Autor: Drago Pilsel

Uglavnom su moje kolumne reakcija na jasan povod. Tako i danas: ne prevelika, ali vrijedna ekipa se sastala u hotelu Tomislavov dom, 30. rujna i 1. listopada na Sljemenu na skupu “Optimalan politički okvir za ljudska prava i socijalnu pravdu”, koji je organizirao prof. Zoran Pusić (hvala mu), odnosno Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP), kao nastavak, ovoga puta kontinentalnog, rada Škole za demokraciju koju su Zoran i pokojni prof. Bogdan Denić pokrenuli 1993. Bio sam, naime, pozvan i progovorio sam o odnosnu ljevice i kršćanstva pokušavajući iščitati neke povijesne procese, ali i pontifikat pape Franje.

Mislim da bi bilo vrijedno približiti vam neka moja saznanja u vezi rečene teme. To da pojasnim zašto mislim da bez aktivnog doprinosa kršćana nema puno smisla govoriti o ”Optimalnom političkom okviru za ljudska prava i socijalnu pravdu”, jer bez kršćana ni jedna politika, osobito lijeva, neće imati učinka.

Od osamostaljenja do današnjih dana Katoličku crkvu u Hrvatskoj šira javnost dobila je priliku prepoznati isključivo kao utvrdu političke desnice. Njezini predstavnici, naročito biskupi, nerijetko su se isticali po stavovima kakvih se ne bi posramili ni zagovornici, na sreću marginalnih, stranaka ekstremne hrvatske desnice.

S obzirom na veličinu Crkve u Hrvatskoj nemoguće je povjerovati da u njezinom krilu nema ama baš nikog tko bi simpatizirao ideje ljevice, tim više što je nauk Isusa Krista sadržajno svakako bliži političkoj ljevici negoli političkoj desnici. Normalno je, dakle, da katolici (i drugi kršćani) budu ljevičari; da su članovi ili birači SDP-a, HNS-a, IDS-a, Naprijed Hrvatska, ORaH-a, Laburisti, Pametno i ostalih lijevo-liberalnih političkih stranaka (i u HSS-u bi, ako se ispravno tumači braću Radić, trebalo biti lijevih ideja).

Međutim, dojam je drugačiji; dojam je da je Crkva isključivo desno ili ekstremno desno orijentirana organizacija, pogotovo kada se događaju ekscesi kao kada neki biskupi zagovaraju uvođenje ustaškog pozdrava ”Za dom, spremni” u redovnu uporabu u oružanim snagama RH.

U Crkvi na našim prostorima više je bilo slobode, različitih mišljenja i teološke svježine u vrijeme komunizma nego danas. Vanjska ograničenja i zabrane zamijenila su unutarnja ropstva i kontrole mišljenja.

Znam, teško je pronaći primjere koji će pokazati da Crkva ne stoji isključivo na strani političke desnice, ali u Crkvi (za mene je ”Crkva” u prvome redu tijelo Kristovo, pa onda i zajednica krštenika, odnosno onih koji u Krista vjeruju bez obzira na konfesiju kojoj pripadaju ili simpatiziraju jer, naime, ima nas kojoj ni jednoj ne umijemo pripadati s obzirom na to da nas guši svaka vrsta isključivosti, ma koliko ona mala bila) ima ljudi koji se protive desničarskoj političkoj ideologiji.

Što je uzrokovalo činjenicu da iz krila Crkve u Hrvatskoj uglavnom čujemo samo stavove imanentne političkoj desnici? Odgovor na to pitanje nije ni jednostavan, ni jednoznačan. Razlozi za to sežu u prošlost, još u doba nastanka komunističkoga i socijalističkog pokreta.

Katolički svećenici ili biskupi poput Stepinca su svoj stav prema komunizmu gradili na stavovima rimskih papâ za koje je taj ideologijski sustav imao ateistički, bezbožnički karakter, a pripisivani su mu i antihumanizam i agresivnost. Stoga se katoličke vjernike uvjeravalo, a i danas uvjerava, da je komunizam kao ideologija usmjeren protiv vjere, Crkve, protiv nacionalne države, pa se slijedom toga potrebno boriti protiv njega.

Posljedice te borbenosti su prepoznatljive u nastupima i nekih današnjih biskupa i svećenika: pristati uz lijevu ideju, ”uz komunizam”, biti član ili simpatizer ”lijevih”, a slijedom toga i SDP-a znači prestati vjerovati u Boga.

Kao drugo, u hrvatskome društvu ni ranije ni danas nije izgrađivan vjerski individualizam, nego se, kako je to često navodio pok. Željko Mardešić, ”izvanjski oblik religioznosti očitovao u kolektivitetu” i to kao ”masovna, pučka, borbena, snažna, izdržljiva i pravovjerna” kršćanska religija, zbog čega se učvršćivala vjernička crkvena pripadnost”.

Kako smo mi društvo koje su samo rubno i u kraćim intervalima zahvaćali procesi modernizacije i individualizacije, mi još uvijek živimo plemenskim načinom kao kolektiviteti, a ne kao građani misli sociolog Ivan Markešić.

Sasvim je, dakle, razumljivo da će takozvane ”desne stranke”, koje svoje postojanje obrazlažu teorijom krvi i tla, kulturnom i religijskom tradicijom, zatim vezanošću za crkvene institucije i narodne običaje, svoje podupiratelje i obožavatelje naći u katoličkome kleru.

Iako bi svaki vjernik kršćanin očekivao i trebao očekivati da će katolički teolozi i biskupi u svojim javnim nastupima, kao što su to nekoć činili u Južnoj Americi, glasnije i određenije ustati protiv društvene nepravde, pljačke, otpuštanja radnika, nezaposlenosti, uništavanja prirodnih dobara i dati javnu podršku društveno izoliranim skupinama društva, to se ne događa.

Autograf