Piše: Dragan D. Dragović
Često se pitam šta bi se to značajno promijenilo u našim svakodnevnim aktivnostima da, recimo, znamo da će se iduće godine krajem januara desiti zemljotres jačine 7 stepeni Rihtera, čiji hipocentar je južnije od Budve, na 10-tak km duboko u moru, a 25 km udajen od obale. Naravno, u prvom momentu to bi izazvalo iznenađenje, zatim nedoumicu, a onda sumnju i nepovjerenje u takvu informaciju, tako da bi nakon tri dana – od te informacije – svi mi zaboravili na to i nastavili dalje da živimo svojim svakodnevnim životima, sa (kako većina od nas voli da kaže) “značajno većim problemima od tog – mogućeg – zemljotresa”.
Negdje, prije desetak godina, direktor Seizmološkog instituta u Los Anđelesu, vidno uznemiren, dotrčao je do gradonačelnika tog grada da mu kaže kako mjerenja pomjeranja Rasjeda San Andreas pokazuju da se uskoro može desiti jaki zemljotres u tom području. Gradonačelnik i njegovi saradnci su primili tu informaciju sa velikim nespokojstvom, duže su razmišljali o njoj, analizirali situaciju i konačno odlučili da odćute i da ništa zvanično ne objavljuju, jer su zaključili da bi takva informacija izazvala veliku paniku među stanovništvom, tako da bi njene posledice bile značajno veće od posledica “tog velikog zemljotresa”. Srećom po njih, a naročito po stanovnike LA i okoline, nije bilo zemljotresa većeg od svakodnevnih i uobičajenih podrhtavanja tla, duž tog 1.300 km dugog Rasjeda.
Šta hoću ovim da kažem? Pa, hoću da kažem da niko u svijetu nije u stanju da predvidi zemljotres, čak ni uz pomoć najsavremenijih uređaja i najsofisticiranijih tehnologija. Niko ne može reći kada, gdje i kojom jačinom će se desiti budući zemljotres. Ono što znamo jeste da postoje mjesta na Zemlji na kojima se može pojaviti zemljotres određenog intenziteta ( jačine), i što je on jači to je njegova pojava ređa.
Svakako treba istaći da su sve ovo samo i isključivo predpostavke zasnovane na statistici, i da tu nema ničeg sigurnog niti izvjesnog. Uvjeren sam da ste mnogo puta čuli konstataciju sličnu ovoj: “Na bazi dosadašnjih sveobuhvatnih iztraživanja, na našem području se može očekivati zemljotres jačine 7 stepeni Rihtera u epicentru, sa vjerovatnoćom pojave u vremenu od 100 godina “. Međutim, tačno gdje, odnosno koliko i kada – defintivno ne može to niko ( ozbiljan ) reći, tako da je pitanje šta ovakva informacija nama zapravo znači i kakve mi – obični građani – možemo imati koristi od ovakve informacije.
Najveća velesila u ovoj oblasti nesumnjivo je Japan. Njegovi stanovnici žive sa zemljotresom, nešto slično kao što mi živimo sa vjetrom, kišom ili bilo kojom drugom normalnom prirodnim pojavom. Japanci znaju da je to njihova sudbina i neminovnost i previše se ne opterećuju time kada će se desiti sledeći zemljotres. Oni znaju da će se to neminovno desiti, i oni su spremni za zemljotres bilo kojeg intenziteta, pa i onog najjačeg.
