Autorica: Ursula Huws

“Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa povećanjem minimalne nadnice; povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb; uvidom u visoku razinu iskrivljenosti stambenog tržišta i činjenicu da da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje; te reformiranim poreznim sustavom.”

U ovim ekonomski teškim vremenima ideja o osnovnom dohotku, koji bi bio bezuvjetno zajamčen svakom građaninu/ki od kolijevke do groba, doima se utopijskim. “Kako bi se uopće moglo naći novca za takvo što?”, pitamo se. “Ne bi li svi naprosto prestali raditi? I gdje bi nas to onda dovelo?”

Prvi put sam na tu ideju naišla u optimističnim kasnim 1960-ima, u obliku koji se materijalizirao u tzv. „petom zahtjevu“ pokreta za oslobođenje žena (formuliranom 1971.), a kojim se zahtijevala „financijska i pravna neovisnost” za sve žene. To je bila iznimno privlačna ideja: ne samo da je bilo kome ponižavajuće da mora moliti druge ili njima manipulirati kako bi došao/la do sredstava za život, te da je materijalno štetno za tu osobu kad ne može doći do novca, nego je također štetno za narav ljudskih odnosa ukoliko su oni ugrađeni u odnose ovisnosti. Nejednaki odnosi moći poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju, mogu rezultirati zbrkom krivnje, zahvalnosti i neizražene ljutnje. Ishodi mogu varirati od neiskrenosti i depresije do emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. U društvu koje je temeljeno na novcu, neovisan izvor prihoda preduvjet je za ljudsko dostojanstvo.

Prije nego nastavim trebala bih iznijeti svoj osobni stav o ovom pitanju. Od 1990-ih godina sam povremeno pisala o ideji osnovnog minimalnog dohotka, te bih sebe svrstala u one koji su generalno zagovornici tog načela, no uz određene bitne zadrške. U 90-ima sam napisala izvješće[*] o toj temi za Citizen's Income Trust (CIT, Udrugu za dohodak građana), britansku podružnicu udruge Basic Income Earth Network (BIEN, Svjetska mreža za osnovni dohodak), ali sam na neko vrijeme od te teme odstupila, iz razloga koje ću navesti kasnije (pod odlomkom “Rizici”). Od tada sam se vratila toj ideji i sada sam (iako ne toliko aktivno koliko bih mogla biti, i uz neke zadrške koje ću kasnije iznijeti) povjerenica CIT-a. No, ovaj tekst pišem u svoje ime i moje mišljenje ne odražava nužno poziciju koju zastupa CIT.

Ono što sam napisala u nastavku utemeljeno je na pretpostavci da bi beneficije bile dodijeljene bezuvjetno svim građanima, bez obzira na dob, zamijenivši većinu postojećih socijalnih naknada, ali i osobni porezni odbitak (trenutno se prvih 10.000 funti prihoda svake osobe ne uzima u obzir pri oporezivanju dohotka, što omogućuje ‘naknadu’ od 2000 funti po osobi jer se ne plaća porez koji iznosi 2 20 posto). Dok bi svako primao naknadu, također ne bi plaćao porez na puni iznos svojih primanja. Razina beneficija, porezna stopa, te o stupanj u kojem je porez gradiran bi, naravno, bile političke odluke za koje ovdje neću davati detaljne prijedloge. No moja je pretpostavka da je razina beneficija trebala biti dovoljno velika za očuvanje tjelesne i psihičke dobrobiti i zbrinjavanje osnovnih potreba, no ne više od toga.

PREDNOSTI

• Uvođenjem bezuvjetnog građanskog dohotka država bi uštedjela veliku količinu novca koji se sada troši na obradu zahtjeva i nadzor primatelja beneficija te bi oklonilo potrebu za kompleksnim sustavom mnoštva beneficija (kao što su dječji doplatak, naknada za bolesne, mirovine, porodiljne naknade i sl.).
• S obzirom na to da bi djeca imala pravo na takav dohodak baš kao i odrasli, takav bi dohodak bio široko redistributivan prema kućanstvima s djecom i time pomagao da razriješiti šokantno visok stupanj siromaštva djece u ovoj zemlji.
• Budući da ne bi postojala jedinica procjene za kućanstvo, takav bi dohodak mogao potaknuti ljude da žive zajedno, dijeleći resurse s prijateljima i proširenim obiteljima, što bi također imalo koristi za okoliš i oklonilo dio pritiska sa stambenog tržišta.
• Takav potez povećao bi međugeneracijsku solidarnost.
• Ljudi bi mogli fleksibilno osmisliti svoje radno vrijeme i kombinirati više poslova puno lakše nego što to trenutno čine.
• Život bi freelancerima postao mnogo lakši i jednostavniji.
• Bilo bi mnogo lakše nositi se s bolešću ili invaliditetom te uskladiti brigu o nemoćnima s poslom.
• Također bi bilo puno lakše započinjati obrazovanje i prestajati s njim.
• Prosudbu o tome što je ili nije “rad” više ne bi donosio birokratski autoritet nego pojedinac. Ako želite živjeti s vrlo malo resursa i posvetiti svoj život umjetnosti, glazbi, molitvi, bloggingu, arheologiji, istraživanju nedostižnog znanstvenog koncepta, očuvanju rijetkih biljaka ili humanitarnom radu, to bi vaš vlastiti izbor. To ne koristi samo tim pojedincima, već duhovno obogaćuje i društvo u cjelini.
• Tržište rada postalo bi manje jednostrano. Poslodavci bi možda morali ponuditi malo veće plaće kako bi protaknuli ljude da obavljaju neatraktivne poslove, no, s druge strane, mogli bi očekivati da će ljudi biti izrazito spremni da popune ona radna mjesta koja nude visoku razinu osobnog zadovoljstva i nagrade.

RIZICI

• Davanje novac svima ide na ruku ekonomiji koja je sve više bazirana na tržištu. Rizik je da će pojedinačno kupovanje na tržištu istisnuti usluge koje se pružaju kolektivno. Rekomodifikacija bi mogla do kraja uništiti dekomodifikaciju.
• Globalizacija postavlja ozbiljna pitanja o tome što to konstituira državljanstvo. Možda i nije slučajno, barem u Europi, da zemlje s najvelikodušnijim socijalnim državama također imaju tendenciju strogoj kontroli granica (primjerice Danska). Kombiniranje politike osnovnog građanskog dohotka s nerasističkom politikom useljavanja predstavlja ozbiljne izazove.

ZAKLJUČAK

Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa sljedećim sastojcima:

• povećanjem minimalne nadnice;
• povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb;
• uvidom u visoku razinu iskrivljenosti stambenog tržišta i činjenicu da da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje;
• reformiranim poreznim sustavom.

Slobodni filozofski/Ursula Huws's Blog