Piše: Biljana Vankovska

Da ne bude zabune: ono što se dešavalo u toku godišnje sesije Generalne skupštine UN nije bilo ništa drugo nego show i farsa. Uzaludno je odmjeravati poruke Obame i Putina, kada je glavna zvijezda bio Orwell. Svjetski lideri ne odlaze tamo da razgovaraju i slušaju, nego da propovijedaju, prodaju bolji image pravičnosti, što dobija posebnu težinu kada se događa u svijetu koji ubrzano korača ka Trećem svjetskom ratu. U novogovoru koji je bio na sceni postojala je samo jedna važna poruka: rat je mir, mir je rat! male zemlje su govorile o svojim lokalnim temama, koje su sasvim nevažne velikima, ali su zato važne za domaću publiku.

Uzmite, na primjer, Makedoniju… Dok je svijet bio fokusiran na Obamu i Putina, domaći mediji su prenijeli: „Gruevski između Obame i Putina“ (naravno, uz ono patetično i uobičajeno hvaljenje ‘hrabrosti’ premijera da kaže da smo mi Makedonci i da govorimo makedonski jezik, u inat Grcima). Na prvi pogled pomislio bi neko da je balans moći ustvari zavisio od toga čiju će stranu zauzeti Makedonija u onom sendviču moćnih. Ali, Gruevski je izabrao stranu već pomalo zaboravljenog Busha Jr. Tako, otkako je najveće makedonsko odlikovanje došlo u ruke autokrate (Orbana), sada ono krasi i notornog ratnog zločinca. Mogu se kladiti da se ni sam Bush ne sjeća koje je to dobro učinio Makedoniji pa ga odlikuju, a čini se da je i Gruevski zaboravio kako su SAD svojim navodnim priznavanjem ustavnog imena u oči referenduma 2004. godine ustvari uticao na politički proces i na uspostavljenje još dublje etničke podjele zemlje (etnička podjela opština je od tada „procvjetala“).

Nije prošlo mnogo, a govorancije sa govornice beznačajne Generalne skupštine su pale u sjenu tekućih događaja. Cio „slobodan svijet“ je u šoku zbog uključivanja Rusije u sirijsko bojno polje. Jeremy Corbin je šaljivo iskomentirao na Twiteer-u: Šta? “Rusija bombarduje? Šta ona zamišlja, da je SAD?“ Da ironija bude veća, Siriju nisu do sada bombardovali samo Amerikanci; lista zemalja je poduža (a rezultati su već vidljivi i u Evropi) – Britanija, Francuska, Australija, Saudiska Arabija, Katar, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Izrael povremeno… Sada kada je nastupila i Rusija (razumije se, zbog vlastitih geostrateških interesa, a ne zbog altruizma i humanizma) počinje pravi informativno-propagandni rat (gdje je Zapad daleko spretniji od Rusa, pa ovi su za par dana postali odgovorni i za ono što su učinili, i još više za ono što su uradili ili propustili uraditi zapadni saveznici). Pri tome, više se napada ruska avijacija koja gađa neke umjerene teroriste, nego što je američka „uspješno“ pogodila bolnicu u Avganistanu (da ne pričamo o tome kako već godinu dana jako pažljivo i nježno pogađa ciljeve Islamske Države u Siriji i Iraku).

