrlo fino razgovarali, sve do trenutka dok nismo došli do pitanja: A kako ti “vidiš ovoga Krivokapića”?

Bilo je, više nego dovoljno, da to izazove burnu eksploziju u našoj argumentaciji. Ne bih ovom prilikom htio da analiziram to što smo mi sve tu rekli,  i ne naročito to kako smo to rekli. Jer, uglavnom, svima je više nego jasno kako to može da izgeda, i da tu ( definitivno) nema ničega originalnog što već nije viđeno na političkoj sceni u Crnoj Gori. A bilo je priče, recimo oko toga: da li je Zdravko Krivokapić  “Naš Novi Vođa“; da li je on racionalna ili “vjerski zatucana“ osoba; da li ga je Amfilohije doveo na vlast i da li mu je neposredno prije smrti dao zavjet da izabere novu vladu koja mora imati tačno 12 ministara – shodno onim starozavjetnim 12 -torici apostola; da li se on pričešćuje iz “iste kašike“ iz koje se pričešćuju 100 -tinak  drugih; da li  “brdo“ može da se pomjeri sa  jednog mjesta na drugo samo uz pomoć jake vjere, i da li će nam to pomoći da na vrijeme izgradimo autoput –  i to obije dionice; da li Joanikije može biti drugi Amfilohije; da li će Gojko Perović biti ministar bez portfelja; koga će to Mandatar  da odabere za ovog ili onog ministra; ‘ oće li Dritan biti novi ministar policije; koliki je uticaj “Druge Familije“, Miška Perovića i dnevnih novina “Vijesti”,  na pad DPS, kao i na izbor nove vlade; ko je “ naložio “  Milu da se konačno povuče,  i da ne talasa previše; čiji je “ čovjek “ Krivokapić, a čiji Dritan, Bečić…; šta je rekla Bratićeva i odakle  je “ izronio “ onaj Mitrović; đe su do sada bili svi ti “ izabranici“?; odakle ih je samo “ iskopao” ovaj Mandatar…

Da! To je bio samo  jedan mali dio pitanja kojima smo se mi “bavili”. I , mora se priznati, da i nije baš lako kontrolisati svoje emocije pri ovako “ izazovnim “ pitanjima. 

Kad malo bolje razmislim, i kad pokušam sa strane i objektivno da posmatram ovo što se trenutno dešava u Crnoj Gori, zaključujem da je Mandatar, ustvari, otišao u nekom pogrešnom pravcu, tj. da je izgubio orijentaciju.

Već unaprijed znam da se vi nećete složiti sa mnom. I to je sasvim razumljivo. Ni ja se vjerovatno ne bih složio da sam na vašem mjestu. Ali ja ću ipak reći ovo što imam namjeru  da kažem. A to je: 

Po ko zna koji put u našoj istoriji mi ( u  Crnoj Gori ) krećemo od samog početka. Dakle, mi ništa ne dograđujemo, mi ne ispravljamo greške i ne nastavljamo dalje. Mi rušimo SVE što smo do tada stvorili – i ono što je bilo dobro, kao i ono što nije. I to radimo istom mjerom. Žestoko. Mi smo uvjereni da SAMO prevratom i  revolucijom možemo doći do “ tog “ cilja,  i da nas samo neki novi VOĐA može dovesti do toga. Jer bez njega mi smo potpuno izgubljeni, i to kako u prostoru, tako  i u vremenu. Problem  je u tome što mi mislimo da SAMO pojedinac može da bude naš spasilac. Problem je u tome što smo mi uvjereni da će jedan Zdravko Krivokapić moći da riješi sve naše – nagomilane probleme! Problem je u tome što mi mislimo da će “ Vlada eksperata “ napraviti čudo u našem društvu. 

