Piše: Milan KEKER

Pred II svjetski rat Njemačka je doživjela ogroman ekonomski razvoj, koji je omogućio stvaranje srednje klase, što je, između ostalog, značilo da će prvi put u istoriji prosječna njemačka porodica biti u prilici da kupi auto. Nacionalsocijalistička partija je kroz svoj jednoumni način razmišljanja sve smislila i isplanirala. Kraft durch Freude (Snaga kroz Radost, ako dobro prevodim) je bila organizacija koja je planirala slobodno vrijeme i život njemačke porodice u kasnim 30im godinama prošlog vijeka do početka rata.

Da, da. Vizija je bila da vam organizacija isplanira kad i koliko dana ćete ići na odmor, u koje tačno odmaralište ćete ići, kako ćete provesti vrijeme (uključujući polno opštenje sa partnerom/kom). Dio vizije je bio da porodica do ovog unaprijed određenog odmarališta stigne svojom automobilom. Taj automobil je bio VW Buba. VW kao kompanija je tada osnovan, ali fabrika nije izgrađena. Kraft durch Freude je Njemcima omogućio da po sistemu kupona, štednjom, kroz godinu dana ili malo više kupe automobil. Automobil, čovječe! Čak su imali i male slatke limene kutije u obliku Bube u koju su djeca mogla da ubacuju svoju štednju i tako doprinesu kupovini automobila.

Ali, avaj, sve je bila samo prevara. Novac od štednje Hitler je iskoristio da izgradi VW fabriku koja je proizvodila ratnu mašineriju Njemačke. Šasija Bube je prilagođena ratnim uslovima i od nje su pravljena dva lakooklopna vozila i jedno amfibijsko. Njemačke porodice nikada nijesu dobile svoje Bube, čak ni nakon što su Britanci pokrenuli proizvodnju u VW fabrici u Volfsburgu. Postojale su neke sudske odluke oko isplate odštete, ali su uglavnom svi izvisili za svoja auta.

Kao neko ko obožava automobilsku industriju, smatrao sam uvijek da je u ovom smislu najveća nepravda prema ljudima izvršena prema narodu Istočne Njemačke. Zašto? Ne samo da ih je Hitler zeznuo za pare pa nikad nijesu dobili Bubu, nego su, nakon što je SSSR dobio na upravljanje Istočnu Njemačku, mogli da voze jedino Trabanta! Ili Vartburga, ako su bili saradnici Štazija. Užasna vozila, kako god da okreneš. Zamišljao sam uvijek nekog petrolhead-a iz Istočne Njemačke koji je nakon II svjetskog rata konačno oslobođen od Hitlera i raduje se svojoj svijetloj automobilskoj budućnosti i onda mu uvale Trabanta!

Kata-faking-strofa.

I zamisli sad da očekuješ (kao što se nadam da svi očekujemo) posle promjene vlasti da će društvo krenuti da se obračunava sa svim što nam je kamen oko vrata, a da opet dobijemo Trabanta.

Mislim da je važno da nikad ne zaboravimo da loše vrijednosti koje su ukorijenjene u našem društvu – a samo neki od primjera su korupcija, nepotizam ili klijentelizam – nijesu svojstvene samo dosadašnjoj vladajućoj eliti. Ta vladajuća elita jeste omogućila procvat ovih negativnih pojava, ali smo ih svi mi – voljno ili nevoljno, svjesno ili nesvjesno – usvojili i učinili prihvatljivim društvenim normama.

Zbog toga je i najtvrđem opozicionaru, isto kao i najtvrđem glasaču do sad vladajućih partija, jednako prihvatljivo (i jednako se podrazumijeva) podmićivanje saobraćajnog policajca, zapošljavanje „nekog svog“, pomaganje „nekom svom“ da pobijedi na tenderu i tako dalje.

Ako bilo ko misli da je zaista imun/a na ovakva ponašanja, neka samo sačeka dok izazov bude dovoljno veliki da ga/je suštinski testira.

Problem je u tome što je moć koju nosi vlast najplodonosnije tlo za ovakvo ponašanje. Problem je i u tome što koruptivne i srodne radnje odmah sa sobom nose nagradu za osobu koja ih upražnjava, a suprotno ponašanje – ono koje suzbija korupciju i njene pajtose – zadovoljenje donosi dugoročno. Nekad nije jasno ni da li će se benefiti ispravnog ponašanja desiti za našeg života ili radnog vijeka. To je otprilike kao kad birate da li ćete sledeći sat vremena provesti na treningu ili na Volkanu iz Astorije. Težak izbor, jbg, ali svi ćemo morati da ga napravimo. I niko nikad nije rekao da su pravi izbori uvijek laki.

Hoću da kažem da se ove pošasti pobjeđuju na prvom mjestu unutar sebe. Ako ih pobijedimo unutar sebe imamo moralni mandat da od osoba koje će obavljati funkciju vlasti zahtijevamo da obavljaju svoj posao časno. Jedan od stubova na kojem je dosadašnji režim vladao je bio taj strah da uvijek postoji neko nečasno ponašanje zbog kojeg smo ranjivi. Zamislite koliki je luksuz znati da si suštinski slobodna osoba jer te niko ne može ucijeniti.

Poenta je – pobijedi u sebi potrebu da nešto smutiš u ova smutna vremena ako nećeš da voziš Trabanta.

Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na autorovoj FB stranici, a ovdje ga prenosimo uz njegovu saglasnost