Piše: Feđa PAVLOVIĆ*
Kad god nekom od autokratskih post-komunističkih režima priprijeti kakva ‘spontana’ obojena revolucija, apologetski narativ je jedan te isti. “Što jes – jes,” priznaje apologeta, “možda je, tehnički gledano, Lukašenkov/ Putinov/ Mubarakov/ Asadov/ Gadafijev režim autokratski, možda ti režimi decenijama sistematski zloupotrebljavaju sve poluge državnog aparata u cilju očuvanja vlasti i obračuna sa opozicijom, možda su im pravosudni sistemi ogrezli u korupciji a policije u kriminalu, možda su im privrede kronijevske i uređene po principu ‘profite privatizuj, dugove nacionalizuj’, ali…” – i tu slijedi punchline za koji vas je apologeta sve vrijeme pripremao – “… ali vidi kako je državu uredio, čudo je napravio!”
Ovaj apologetski punchline, u našim krajevima poznat kao “moglo se spavat na klupu”, ima bezbroj mogućih varijacija – od sanitarnih (“ulice Minska su kao apoteka, sve čisto nema smeća možeš bos da hodaš”) preko ekonomskih (“svaki mladi bračni par sa djecom dobija stan/pare/kredit/kumuje im Gospodar”) i sanitarno-ekonomskih (“u centru Moskve nećeš ni jednog jedinog prosjaka nać”), sve do krajnje dubioznih (“Libijci ne znaju što će od para, prosječna plata 1500 evra”) i totalno apsurdnih (“Sirija je imala najjače zdravstvo na svijetu”). U svakom slučaju, argument se vrti oko društvenog ugovora po kome je autokratija cijena prosperiteta – odrekneš se građanskih prava i sloboda, ali zato zauzvrat dobiješ državu blagostanja, dočaranu svim titoističkim klišeima iz ranih sedamdesetih (pomenuh li spavanje na klupi?).
Na stranu to što je u svim pomenutim zemljama socio-ekonomska zbilja kudikamo gorča od obećanja koje autokratske apologete nude u zamjenu za slobodu – ne, Bjelorusija nije nikakav post-komunistički raj, već siromašno društvo u kome narod sa prosječnom platom od 430€ jedva sastavlja kraj sa krajem – ono što je zaista zanimljivo i ključno u ovoj priči je pretpostavka na kojoj počiva apologetski argument. Naime, oni koji autokratiju predstavljaju kao ugovornu cijenu blagostanja podrazumijevaju da su narodi kojima vladaju režimi poput Lukašenkovog na takav ugovor u nekom trenutku pristali, te da, otkako je sklopljen, autokratski ugovor postaje datost čije je preispitivanje suštinski nelegitimno. Zato će apologeta autokratskih režima u svakoj pobuni protiv autokratije vidjeti zahtjeve koji su neosnovani i u biti nelegitimni (pa samim tim i uvezeni iz inostranstva), jer šta ima narod da se buni kad mu je autokrata obezbijedio fabrike, auto-puteve, čiste ulice i da može na klupi spavat?
Međutim, pretpostavka na kojoj apologetski argument počiva je neutemeljena. Ako je se neki narod nekad negdje ugovorno odrekao građanskih prava, političkih sloboda i fer izbora zarad obećanog prosperiteta, ja vala nisam – a izgleda da nisu ni oni koji, ovih dana, u Bjelorusiji protestuju protiv Lukašenkovog režima.
*Autor je magistar filozofije, specijalizant političke teorije na Londonskoj Školi Ekonomije i Političkih Nauka (LSE) i ovogodišnji Čivningov stipendista. Stavovi izneseni u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno stavove Čivningovog sekretarijata ili Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
Napomena: Tekst je izborno objavljen na autorovoj FB stranici, a ovdje je prenesen uz autorovu saglasnost
Gledali ste Kusturičin film ” Underground”, i predpostavljam da su one scene iz podruma na sve vas ostavile težak i mučan utisak. Riječ je, kao što znate, o Lazaru Ristovskom i njegovim ” partizanima “, koji žive svojim životom, i po svojim pravilima, potpuno ” otključeni ” od realne sakodnevnice. Činjenica da je to metofora, i činjenica je da je to ” umjetnička percepcija doživlja “, ali bez obzira što vam god pričali, uvijek držite u glavi da je život pod svim autokratama ( svakako i Lukašenkom ) upravo baš takav život : ” undergroundovski” . Znate onaj fenomen kuvanja žabe u toploj vodi : voda je u početku mlaka i polako postaje sve toplja i toplija dok na kraju postane vrela, ali je već sve kasno za omamljenu žabu koja više ne može da iskoči iz tog kotla – jer je proces kuvanja već otpočeo.
Tako je i sa stanovnicima koji žive u takvim državama. Velika većina tih stanovnka smatra da je život kojim oni žive ” raj na zemlji “, u odnosu na neke druge visoko razvijene i otvorene države, u kojima se, po mišljenju tih stanovnika, demokratija izjednačava sa potpunim haosom. Primjer, Bjelorusije i Njemačke.
Milion puta do sada su se analizirali i upoređivali ovakvi i onakvi sistemi, tako da nemam namjeru da ” prežvakavam ” te izanđale teme, ali samo jedno hoću da poručim mlađoj generaciji : Borite se svim silama da iskočite iz sprale autokratskog ludila – koja vas neumoljivo vuče na dno. Jer, život – u takvim autokratskim sistemima – ne samo da je jadan i bijedan- nego je krajnje nehuman.
Borislav Pekić : “Komunizam je zasnovan na altruizmu – koji nije svojstven ljudskom biću – i zato je propao, a kapitalizam je zasnovan na egoizmu, ali zakonima i pravilima dobro kontrolisanom egoizmu – i zato je uspešan”.
Džon Majnard Kejnzi: “Kapitalizam je zapanjujuće uverenje da će najopakiji ljudi učiniti najopakije stvari za najveće dobro svih ljudi”.