Ako ste imali priliku da boravite u Japanu, onda ste sigurno kao i ja pomisli (ne samo jednom, nego više puta) da je taj narod došao sa neke druge planete, koja je mnogo razvijenija nego što je naša. I tako je u mnogom stvarima, a naročito u oblasti zemljotresa. Moglo bi se slobodno reći da su oni riješili pitanje zemljotresa, u bilo kojem pogledu, i to od projektovanja, izgradnje objekata, pa i do same pripreme i ponašanja za vrijeme i posle zemljotresa, i to bukvalno svakog pojedinačnog stanovnika Japana, počev od djece u vrtiću, đaka, studenata, radnika, starih ljudi, bolesnika, ljekara, spasioca, vatrogasaca…pa tako sve do samog Premijer Ministra. Nekoliko puta godišnje, svi, i to baš svi, uključujući i članove carske dinastije Yamato – prolaze tzv. “drill” (tj. trening ) o tome kako se svi oni moraju ponašati u slučaju zemljotresa. I tome se pristupa vrlo ozbiljno, jer znaju da posledice “neozbiljnosti i improvizacije” mogu imati nesagledive i pogubne posledice. I kad se desi zemljotres – ma koje jačine – svako zna šta treba da radi u svakom trenutku.
“Filozofija” projektovanja konstrucija objekata na uticaje zemljotresa, kao i njihova izgradnja, je jedinstvena i slobodno se može reći da joj nema premca u svijetu. U Japanu nema značajnijeg objekta (vrtići, škole, univerzitet, bolnice, brane, nuklearne elektrane …) koji nije tako isprojektovan i izgađen da čak i najjači zemljotres – koji se može desiti na toj lokaciji – jedino može da izazove određeni stepen oštećenja, ali ne može niukom slučaju da izazove povrede ljudi, a još manje da se takav objekat sruši, a time da dođe i do gubitaka ljudskih života.
Dovoljno je napomenuti da su kod njih – još prije 50- tak i više godina – projektovani i građeni objekti čiji se temelji nalaze u prostoriji tipa suvog bazena, koji su utegnuti sistemom opruga i uljnih klipova, a čija je uloga da priguše podrhtavanja nastala zemljotresom, i time da ne dozvole bilo kakva značajnija horizontalna pomjeranja i vibracije gornjih spratova neke višespratnice.
U klasičnom projektovanju objekata, cijena izgradnje objekta u seizmičkim uslovima u odnosu na iste objekte u neseizmičkim uslovima se povećava 20 i više procenata, a sve u zavisnosti od toga o kakvom objektu je riječ (bolnica ili skladište), i u kojoj seizmičkoj zoni će se nalaziti taj objekat.
Japanski projektanti već odavno to znaju i čine sve da “drže zemljotres pod kontrolom”, a mogu da ga “kontrolišu” jedino tada kad ublaže (ili gotovo eliminišu) njegovo dejstvo na objekte. Znaju, ako “propuste” udare zemljotresa na gornje spratove objekta da će (bez obzira kako su “ojačali” konstrukciju) doći do deformacija, prslina, pukotina, i, u krajnjoj liniji, do rušenja samog objekta i time do nenadoknadivih gubitaka ljudskih života.
I upravo na ovoj činjenici se zasniva tzv. “japanska filozofija projektovanja i izgradnja objekata u seizmičkim uslovima “. Ovdje treba napomenuti da posledice neadekvanog projektovanja i izgradnje objekata su izuzetno nepovoljne po jedno društvo – i to u svakom mogućem pogledu (ekonomskom, socijalnom, humanom, društvenom… ). U svijetu ima dosta takvih primjera, a u zadnjih nekoliko dana smo svjedoci tragične sudbine jadnih i nesrećnih stanovnika Drača i okoline.
A mi smo, kao i naši susjedi Albanci, prilično daleko od japanskog načina ramišljanja – u bilo kojem pogledu, pa i u ovom “seizmološkom”. Mi ćemo morati još dosta dugo da trpimo “zulum” zemljotresa, i pitanje je kada ćemo biti u stanju da riješimo pitanje zemljotresa. A do tada (kao i do sada) ostaje nam jedino da vjerujemo da zemljotres – onakav kakav se desio kod nas prije 40 godina (u nedjelju ujutru, 15.aprila 1979. u 7 sati i 19 minuta ) – se više nikada neće ponoviti. Da! Ostaje nam samo da vjerujemo, ili što bi rekao Ivo Andrić : ” Živimo od iluzija, od njih i ginemo”.