Iz dana u dan, čini se da je svijet sve bliže globalnom sukobu nesagledivih posljedica. Sve ono što je na krilima nade donio kraj Hladnog rata je daleki i zaboravljeni san. Kraj bipolarizma (uz raspad ne samo Varšavskog pakta, nego i SSSR-a, i teška kriza u kojoj se našla Rusija u vrijeme uvođenja liberalnog kapitalizma) je bio proglašen kao triumf Zapada, pa logično je da se i posljedice dešavanja na međunarodnom planu, posebno vojne intervencije sve do konsolidovanja Ruske Federacije, posmatraju kroz prizmu učešća SAD i njegovih saveznika. Upravo zbog toga je Putinovo pitanje bilo na mjestu: „Da li ste svjesni šta ste učinili?“ Pitanje se uglavnom ticalo Sirije i Ukrajine, ali mnogo toga se tu može podvesti. Upotreba sile bez autorizacije Savjeta bezbjednosti, uz post festum izmišljenu doktrinu „Responsibility to protect“, je dovelo do opšteg prihvatanja militantnog humanitarizma kao nečega normalnog u 21. vijeku. Dalje, Hegemon je uzeo pravo da odluči koja će zemlja biti prihvaćena kao demokratska, a koja ne – i stoga bi takve zemlje postajale legitimni cilj svakojakih intervencija. Time se ustvari i odlučivalo šta je demokratija – da li se ona sastoji u prihvatanju neoliberalnog konsenzusa u političkom i ekonomskom smislu ili u pogledu socijalnog blagostanja populacije. Promjena režima je stari amerikanski izum, ali se sada premjestio iz Latinske Amerike na druge kontinente. Izvoz demokratije, milom ili silom, je ono što je dovelo do krvoprolića i žrtava za koje se govorilo da su prihvatljivi zbog viših ciljeva (Albright je ostala upamćena – ili možda nije – zbog izjave da je smrt pola miliona iračke djece uzrast ispod pet godina u vrijeme sankcija bila velika cijena, ali cijena koja je bila prihvatljiva – za SAD.) Milioni nevinih žrtava iz Avganistana, Iraka, Libije, i sada Sirije i Jemena, se tumače ili primitivizmom lokalne populacije ili su kolateralne žrtve koje su morale biti prinešene na oltaru demokratije i slobode.

U vrijeme propagandnog rata, nalik onome u vrijeme Hladnog rata, najpametnije je ne vjerovati svemu što pišu mediji (čak i oni ugledni). Ali ako se nekome može zaista vjerovati, onda je to Robert Fisk, novinar londonskog Independenta. Nedavno, u jednom intervjuu o Arapskom proljeću i njegovih posljedica, Fisk je s pravom primijetio da se 2011. godine nije desilo proljeće, kako su to tumačili zapadni posmatrači, nego je došlo do erupcije nezadovoljstva arapskih građana, tj. došlo je do njihovog buđenja. Protesti nisu na svojim banerima nosili parole vezane za Francusku revoluciju, nego zahtjeve za povratak digniteta i integriteta. Protivili su se svojim elitama koje ne samo da su bile despotske prema građanima, nego i više lojalni zapadnim centrima moći, nego što su brinuli za svoj narod. Involviranje Zapada u ovim dešavanjima je imalo za cilj uspostavljanje kontrole nad dešavanjima, tako da smjena režima uistinu ne donese i promjenu u smislu samostalnog vođenja politike i preuzimanja vlastitih nacionalnih dobara i resursa. Od tog trenutka svuda u regionu Bliskog Istoka se počela stvarati „demokratska opozicija“, koja je dobijala trening od CIA i tokom vremena postala naoružana do zuba. Druga važna stvar na koju Fisk stavlja akcent je činjenica da su pobunjenici i demonstranti nastupali sa različitim agendama i očekivanjima. Među njima, u čitavom regionu eruptirao je i otpor prema nasljedstvu koje je ostavio Sykes-Pickot sporazum koji je prije sto godina, u vrijeme raspada Otomanske imperije i kraja Prvog svjetskog rata, podijelio region između evropskih kolonizatora. Oslobađanje duha iz boce je zaista donijelo promjene, ali i neizvjesnost, a najmanje demokratske reforme. Istina je da svuda gdje se do nedavno slavila demokratizacija i pad tirana, sada vlada pakao koji je mnogo gori od svega onoga što su ti narodi doživljavali od starih autokratskih režima.

Nakon svega što se dešavalo posljednjih petnaestak godina, i u kontekst onoga što se trenutno dešava, logično je (mada jeretičko za apologete) postaviti jednostavno pitanje: da li je demokratija (ili bolje rečeno, put ka demokratiji) precijenjena? Da li je ljudima iz zemalja koje su bile predmet zapadnih interevencija važniji život i lični integritet, i da li su dali saglasnost da preko noći postanu očajnici, bez igdje ikoga, da dobiju demokratiju, a izgube osnovne uslove za život i bezbjednost za svoju djecu? Implantiranje demokratije preko noći ne može nikako dati dobre, a još manje – brze rezultate; uostalom, dovoljno je pogledati na što su se svele ove nove demokratije u regionu bivše Jugoslavije i njenog susjedstva. U arapskom svijetu je to bila mission impossible 2.0. Dupli standardi tzv. međunarodne zajednice (što u prevodu znači, SAD i zapadni saveznici) su bili veoma vidljivi u odnosu na pobjednike demokratskih izbora i volju većine građana (kao u Palestini ili Egiptu, na primjer, a o Čileu i da ne govorimo).

