Autor: Rade Dragojević

Razgovarali smo s Anejom Korsikom, članom Savjeta Inicijative za demokratski socijalizam, upravo u vrijeme održavanja drugog redovnog kongresa stranke u Krškom. Kongres je nakraju prekinut zbog nedostatka kvoruma i na Savjetu i koordinatoru stranke je da odluče kad će uslijediti nastavak ili će se oko bitnih pitanja za budućnost stranke odlučiti dopisnim glasanjem. Najvažnije je pitanje ono vezano uz koaliciju Združena levica, pa time započinjemo intervju.

• Koordinator parlamentarne ljevice Luka Mesec najavljuje ujedinjenje triju stranaka: IDS-a, Stranke održivog razvoja (Stranko za trajnostni razvoj Slovenije, TRS) i Demokratske stranke rada (Demokratično stranko dela, DSD). Je li to za IDS dobro i koje su druge ideje u vezi koalicije?

Točno je to glavno pitanje, dakle ono o mogućem ujedinjenju, drugog redovnog kongresa stranke. Članstvo treba odlučiti o tri moguća scenarija: o početku pregovora o spajanju u jednu stranku, o pregovorima oko novog koalicijskog aranžmana ili pak oko prekida sudjelovanja IDS-a u koaliciji Združena levica i nastavku samostalnog puta. O tome je unazad nekoliko mjeseci tekla unutarstranačka rasprava, pa je atmosfera oko toga i dalje vrlo užarena. Mislim da opcija o potpuno samostalnom putu IDS-a nema dovoljno podrške i da je glavno pitanje nastavak koalicije uz novi aranžman ili ujedinjenje u jednu stranku. Na što god se odlučili, postoji krajnji rok do kojeg se moramo dogovoriti, a to je druga polovica 2018. godine, kad su na redu redovni parlamentarni izbori. Riječ je o problematici koja je vrlo hitna, koja kao takva razdvaja članstvo, ali oko koje postoji zajednička želja, unatoč različitim pogledima, da se do nekog rješenja dođe i da se presiječe gordijski čvor koji je prouzročen nedorečenim odnosom IDS-a i Združene levice.

Asimetrija u Združenoj levici

• Međutim IDS je, baš kao i koalicija, postigao zavidne rezultate u kratkom vremenu. Koji su bili dosezi, a gdje još treba raditi?

Inicijativa za demokratski socijalizam je u manje od dvije godine učinila izniman i stvarno skokovit napredak. Još 2012. godine, kad se ideja o IDS-u tek počela oblikovati, nismo dosezali dalje od nekoliko časopisnih i novinskih članaka, nešto medijskih nastupa i transparenata koje smo nosili u trenutku kad su se odvijali narodni ustanci u Sloveniji. Upravo su se tokom tih ustanaka interes i podrška medija i šire javnosti oblikovali i narasli do te mjere da IDS-u u martu 2014. uopće nije bio problem da se pretvori u stranku. Zajedno s TRS-om, DSD-om i četvrtom skupinom koju čine civilno-društvene grupe i pojedinci uspjelo nam je da na prijevremenim parlamentarnim izborima 2014. napravimo doslovno velik skok naprijed – ulazak u slovenski parlament. Koalicija Združena levica, koja uključuje prije navedene partnere, ima u aktualnom sazivu šest mandata od 90 poslanica i poslanika, koliko broji parlament. Istraživanja javnog mnijenja Združenoj levici danas predviđaju najmanje duplo veću podršku, a određene se projekcije kreću čak do 15 mandata koje bi mogla osvojiti. Doduše, ta snažna i pozitivna javna percepcija nije u skladu s unutrašnjim razvojem koalicije. Zapravo je medijska slika Združene levice, u usporedbi s njezinom stvarnom moći, predimenzionirana. Na djelu je asimetrija u razvoju pojedinih dijelova koalicije. Zbog profesionalne strukture i postojanja aparata najrazvijeniji je parlamentarni dio koalicije, dok drugi, onaj neprofesionalni dio, taj tempo i ulog jednostavno ne može slijediti. Prema mojem mišljenju, najzahtjevniji zadatak socijalističkog projekta je pronaći onaj neophodni balans između parlamentarnog i neparlamentarnog dijela stranke ili u našem slučaju koalicije. Štoviše, u našem je radu prisutno više ideja vodilja kojima smo se obavezali još u predstranačko vrijeme, dakle da je to stranka pokret, da njezin parlamentarni dio mora biti oruđe u rukama stranke i da taj dio i stvarno i formalno mora biti izjednačen i jednakovrijedan svim ostalim dijelovima stranke. Po ulasku u visoku politiku sudarili smo se s davno uspostavljenom i rutiniranom političkom formom – s parlamentom – koji ima svoja pravila koja bitno sužavaju manevarski prostor za ‘neparlamentarno’ djelovanje unutar parlamenta. Dakako, opća svijest o tom tipu poteškoća i dalje je prisutna, kao i jasna želja da se nađu konkretna i operativna rješenja. Čini se da je jedan od najboljih načina za koordinirano djelovanje stranke ili koalicije kao cjeline rad na različitim kampanjama. Jedna od takvih kampanja je bila ona o potpunom izjednačavanju prava istospolnih parova, čiji je prijedlog zakona ZL uspio progurati kroz parlamentarnu proceduru, što je kasnije Ustavni sud dao na referendum, gdje prijedlog konačno nije prošao. Unatoč tome, nastavili smo s kampanjama kao što je bila ona protiv privatizacije, protiv tajnog međunarodnog Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama (TTIP), zatim kampanja za ekonomsku demokraciju i radničku participaciju i druge. To je bio korak u pravom smjeru. Naime, u sklopu neke takve kampanje moguće je povezivanje više faktora civilnog društva, a partnerske organizacije koje će dalje djelovati na razvoju određene tematike (dobar primjer toga su napori koje činimo u pravcu priznanja neovisne Palestine) mogu pripomoći u zakonodavnim promjenama.

