Nakon propasti takozvanog realnog socijalizma, koji je propao zbog vlastitih problema nedemokratičnosti i prihvaćanja tržišnih reformi, zemlje Srednje i Istočne Europe vratile su se u političkom smislu manje-više gdje su i bile prije nego što su kroz socijalizam okusile industrijalizaciju i masovno obrazovanje. Uz ekonomsku i socijalnu katastrofu koju su doživjele u posljednjih 25 godina, tranzicijske zemlje su i politički znatno nazadovale. Umjesto ideala razvoja i napretka, vladajuće klase istočno od linije Baltik-Jadran svoje su vladavine utemeljile na kombinaciji nazadnjaštva, napada na ženska i manjinska prava, i istodobnog bespogovornog sluganstva prema stranom kapitalu.
Uz sve pojedinačne razlike među zemljama, pokazalo se kako su ultrakonzervativizam i kompradorstvo najčvršći oslonci vlasti, a jedna od zemalja koja to najbolje ilustrira je Makedonija. Današnja se makedonska vlast Nikole Gruevskog hvali kako je najgora u Europi po napadima na radnička prava, kako je od svojih stanovnika napravila najjeftiniju i najobespravljeniju radnu snagu, a sve kako bi se dodvorila stranom kapitalu i njegovim interesima. Naravno, takva politika nije prolazila bez otpora. Sustavno i plansko osiromašenje makedonskog stanovništva pretvorilo je ovu zemlju u jedan od balkanskih centara širokog otpora proturadničkim politikama. Nema ni jedne zemlje u regiji koja bi se mogla pohvaliti s toliko protesta koji su u Makedoniji zadnjih nekoliko godina okupljali radnike, srednjoškolce, studente…
Kako bi se nosila s tim protestima vlada se oslanjala na dva sredstva – čistu represiju i stvaranje podjela. Teško je također naći i državu u regiji koja je više napadala svoje kritičare, novinare i aktiviste posljednjih godina kao što je to radila Makedonija. Brojna suđenja i sulude optužnice za izdaju i špijunažu, gašenje medija, nerazjašnjena ubojstva itd. samo su neka od sredstava kojima je država gasila kritiku. Paralelno s tim išlo je i stvaranje podjela. Makedonija je poznata kao zemlja sa mnogo etničkih i kulturnih zajednica. Tu osim Makedonaca u velikom broju žive i Albanci, Turci, Romi, Srbi… Svi su oni žrtve istih protunarodnih politika vlasti, ali teže će se zajedno boriti protiv tih politika ako ih se podijeli na suprotstavljene zajednice od kojih će svaka imati svoje etničke vođe koji će ih držati u miru.
Zbog snimki razgovora članova vlade koje su procurile tijekom ove godine, danas je poznato da je vlada poticala i zataškavala ubojstva koje su činili pripadnici policije kako bi tu istu policiju mogla koristiti za svoje prljave poslove. Isto je tako poznato da je vlada provocirala i izazivala međuetničke sukobe kako bi nahuškala nezadovoljno stanovništvo jedne protiv drugih i ojačala potporu sebi kao “čuvaru reda”. Ta su saznanja prošlog mjeseca izazvala dodatno jačanje protesta koji su zaprijetili da će vlast konačnu srušiti. Unatoč velikoj mobilizaciji svih makedonskih zajednica i raznih dijelova stanovništva, to se ipak nije desilo jer se vlast održala poznatim sredstvima koje smo već spomenuli – prvo je poticala šovinizam kroz oružani sukob u Kumanovu za koji mnogi smatraju da je insceniran, a onda se naposljetku oslonila na zaštitu stranog kapitala i njegovih institucija.
U spas Gruevskom je prvo skočila Rusija, koja se nadala da će tim steći jednog saveznika na Balkanu, nema veze koliko kompromitiranog. Gruevski je ipak ostao kod svojih starih gazda iz SAD-a i EU. Potpuno zanemarujući zahtjeve i progovore brojnih prosvjednika, te su dvije sile sklopile dogovor između Gruevskog i opozicije po kojem bi se situacija trebala smiriti da se zadrži stabilnost i da se što manje stvari promijeni. Slično kao prošlogodišnja pobuna u BiH, makedonski su prosvjedi dokaz neodrživosti situacije u našim malim banana-republikama koje ovise o autoritarnim i reakcionarnim lokalnim vladarima i potpori imperijalizma. Također slično kao i prošle godine, gušenje tih protesta pokazuje neposrednu nužnost izgradnje revolucionarne alternative tranziciji.
0 Comments