Pad Sadama Huseina, uz grozomorno ubistvo Gadafija, nekadašnjih saveznika pa i finansijera izbornih kampanja na Zapadu, su izazvali velike posljedice, između ostalog i strah kod ostalih tirana da ukoliko se ne bore, mogu završiti na isti način. Važnije od toga je da su sve to sada države u rasulu, gdje vlada bezvlašće i hobsijanski rat između raznih paravojnih grupacija i džihadista. Žrtve i njihova stradanja se ne broje (Amerikanci broje samo svoje žrtve, sve ostalo cena koja se mora platiti za demokratiju). Da bi se dao odgovor na pitanje o pravoj cijeni demokratije i da li se iz krvoprolića može roditi nešto dobro, dovoljno je da se podsjetimo na naše (jugoslovensko) iskustvo. Da li ovo što danas imamo vrijedi stotine hiljade izgubljenih života, invalidiziranih i raseljenih ljudi, sve generacije koje se sada suočavaju sa osiromašenim i korumpiranim paradržavama? Ovo podsjeća na jedan grafit iz Pule, na kome piše: Bilo nam je bolje kada nam je bilo gore!

U svom orvelijanskom govoru usred UN. Obama je logicirao ovako: da je u Siriji postojala demokratija, narod ne bi protestovao protiv Asada. Tamo gdje postoji demokratija, tamo nema nasilja i revolucija – rekao je Obama, a mi nećemo pitati da li bi tu istu logiku upotrijebio i kada protestuju u Fergusonu ili u New Yorku. No, ono što ne važi kod kuće, važi u međunarodnim okvirima. Već godinama SAD su sebi dale pravo da odlučuju koji režimi su nedemokratski, odnosno koji od njih su legitimni cilj da bi se rušili kroz obojene revolucije, čak i ako su nove vlasti stvorene od krajne desnice i fašističkih ogranaka. Za američko razumijevanje demokratije, besplatno školstvo i zdravstvo su nedemokratske, čak i opasne socijalističke mjere. Svaka politika koja uvodi nacionalizaciju nacionalnih resursa (naftu, gas ili vodu) je nedemokratska i mora se ustrojiti po uzoru neoliberalne dogme (naravno samo ukoliko ta zemlja ne raspolaže nuklearnim kapacitetima, kao Sjeverna Koreja).

Svaka vojna intervencija, posebno od 1999. godina naovamo, kada je bio proglašen post-Westfalski međunarodni poredak, znači profit i moć za izvoznike demokratije; što više država u rasulu, to više posla, to uspješniji business. Neki su primijetili da je u svom govoru Obama pokazao blagu dozu samokritike: Libija je bila greška od koje se mora učiti, ali ne zato što je spoljnom intervencijom, nasuprot međunarodnom pravo, srušen jedan režim, nego zato što je zemlja bila prepuštena sebi nakon uvođenja demokratije. O Iraku nije rekao ništa, kao ni o Avganistanu. U natječaju za titulu največeg Zla, primat je dobio Asad, što je velika stvar ako se zna da je u Siriji velika konkurencija, a ISIS najveći igrač. Govoriti o ISIS-u, značilo bi govoriti o vlastitim neuspjesima – jer ISIS nije ništa drugo do čudovišni porod haosa u poratnom Iraku, u kome su počeli cvjetati sektarijanizam i radikalizam. U vrijeme intervencije na Irak, lažni pretekst je uključivao i navodno prisustvo ćelija Al Kaede s kojima je navodno sarađivao Sadam. Al Kaede nije bilo, kao ni oružja za masovno uništenje, ali zato sada postoji ISIS. Interesantno, i kratki susret između Obame i Putina je završio u stilu novogovora: sporazumjeli su se da poštuju princip „dekonfliktualizacije“, što je koordinacija zbog izbjegavanja bliskih susreta i „prijateljske vatre“.

Čak ni ISIS nije uspio da ujedini dvojicu imperatora, predvodnika dvoglave koalicije koja lako može dovesti do globalne apokalipse. Apsurdno je da SAD i Rusija prave korak nazad ka blokovskoj podijeljenosti svijeta i opasnosti od opšteg ludila (МAD – mutually assured destruction), dok su zločinci kao pripadnici ISIS-a promotori ideje o brisanju granica i ukidanju nacionalnih država (naravno, u njihovom izdanju, uspostavljanjem kalifata).

www.vankovska.com

Prevod je autorkin