Piše: Dragan D.Dragović

Savremena istorija nam govori da su na vlast u Crnoj Gori dolazili ljudi koji nisu imali ama baš nikavog iskustva u vladanju državom. Uglavnom su to bili mladi ljudi – gotovo “đeca”.  Možemo samo zamisliti kako su, svojevremeno, reagovale crnogorske “starine”  kad je, posle Njegoša, došao na vlast Danilo ( budući knjaz ) koji, pored toga što nije znao kako da vlada državom, morao je čak i da mijenja crkvenu u svjetovnu vlast. Ili, recimo, kada je iz Pariza, kao srednjoškolac sa 17 godina, došao na vlast Nikola ( budući knjaz i kralj).

Slično ( mada sa pomiješanim nacionalnim osjećanjima ) je bilo kada je, u obezglavljanoj kraljevini  Crnoj Gori,  vlast preuzeo mlađani srpski kralj Aleksandar, unuk kralja Nikole.  A onda su, posle II Svjetskog rata, došli na vlast mladi partizani, i  kao kruna, takvog  kontinuiteta i vladavine – krajem 80 – tih godina prošlog vijeka –  dođoše  momci : “mladi, lijepi i pametni”, koji nisu imali nijednog dana državnog iskustva, i još manje znanja kako se vlada jednom državom. Možete da zamislite scenu kada premijer od 29  godina “podučava”  akdemike šta je to Ustav; pri čemu su akademici imali  u prosjeku 80-tak  godina, a njihov  cijeli radni vijek je prošao u izučavanju Ustava Crne Gore; ili kada 30- to godišnji predsjednik Crne Gore podučava profesore na Ekonomskom fakultetu što je to raspodjela dobara.

A ti pomenuti vladari su bili: prvi ubijen, drugi je napustio zemlju i umro u tuđini, treći je bio ubijen, “četvrti” je bio svrgnut sa vlasti; a zadnji vladari su se ubrzo posvađali oko vlasti; jedan od njih je napustio državu i ubrzo umro, drugi je, kao vođa kriminalne grupe, optužen na tri i po godine zatvora i sada se nalazi u bjekstvu van države, a treći, koji je neprikosnoveno vladao posljednjih 30 – tak godina, je još uvijek, bar formalno, predsjednik države, ili, tačnije, trećine stanovnika države.

I pored svega što joj se dešavalo i pored svih tih “mlađanih momaka” koji su se –  na njoj – učili da vladaju, Crna Gora, iako teško ranjena, ostala je na nogama.

Još se nije konstituisala nova Vlada u Crnoj Gori, a već se čuju zabrinjavajući glasovi sa svih strana ( čak i sa strane podržavaoca dobitnika na zadnjim izborima ) da se nova vlast neće dugo održati. Najveći  glasnogovornici  ( što i nije veliko iznenađenje ) su zapravo gubitnici. On su ti koji  su potpuno zaboravili kakvi su bili njihovi prvi dani, mjeseci i godine vladanja državom. Ako su zaboravili, valja ih podsjetiti: oni su bili početnički, nevješti, amaterski, neprofesionalni…. ukratko bili su prilično jadni.

Činjenica je da ni ova nova vlast nema iskustva u vladanju, tako da bi se ( na osnovu svega predhodnog )  moglo zaključiti da će se i oni učiti vladanju na svojom greškama.  Ja se uopšte ne plašim da li će se oni održati na vlasti ili ne. Odmah da kažem: Održaće se, svakako, i to bez neke dileme. Ja sam, kao i vi, mnogo više zabrinut da li će oni – nakon određenog vremena – zaboraviti  ovaj “istorijski trenutak” i  nastaviti da vladaju državom, i nama, kao i svi oni “početnici” prije njih. Ili, kako je govorio jedan od njih: Mi smo na početku htjeli sve drugačije i bolje,  a na kraju, rezultat naših aktivnosti je ostao isti kao što je bio na početku. 

Ustvari, greška svih vladara prije njih bila je u tome što su svi oni – baš do jednog – vrlo brzo umislili  da su oni “Bogom izabrani” i da su, kao takvi, nekoliko kopalja i nad narodom i nad državom. Ukratko, njihova mantra je bila: “Država to sam Ja”.

Ako ovi novi vladari koji dolaze mogu da se odupru toj lažnoj iluziji i da shvate da rade ne za sebe, nego za  generacije koje dolaze za njima, a time i za prosperitet Crne Gore, onda će biti stvarni pobjednici. U suprotnom, oni će u istoriji Crne Gore biti obilježeni kao gubitnici, tj. kao oni koji su unazadili i uprljali Crnu Goru.

Da bi unaprijedili Crnu Goru, oni moraju da ostave svoj ego ispred vrata zgrade Vlade, i moraju da prevaziđu svoju gordost i ponos i zatraže  pomoć od onih koji su to već prošli i koji se zahvaljući tome već nalaze u društvu, demokratskih, ekonomsko razvijenih država poznatih po vladavini prava. 

To je prvi korak! I to veoma značajan. Sve ostalo je nadgradnja.

I kao uvijek do sada, mi ćemo živjeti u nadi da su konačno došli na vlast oni koji su dostojni da vladaju Crnom Gorom. Do kada će to biti tako?! Pa, to već zavisi isključivo i samo od njih!