• Opći je stav da se borba na ljevici mora internacionalizirati. U tom svjetlu, je li Varufakisov pokušaj s DiEM-om dobar put i je li IDS razgovarao s bivšim grčkim ministrom financija? Je li to pokret ili stranka?

Opredjeljenje za internacionalni socijalistički projekt je i dio programa IDS-a/ZL-a. U tom smislu, sudjelujemo u već postojećim strukturama kao što su Stranka evropske ljevice, mreža Transform i poslanička grupa GUE/NGL (Ujedinjena evropska ljevica i Nordijska zelena ljevica) u Evropskom parlamentu, kao i u uspostavljanju novih, tješnjih veza s naprednim snagama na području Balkana. Ljevica se i internacionalno susreće s praktički istim problemima kao i na nacionalnoj ravni. Ipak, smatramo da, ma koliko bilo važno, prije svega na operativnoj ravni, djelovati internacionalno, najprije valja imati snažne lijeve pokrete unutar pojedinih država, jer u protivnom neće postojati ništa vrijedno oko čega bi se trebalo međusobno povezivati. Varufakisov pokus, koji zasad nije otišao dalje od geste jer se još uvijek ne može govoriti ni o pokretu ni o stranci, ipak je indikativan, prije svega zbog prepoznavanja one situacije u kojoj bi bilo više nego potrebno Evropsku uniju učinkovito suočiti s jednim uspostavljenim sveevropskim kontrahegemonom. A indikativan je i zato jer priznaje da pojedinačna država, pogotovo neka mala i slaba, nema šanse protiv nadnacionalnog saveza država kakav je EU. Međutim, to sveevropsko gibanje ipak neće biti moguće uspostaviti odozgo, kako to pokušava Varufakis, nego radom na terenu nacionalne države.

• Migrantska kriza doprinijela je jačanju ekstremističke desnice u praktički svim zemljama balkanske rute. Kako stvari stoje u Sloveniji? Je li slovenska službena politika unazad godinu dana zbog toga otišla udesno?

Neke nove desne stranke u nas nema, niti će se, po svemu sudeći, pojaviti, jer tu funkciju ispunjava i taj prostor zauzima Slovenska demokratska stranka (SDS). Ona je, na čelu s Janezom Janšom, prethodnih godina uspješno cijeli politički prostor pomaknula udesno, i na čelu tih gibanja je bila i još uvijek jest ona sama. Ono što je bitno za taj proces je relativizacija, ako ne i sama iskrena rehabilitacija domobranske kolaboracije. Nešto slično se danas događa i s ustašama u Hrvatskoj i četnicima u Srbiji. Na protuizbjegličkom okupljanju otprije nekoliko tjedana u Šenčurju bila je posve neskrivena domobranska ikonografija ispod koje su se fotografirali zastupnici SDS-a. Neki među njima su članovi Facebook-grupe ‘Legija smrti’, nazvane po domobranskoj ratnoj jedinici iz Drugog svjetskog rata.

