Piše: Biljana Vankovska
Upozorenje na samom startu: ovo je još jedna (treća po redu) kolumna posvećena izbjeglicama. Značaj i proporcije onoga što se dešava (a bez šansi da se uskoro zaustavi) su preveliki da bi se završilo površnim notiranjem i okretanjem natrag ka vlastitom političkom autizmu. Izbjeglička kriza se, još uvijek, ili, bolje rečeno – sve više, percepira kao nešto što se dešava nama (našoj zemlji, regionu, našoj EU ili našoj civilizaciji), a ne njima, ljudskim bićima.
Kako vrijeme protiče, i pored sveg entuzijazma aktivista i humanitaraca, generalno empatija opada, ako je uopšte i bilo. Susan Sontag je s pravom upozorila da je sućut nestabilna emocija. Ona se mora transformisati u akciju ili postoji opasnost da sasvim izblijedi. Ako čovjek ne zna šta će sa svojim naraslim osjećanjima i stečenim saznanjem, i još ako prevlada uvjerenje da se „ne može ništa uraditi“ – onda i najveća ljudska drama postaje dosadna, postaje svakodnevica na koju se navikavamo. Još gore je ako dominantno uvjerenje glasi: „Ovo nije moj problem, ja nisam dužan/dužna da pomognem nepoznatim ljudima u nevolji“. Nažalost, čini se da je upravo ovaj refren dominantan: ovo nije naša kriza, već su nam je nametnuli spolja; mi imamo dovoljno svojih problema – svoju socijalnu i političku krizu – da bismo se bavili drugima; izbjeglice su prijetnja koju želimo da izbjegnemo po svaku cijenu, neka samo prođu brže kroz našu zemlju. Nažalost, odjek nečeg sličnog se čuje i iz zemalja koje su sada članice EU.
Ipak, čudno je to za naciju kao makedonska, koju je posljednjih desetak godina napustila čak četvrtina stanovništva (500.000 ljudi) koji su sada prihvaćeni u drugim zemljama. Makedonsko društvo nije nikada ranije pokazalo tako otvoreno da je ksenofobično, rasističko i nehumano.
Nije ništa novo ili neobično to što nečija individualna sudbina ima veću moć da dirne (bar na određeno vrijeme) nego scene kolektivnog stradanja koje je još i prljavo, širi smrad i stvara nelagodu. (Ovo je trik koji Holivud često upotrebljava u apokaliptičnim filmovima, birajući nekoliko žrtava/junaka za koje strepimo hoće li preživjeti, dok su svi ostali statisti.) Nešto slično se desilo i sa pogibijom trogodišnjeg Ajlana: bilo je nemoguće ne biti gantu i ostati bez emocija ispred slike malog dječaka koji izgledom toliko podsjećao na „nas“, tj. na našu djecu i unuke. U kolektivnoj predstavi o primitivnim izbeglicama/migrantima nije bilo mjesta za ovakav „evropski“ izgled dječaka; morbidna slika je izazvala snažnu reakciju, ali još nije jasno da li je to bila (anticipirana) samorefleksija i samosažaljenje – ili prava empatija.
Aktivisti iz humanitarnih organizacija su mi priznali da su danima imali velike muke da skupe donacije, ali da je smrt malog Ajlana izazvala određenu mobilizaciju. Nije prošlo mnogo, a na površini je izbila hipokrizija i senzacionalizam: počele su se nizati bijedne spekulacije koje su upućivale na nekakav drugi zaključak. I ova teza je, nažalost, stara i dobro poznata: „žrtve nisu sasvim nevine i neodgovorne za ono što im se dešava; sumnjivi su oni po mnogo osnova“. Tako, migracija postaje sumnjiv čin, pa čak i kriminalan. U takvoj situaciji, javnost sebe amnestira od brige o svim preživelim malim Ajlanima, koji sada po kiši i u bladu, preplašeni čuče ispred pendreka makedonskih policajaca.
Neki cinici su smatrali da je prikazivanje slike mrtvog dječaka znak nepoštovanja dostojanstva žrtve i njegove porodice. Bio je to očajnički izgovor da se istini ne pogleda u ružno lice i da se ne prizna da se uvijek radi o pojedincima. Ovakve su reakcije u najmanju ruku čudne kada se pojave u regionu koji godinama nakon svojih krvavih ratova i konflikta još uvijek otkriva identitet žrtava, a od političara se traži da priznaju njihovo stradanje i identitet kao pojedinaca, a ne kao pripadnika kolektiviteta. Čudno je što nakon svega još uvijek ne postoji volja da se žrtve spasu od zaborava, kolektivne amnezije time što će im se vratiti lik i ime.
Vjerovatno najmalicioznije su bile optužbe da je prikazivanje malog Ajlana bilo djelo dobro osmišljene (proislamske!?) medijske kampanje, u cilju buđenja saučešća i defokusiranja od istinske prirode egzodusa. Kao reakcija, počele su se socijalnim mrežama širiti slike masakrirane djece iz hriščanskih porodica, kao da fotografije mogu govoriti o etničkom ili vjerskom identitetu ubijenih, ili kao da će to umanjiti bol i poništiti činjenicu da je Ajlan izgubio život kao žrtva rata! Onog trenutka kada se počinju vagati broj mrtvih i njihova stradanja, onda umire i sama pomisao na empatiju i humanost.
