Nije prvi put da režimski poslanici u parlamantu Crne Gore odbiju da stave na dnevni red plenuma pitanje uskladjivanja penzija za procenat koji je trebalo da se penzije usklade u 2013. i 2014. godini. Za te dvije godine penzioneri su zakinuti cirka jednu penziju i još za 5,1% za naredni period, uz obećanje Vlade da se penzije neće umanjivati u 2015. godini. A, ustvari, penzije se svaki mjesec umanjuju, prosječna penzija pada, dok se iznos minimalne potrošačke korpe stalno uvećava, a kupovna moć i tako mizernih penzija stalno umanjuje. Očigledno, obzirom da se izbori primiču, premijer Djukanović preko svoje glasačke mašine u Skupštini Crne Gore i dalje osiromašuje i tako osiromašene penzionere, kako bi i dalje mogao za još manji iznos novca kupovati njihove glasove.

Vrijeme je prošlo davno od kada su penzioneri, bez obzira kojoj partiji pripadaju, morali dići svoj glas na mnogo organizovaniji način, upozoravajući na svoj bijedan i neizdržljiv životni položaj. Ustvari, to i nije više život za veliki broj penzionera, a posebno za njih preko 32.000 koji su u stanje gladi ili, bolje reći, u stanje nešto sporijeg umiranja. Ili kako kaže Demokrit: “Takav život nije loš život, nego dugotrajno umiranje“.

Nije da se ne zna, da članovi vlade i njima bliski žive u izobilju, čak su stekli i veliko bogatstvo i još ne male uštedjevine, a u nihovim ministarstvima nema štednje, čak ima nekontrolisanih troškova po raznim osnovama, a na njihovim “zaradama“ se još kaleme i još kojekakva primanja, ali za penzionere nema, pa nema, jer od njihovih gladnih usta treba sve to i mnoge rupe u budžetu pokrivati.

Takav odnos Vlade i ministara i ne čudi, jer oni su poletjeli u tolike visine kao orlovi, a “orao ne vidi mrava kako zimnicu sprema“. Ne vide oni ni one kolone autobusa kako odvoze grdjane sjevera “tamo daleko u tudje zemlje“. To su za premijera i njegovu “svitu“ nebitne stvari, pa se sa tom sirotinjom izruguju i nude im sezonske poslove na “Plantažama“, pa čak još i njima oko 200. Kakva sramota… Ali i te kako su okrenuti tamo gdje miriše na dobru korupciju: Kraljičinu plažu, Buljaricu, zaledje Ulcinja… Nego trebalo bi da čudi ponašanje, nazovi, narodnih poslanika, koji takodje ne smiju da vide probleme naroda, vać se zavlače pod skute svoga gospodara, pa i kad su u pitanju vapaji gladnih penzionera i gradjana.

Penzioneri ne bi smjeli više šutnjom trpjeti. Ima nas više nego dovoljno kako bi se oduprli ovim, bez pardona nazovi skotovima, koji nas ostavljaju da prisilno umiremo.

Vojo Vuletić,
predsjednik Partije penzionera i invalida rada