Piše: Biljana Vankovska
Ne znam šta je apsurdnije i razočaravajuće: to što je makedonska „revolucija“ otišla na godišnji odmor i najavila da će produžiti sa otporom režimu na jesen ili to što je grčka Syriza pretvorila plebiscitarno „оxi“ u parlamentarno „da“!? Ovo prvo je bilo veome očekivano još na početku „dešavanja naroda“, bar za nas koji poznajemo stanje stvari. Ovo drugo, u času dok pišem tekst, nalikuje na totalan poraz, na kapitulaciju jedne (kako se pokazalo, radikalne samo po imenu) ljevice, za koju smo povjerovali da unosi novu dimenziju u sterilni dezideologizirani evroposki prostor.
Interesantno je što, gledano kroz prizmu dominantnog javnog diskursa u Makedoniji, Syriza je uspela u nečemu što nije pošlo za rukom ni stranim ambasadorima, ni evro-poslanicima ni komesarima iz Brisela: ona je ujedinila makedonske političare (i nažalost većinu intelektualaca)! Oni sada u zajedničkom horu poručuju da su/smo superiorni, više posvećeni reformama, borbi protiv korupcije i vladavini prava nego Grci! Mi smo veći Evropljani od njih, pa čak i bolje demokrate! Borci za ljudska prava ni da pisnu, nestaće grantovi i pozivi za koktele; ne valja biti previše lijevo ili pokazivati solidarnost sa grčkom sirotinjom. Po prvi put sve ovo nema nikakve veze sa starim problemom u vezi imena; ovo ima veze sa političkom korektnošću i izražavanjem lojalnosti prema Briselu.
Teza o nepostojanju bitnih ideoloških razlika između makedonske verzije „koka kole“ i „pepsija“ dobila je nesumnjivu potvrdu. Teško je procijeniti da li se zbog grčke neposlušnosti više zgražavaju oni sa lijeva ili desna, ali njihov prezir je iskren, skoro kao i onaj kojim je bio dočekan grčki premijer u Evropskom parlamentu. Ovih se dana ogoljava istina o EU, ali i istina o sivilu u kome živimo, u navodnoj demokratiji i u lažnom političkom pluralizmu. Udruženi napad na nesposobne, neiskusne, drske i radikalne grčke klovnove i kockare (kako ih nazivaju kopirajući EU novogovor) pokazao je više stvari, ali najvažnije je to što je, po njihovom shvaćanju, demokratija samo za sposobne i iskusne, i naravno za poslušne. Pokazao se i deficit makar i minimalne političke tolerancije prema onima koji misle drugačije, koji su „radikalni“. Оvo trebaju imati na umu svi oni (uglavnom mlađi ljudi) koji razmišljaju o organizovanju autentične lijeve opcije: oni će protiv sebe imati ovaj udruženi front koji će imati obilnu pomoć EU, ali i primjer disciplinovanja Grka.
Redizajniranje kolektivnog političkog uma u Makedoniji (a po svemu sudeći i u regionu) je završeno: i desni i lijevi se kreću u strogo ograničenom političkom prostoru u kome vladaju dogme o ekonomskom liberalizmu i korporativizmu. Sve se to dešava u uslovima hibridne demokratije, koja je još više deprivirana poradi konsocijaciskih elemenata unešenih da drže međuetničke tenzije pod kontrolom. Politički projekat „pročiščivanja“ i distanciranja od svega što je istinski lijevo je očito pustio korijene nakon svih ovih godina od nezavisnosti. završeno je sa kritičkim umom, jer svaka kritika na račun EU, SAD ili NATO, na račun kapitalizma ili militarizma je jeres, još ako dolazi sa klasne pozicije.
Оno u čemu se naši Kurto i Murto slažu je bitnije od onoga u čemu se razlikuju; njihove navodne ideološke razlike se odnose samo na pitanje ko zaslužuje da upravlja zemljom. Zbog toga je i otpor prema Gruevskom bio sterilan i bezidejan: štio se više govorilo o slobodi, to je postajalo sasvim nejasno šta, ustvari, podrazumijevaju pod slobodom. Zato, i oni na vlasti, kao i ovi koji bi hteli da budu vlast, jedino što mogu je da isporuče stranim mentorima ono što oni traže: kontrolu nad teritorijom i stanovništvom, međuetničku stabilnost, dužničko ropstvo i sprovođenje „strukturnih reformi“ MMF i Svjetske banke, čak i kada su u njima pomiješani antibiotici i otrov za pacove.