Janšina agenda

• Je li moguć povratak Janše na čelo vlade u nekoj bližoj budućnosti?

Sudeći prema ispitivanjima javnog mnijenja, takav ishod je vrlo moguć. SDS naime već nekoliko mjeseci zauzima prva mjesta u anketama. Veći je problem SDS-a, ako pustimo njihovu politiku po strani, to što oni ne mogu vladati sami, bez koalicijskih partnera. Za vlastite slabosti i manjkavosti kriv je sam SDS, koji na desnici nikad nije trpio nikakvu konkurenciju, pa je svaki pokušaj desnih stranaka bacio u blato. Dok je u prošlosti Janša još bio sposoban za pomirljivije političke tonove, pa je tada uspijevao pridobiti i centar, danas se pokazuje kao zatočenik vlastite političke agende. Gotovo je zanemariva ‘opasnost’ da bi Janša mogao postati umjerenija, time i jača politička sila, što je nedavno postalo potpuno jasno kad je na svom Twitteru televizijsku novinarku ogovarao kao jeftinu i iskorištenu prostitutku.

• Kako komentirate odlazak udesno u Hrvatskoj? Je li to posljedica migrantske krize ili još nekih faktora?

Migrantska kriza je, pretpostavljam, u Hrvatskoj priručni katalizator i detonator otprije akumuliranih društvenih nezadovoljstava. Siromaštvo i nezaposlenost, koji su započeli u vrijeme tranzicije u kapitalizam, u vrijeme financijske krize samo su dobili krila. Zato su ta ista krila potkresana svima onima koji žive u nestašici i jedva spajaju kraj s krajem. Zato ne iznenađuje da su, zbog izostanka jake lijeve alternative, svi donedavni neosobni i ‘objektivni’ procesi osiromašenja većine i bogaćenja manjine dobili svoj novi izgled i krivca – u liku izbjeglice. Sa stajališta vladajuće elite izbjeglička kriza je došla kao naručena, pogotovo zbog krajnje desnih stranaka koje sada spremno jašu na ‘izbjegličkom valu’ i umjesto prema bogatima svoje nezadovoljstvo i neprijateljstvo usmjeravaju na izbjeglice. Oni su sada krivi za siromaštvo, nezaposlenost, nizak gospodarski rast, oni ugrožavaju našu sigurnost, naš natalitet, naše žene itd. Izbjeglica, u pravilu musliman, u današnjem imaginariju krajnje desnice preuzima isto ono strukturno mjesto koje je u tom imaginariju nekoć držao Židov. Postoji sveprisutna i neopipljiva ugroza, sila koju ne vidimo, ali koja nam stalno puše za vratom. Nikad je ne možemo ugrabiti, ali ona uvijek za sobom ostavlja trag socijalnog opustošenja. Ranije, baš kao i danas (nije slučajno da je u oba primjera prisutna velika kriza kapitalizma), ta je nevidljiva sila, naravno, kapital. Težak zadatak ljevice je da priču o žrtvenom jarcu razgrne i da uspostavi takvu političku agendu na podlozi koje će biti moguć solidaran boj svih eksploatiranih protiv kapitala. Kako domaćih radnika, tako i stranih, jer izazov je opet u tome da pokažemo, kako su Marx i Engels napisali u ‘Komunističkom manifestu’, da radnička klasa nema domovinu.

Sanders pomiče političke koordinate mogućeg i zamislivog

• Može li se dogoditi da Amerika zbog Sandersa ode ulijevo kao nikad ranije?

Slično pokretu Occupy, i Bernie Sanders je netko tko pomiče političke koordinate mogućeg i zamislivog. Već sama činjenica da se u SAD-u pojavio uspješan predsjednički kandidat koji otvoreno zagovara demokratski socijalizam postavlja posve nova ishodišta za progresivne političke snage. Međutim, najprije moramo vidjeti hoće li superdelegati i elektori pokazati koliko je doista demokratična najmoćnija demokracija na svijetu. Čak i u fantastičnom scenariju, da Sanders pobijedi, sistem ima jako puno osigurača koji štite interese vlasnika kapitala. Ipak, valja se sjetiti i euforije kad je Obama izabran i realnosti koja je uslijedila. Istina je i ova, pod Bushom mlađim zdravstvena reforma nikad ne bi ugledala svjetlo dana, baš kao što si on nikad ne bi mogao priuštiti toliko likvidacija s dronovima koliko je to uspjelo Obami.

Portalnovosti