Mi smo isuviše mali i nemamo ni približno takvih materijalanih i ekonomskih mogućnosti da bi se ozbiljno bavili istraživanjima u oblasti aseizmičkog projektovanja. To, ipak treba prepustiti moćnim ekonomskim sistemima, kao što su, prije svega Japan, Sjevrno Američke države, Kina, Novi Zeland, i dr. Ono što mi imamo to su ” mladi mozgovi “, i na tome treba da baziramo naše učešće u svjetskoj raspodjeli istraživanja u ovoj oblasti, fokusirajući se – prije svega – na naše potrebe. Moramo biti izuzetno obazrivi da ne uđemo u ” sferu izmišljanja tople vode “, tj. da ne stvaramo iluziju i kod sebe i kod drugih kako mi iznalazimo neke originalne metode i principe projektovanja i izgradnje u ovoj oblasti, a koji su – moramo biti vema iskreni i sebi priznati – već mnogo davno poznati u svijetu. Neću da nabrajam naše autore i njihove knjige i publikacije u ovoj oblasti, ali ipak sve što se nalazi u tim knjigama, urađeno je prije mnogo mnogo godina, i sada je sve to još više prevaziđeno novim tehnologijama i vještačkom inteligencijom u ovoj oblasti. Tako da je, ipak, mnogo bolje da ovi naši mladi mozgovi fokusiraju svoju energiju i pamet na ono što je budućnost i da idu u svijet da vide šta i kako to rade najbolji. Kad je riječ o zemljotresu onda je to nesumnjivi Japan.
Svojevremeno su Japanci išli sa fotoaparatima po ” bijelom svijetu ” i kopirali znanja od onih koji su bili tehnološko mnogo više razvijeniji od njih, uglavnom je to bila Sjverna Amerika, Britanija i dr. Pitam se zašto mi to isto sada ne primijenimo. Zašto naša Vlada ne napravi Program po kome mladi idu u ” bijeli svijet”, gledaju i uče što to rade najbolji u oblasti projektovanja, izgradnje, pripreme i ponašanja, u toku i nakon zemljotresa, i na svom povrataku u Crnu Goru pripreme detaljni materijal, koji bi branili ispred komisije koju odredi vlada, a na predlog Inženjerske Komore. Zadatak Komisije bio da izabere najracionalnije predloge, koji najviše odgovaraju našem tehničko-tehnološkom i društvenom nivou, i predloži Vladi da usvoji te predoge. A dalji postupak bi bio da se ti predlozi sprovedu u djelo i da se po tome dalje postupa. Ovo bi u svakom slučaju bio veliki doprini zvaničnom Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata, zatim svim daljm korespodentnim propsima i pravilnicima – i ono što je bitno, te informacije bi značajno osavremenile sve postojeće postulate i principe koje stoje u tom Zakonu, pravlnicima i propisima.
Treba napomenuti da se ovim predlogom niukom slučaju ne umanjuje značaj predmetnog Zakona, kao i korespodentnih pravilnika i propisa u ovoj oblasti, ali se oni neminovno moraju inovirati i prilagoditi savremenim trendovma. Ovi mladi ljudi moraju da vide šta se to dešava u svijetu i koje su to sve novine u ovoj oblasti. I kad se oni vrate sa tih studijskih putovanja, svi ćemo se prijatno izenenaditi šta se sve dešava u ovoj oblasti; tek tada će nam postati jasnije gdje se mi nalzimo u odnosu na najbolje. Ono što sam siguran jeste to da će naš Zakon, kao i pravilnici i propisi izgledati veoma staromodno, zastarjelo i okamenjeno. I zato, što prije Vlada shvati potrebu i neminovnost ove ideje – to će biti bolje za sve nas – i to u bilo kojem pogledu. Jer je to jedini način kako možemo da smanjimo posledice sjutrašnjeg jakog zemljotresa, i u krajnjoj liniji da izađemo kao pobjednici u borbi protov ove prirodne nemani. Sve ostalo drugo nalazi se u polju iluzije.