Što se tiče Grčke, za samo nedjelju dana desio se parlamentarni puč. Ubjedljiva većina koja je glasala „охi“, čini se da je iznenadila i samog Tsiprasa. Još u slavljeničkom govoru održanom odmah nakon završetka referenduma se moglo jasno primijetiti da nije očekivao tako jasan stav građana, а sasvim je izvjesno da je u drugom džepu imao drugačiju verziju govora u slučaju da je druga opcija pobijedila. Prije referenduma neko je napisao da su Grci popustili u svemu, osim što su odbili da prilože Tsiprasovu glavu i Varufakisova ja*ja. „Institucije“ su, po svemu sudeći, dobile obrnuto u nastavku pregovora. Оstavka briljantnog Varufakisa je bila sve osim ličan i dobrovoljan čin. Njegovo žrtvovanje je pokazalo da Tsipras nije pravi premijer koji imenuje i mijenja ministre (hire and fire), jer onaj koji je bio imenovan od njega sada je najuren na zahtjev kreditora. U međuvremenu, Tsipras je postao pravi političar i pragmatičar: u Grčkoj su ga odjednom zavoljeli i oni koji su glasali „da“, а sada pokušava da zasluži simpatije Merkel i ostalih lidera. Cijena je izgubljeno povjerenje kod svojih poslanika (i kod glasača, nužno), što praktično znači da vlada može pasti svakog trena. Tsiprasov predlog u parlamentu je prošao zahvaljujući podršci koju je dobio od onih koji su najodgovorniji za krizu u kojoj se našla zemlja.
Krug je zatvoren; smjena režima (regime change) je izvjesna. Nažalost, implikacije ovog poraza grčke ljevice prevazilaze ovu zemlju. No, niko nije ni mislio da će biti lako rušiti kapitalizam i dužničko ropstvo i to na periferiji EU. Оčito, u uslovima globalizacije, ljevica ne može pobijediti ili promijeniti nešto bitnije ukoliko je ograničena na nacionalne okvire: kapital ima globalne dimentije, pa takav mora biti i otpor i odgovor.
Ma koliko zvučalo kao fraza, istina je da smo svi Grci, samo što se ne bunimo kao oni. Sada treba učiti na greškama drugih, jer pitanje je vremena kada će i naš mjehur pući, a raspoloženje prema nesposobnim Balkancima smo već vidjeli u liku i riječi Šojblea. Оno što je najporažavajuća pouka od ove grčke tragikomedije je nešto za što su me godinama optuživali da sam euroskeptik, posebno kada bih govorila sledeće: biti članica EU (pa i evrozone) ne znači da su dostignuti svi demokratski i ekonomski kriterijumi. Ova EU je EU bankara i kapitala, a ne EU građana i socijalne pravde. Оvo je EU u kojoj bogati mogu raditi što hoće, a siromašni moraju trpjeti čak i kada ih izlažu torturi, jer moraju, u dikensonovom stilu, čekati milostinju dok im zemlja postaje kolonija. Ovo je Evropa u kojoj vlada elita koja ne podnosi neiskusnije i pametnije od sebe. Na primjer, propagandna hajka protiv Varufakisa (vrijedi pročitati ‘Zlatni Minotaur’ prije nego se podrži hor) otišla je dotle da je bio proglašen rok zvijezdom i seks simbolom, a sve sa ciljem da se devalvira i svede na ‘komad mesa’. (Zamislite da za Šojblea nappišu da je ružan i star invalid, i da je bez seksipila). Ako mislimo da samo mi, kao postkonfliktna zemlja možemo da budemo predmet međunarodnog statebuildinga, sada je jasno da to može biti i zemlje članice koje su slabe, siromašne, sa razorenim institucijama i ‘dužne kao Grčka’.
Krupna slika zahtijeva solidarnost s grčkim narodom, tj. sa onima koji su siromašni i koji plaćaju za grijehe elita favorizovanih od samog Zapada. Ako ovakav tretman doživljava narod jedne države članice, možemo zamisliti šta će se desiti nama kada dođe pay-day. Spor oko imena se može prevazići jedino sa istinski lijevom vladom – ne vidim druge mogućnosti.
Prevod je autorkin
0 Comments