Zar mi zaista mislimo da neko može da vodi državu – u bolju budućnost, samo zato što je profesor univerziteta ( Krivokapić, Bratićka, Mitrović… i vjerovato još neko od predloženih ). Zar mi zaista mislimo da su “ eksperti “ ljudi koji treba da rade taj posao. Da li smo mi zaista uvjereni  da bi svjetski priznati muzičar ( recimo Miloš Karadaglić ) bio idealni ministar kulture ili da bi, recimo, najbolji crnogorski kardiolog bio idealan ministar zdravlja.

Gdje ste vi vidjeli da svjetski “ ajnštajni “ ili profesori univerziteta vode neku prosperitetnu državu. 

U razvijenim društvima, tim “ ajnštajnima “ se tačno zna mjesto koje im pripada, kao što se zna mjesto profesorima univerzitetima, bravarima, ljekarima, inženjerima, pekarima… To su mjesta gdje oni mogu da se razvijajaju i prosperiraju, i od kojih jedna društvena zajednica uvijek ima koristi. 

U protivnom, kad se izmiješaju karte i kad se pobrkaju pozicije, onda se sa velikom vjerovatnoćom zna rezultat. A on nije “ zlatan”.

 Ja smatram da ministar ( uključujući i premijera ) NE MORA da bude ekspert. On ( “ taj ministar” ) mora da bude  izuzetno dobar organizator svih aktivnosti u njegovom resoru, dok je “ ekspert”  osoba koja obavezno mora biti u njegovom timu. Ekspert je “ druga violina “. Ne “ prva “. On nije osoba koja donosi definitivnu odluku. 

Jako se bojim da smo mi pobrkali pojmove taktike i strategije, i da smo silovito krenuli “taktički“ da rješavamo stvari, a bez jasne strategije. Ovo što sada radimo je izuzetno privlačno za nas ( običan narod ), a to je: Evo vam NOVI VOĐA,  gotovo Mesija, evo vam  EKSPERTI.  I još nam samo fali malo više novca, i sve je tu, i ništa nam drugo ne treba.

Bojim se da smo mi ljudi koji žive od iluzija i koji stradaju od njih.

Mi konačno  moramo da shvatimo da je naš prioritet  da gradimo jaki, savremni i moderni državni sistem i institucije, i da je TO suština razvoja jedne društvene zajednice, a ne IME tamo nekog pojedinca: ministra, odnosno eksperta. Nadam se da ćemo konačno shvatiti da NE krećemo uvijek i stalno iznova, već da je važno da ispravimo ono što je bilo loše, i da unaprijedimo ono što je bilo dobro, i da nastavimo strpljivo da radimo i gradimo, i unapređujemo sistem. Kad shvatimo da se rezultat ne može postići preko noći, i da to mora da bude jedan neprekidni i dugi proces, i to svih aktera u društvu, a ne SAMO jednog pojedinca ili jedne uske grupice ljudi, tek tada i samo tada možemo krenuti naprijed.

U protivnom, i od ove “ nove  nade “ neće biti ništa. Ostaće – kao i sve do sada – SAMO jedna lijepa nada.

P.S.

Moj kum bi rekao : Aj’ viđećemo! I onda bi – uz jedva primjetan blagi poluosmijeh – obavezno dodao da je to –  “svima dobro poznati Crnogorski relativ – gagolski oblik koji označava vršenje neke radnje u budućnosti za koju, i aktivni i pasivni subjekat, znaju da od toga nema ništa“.

Ustvari, kad bolje razmislim, možda je moja žena u pravu kad kritikuje moju netolerantnost. Ono što je ovdje dobro, jeste to: da ona ne čita to što ja pišem ( vjerovatno joj je “ preko vrh glave“ ono što pričam – tako da joj ne treba još ova glavobolja ). Međutim, istorijski gledano, ona je mnogo više bila u pravu nego što je bila u krivu, a ja sam – kao Crna Gora “tjerao svoje“, živjeći stalno u uvjerenju da je put koji sam ja izabirao bio jednini ispravni put.