Ova izjava Ministarstva održivog razvoja i turizma ( MORT), po kojoj svi objekti koji su ušli u proces legalizacije moraju seizmički i statički da se ispitaju, bi bila prihvatljiva da nije sledeće odluke, a to je da ” …u sklopu legalizacije ( nelegano izgrađenih objekta ), DRŽAVA je vlasnicima kuća do 200 kvadrata, kojima je to jedini objekat, OSTAVILA mogućnost da preuzmu odgovornost na sebe i ne rade dodatna ispitivanja seizmičkog rizika”, i dodaju .” Imamo jedino OLAKŠICU ….( a to je ! ).. ukoliko vlasnik NE ŽELI da radi ovo statičko i seizmičko ispitivanje svog objekta, SMATRA da je siguran, on mora da potpiše izjavu gdje garantuje trećim licima koja mogu da sutra borave, da su oni bezbjedni na njegovu ličnu i materijalnu odgovornost….”
Da li možete zamisliti saobraćajnu policiju koja je donijela oduku po kojoj svi vlasnici neregistrovanih vozila mogu komotno da se kreću našim putevima i ulicama, ali da predhodno potpišu izjavu gdje garantuje trećim licima da su oni bezbjedni na njihovu ličnu i materijalnu odgovornost….”. Ili, zamislite policiju koja je donijela odluku po kojoj svi mogu slobodno da nose sve vrste vatrenog oružje i ukoliko prilikom pucnjave dođe do povreda i ubistava onda će svi oni koji nose nelagalno oružje da snose određene posledice. Naravno da vam ovako nešto zvuči nevjerovatno i daleko od zdrave pameti.
Da li se to MORT i Vlada igraju sa ljudima i ljudskim životima. Da li je moguće da neko od nadležnih i pomišlja da je na OVAKAV način moguće riješiti problem nelegalne gradnje u Crnoj Gori. Jer je očigledno da MORT i Vlada ovakvom odlukom hoće i žele samo jedno, a to je da se njihova neodgovornost -i to velika- jednostavno prebaci na vlasnike ovih objekta. Nešto kao kukavičije jaje.
Ovakva odluka je daleko spod nivoa bilo koje racionalnog načina razmišljanja i vrlo je opasna, jer je lakomislena, neodgovorna, ne profesinalna i diletanska.
Očigledno je da su gotovo svi nelegalno izgrađeni objekti statički stabilni, kad već do sada nisu pretrpjeli neka oštećenja, i eventualna rušenja . Međutim, statička stabilnost ni izdaleka NE garantuje dinamičku stabilnost, tako da je vjerovatoća izuzetno velika da će kod većine ovih objekta neminovno doći do oštećenja, a negdje i do rušenja prilikom udara jakih zemljotresa sa bliskim epicentrom. Rušenja izazivaju velike materijalne i ljudske gubitke, i u takvim slučajevima, MORT i Vlada moraju da snose izuzetno veliku odgovornost ( ličnu, materijalnu, profesionalnu i društvenu ) za svoja NE činjenjenje tokom dugog niza godina dok su nijemo posmatrali kako se grade ovi nelegalni objekti. Ili su ONI uvjereni da će kao i uvijek do sada poreski obveznici da plate sve greške nadležnih institucija ( pa i njihove ), dok će njihovi rukovodioci biti nagrađeni napredovanjem u profesiji ili nekim lukrativnim ambasadorskim pozcijama, i to po principu : što je veća greška to je nagrada veća. A kad je jaki zemljotres u pitanju onda su i ” nagrade ” enormno velike i vrijedne.