Javnost, i na Zapadu i na Istoku, je bila prilično spokojna dok je 350 hiljada Sirijaca umiralo (a umiru i dalje), a sada se plaši onih koji ne pozdravljaju smrt pokorno i bore se za život. Ma koliko bilo bolno, ipak treba priznati da postoji i doza zloupotrebe smrti malog Ajlana. Upravo centri moći – vojno-industriski-politički-medijski-akademski kompleks, kako ih naziva Jan Oberg – upotrebljavaju ovu storiju da bi dokazali nužnost upotrebe još veće vojne sile, tj. da upotrijebe ono od čega bježe izbjeglice i što je i uzrok egzodusa. Zavisnici od ratovanja su požurili da nađu novo opravdanje za svoj „humanitarni militarizam“, za ono što i najbolje znaju da rade, uz izgovor „ovo se više ne može tolerisati“. Kada se radi o prijemu izbeglica ili o kopnenoj intervenciji, priča je sasvim drugačija. Ovih je dana izašla odlična karikatura koja govori više od hiljadu analiza: prikazan je razgovor dva pilota bombardera koji se pitaju na čijoj su strani, tj. koga dolje trebaju bombardovati – dok se ispod njih nalaze oznake za Asada, ISIS-a, ustanike, Al Kaidu.
Izbjeglička kriza je kriza morala na globalnom nivou i to najviše zbog toga što je samo najvidljiviji dio dugogodišnje (tolerisane) humanitarne katastrofe i politike izvoza demokratije zbog sasvim prizemnih, lukrativnih razloga. Ipak, sada kada je došla ispred naših vrata, činjenica je da ona počinje da govori i o nama samima, počinje da mijenja ili pokazuje skrivene strane naših društva. Оd „savezničke“ ona postaju „tranzitna“ (bar za sada dok EU nije sasvim zatvorila vrata); traži se razumijevanje za slabe kapacitete, za nespremnost da se odgovori efikasno na dolazak tolikog broja izbjeglica, ali i za upotrebu pendreka.
U makedonskoj javnosti ovih dana je više suza proliveno nad sportskim neuspesima (u fudbalu i košarci) nego nad nesrećom ovih ljudi. Ne samo da je pokazan egoizam, nego i paranoja. Razni tabloidi, portali, pa i mainstream mediji, promovišu priču o opasnoj „najezdi“. Nižu se „vijesti“ o navodnim neredima u Parizu, o identifikovanom borcu ISISA među izbjeglicama, o zaustavljenom naoružanju za infiltrirane džihadiste, itd. Оbični ljudi sve ovo gutaju bez imalo volje da provjere tačnost vijesti, tako smirujući svoju nemirnu savjest: eto dokaza da iza svega ovoga stoji globalni monstruozni plan, žrtve su, u stvari, nasilnici i ne zaslužuju pomoć. U južnim makedonskim opštinama ljekari su odbacili Hipokratov zavjet i odbili da dežuraju na granici; na izbjeglice se generalno gleda kao na izvor zaraza i bolesti (što se, eto, mora zaustaviti u karantinskim uslovima.
O sistemu vrijednosti govori i činjenica da se veća briga pokazuje za ugled države i za čuvanje granica, nego za živote izbjeglica. Najtragičnije je što je ova percepcija prihvaćena i kod stranaka na vlasti i kod onih u opoziciji. (I tako, pogledate govor Jeremija Corbyna, i pitata se gdje je lider vaše opozicije, šta ga sprječava da poželi dobrodošlicu izbjeglicama!) Tragikomečno je gledati TV debate na kojima razgovaraju stari „neprijatelji“, ljudi koje ste gledali kako nemilice hvataju jedni druge za vrat kada se radi o unutrašnjim političkim temama, kako se sada slažu oko državnih interesa. Sa vidnim olakšanjem i bez imalo ljudske emocije smiruju javnost: na sreću, izbjeglice nemaju namjeru ostati u Makedoniji! Drugim riječima, kažu da za sada nema prijetnji da će nam promijeniti demografsku ili vjersku strukturu, kulturu i socijalni balans. Veoma se bolno doživljava kada se u zapadnim medijumima prikaže slika dobrog srpskog policajca, ali ne i onog makedonskog koji je dao vodu malom dječaku. Pomsiliće čovjek da se radi o natječaju za imidž policije, a da su djeca samo dekor za slikanje postera! Kod dijela boraca protiv političke brutalnosti skretanje pažnje prema malom Ajlanu ili upotrebi sile na granici se smatra izdajom prema kauzi našeg Martina Neškovskog (momak koji je nastradao od batina policajca, koji služi 13-godišnju zatvorsku kaznu), koji je ikona borbe protiv režima Gruevskog! Kao da se ove dvije stvari uzajamno isključuju!
Izbjeglice dolaze i odlaze, ali usput razgoličavaju i naše skrivene strahove i indiferentnost. Kriza je, naravno, i mogućnost da pružimo pomoć i pokažemo humanost, pa i da poželimo dobrodošlicu. I da tako stanemo rame uz rame sa progresivnim dijelom evropskog civilnog društva. Pokušaj je bio napravljen u subotu: na skopskom trgu se skupilo jedva nekoliko desetina ljudi, uglavnom aktivisti. Ostaje nada da su bar oni koji se nisu pojavili tamo već poslali donaciju. Ali ostaje i gorki osjećaj i veliko pitanje: gdje su one desetine i desetine hiljada ljudi koji su do nedavno učestvovali na demokratskim protestima protiv vlade? Da li je borba za slobodu i pravdu zaista samo unutrašnje, nacionalno pitanje?
Napomena: Prevod je autorkin
0 Comments