Piše: Sinan Gudžević

Desetog maja 1889. u Rimu, na desnoj obali Tibra, pri kopanju temelja za današnji Palazzo di Giustizia, nađena su i dva sarkofaga: na jednom od njih je bilo napisano ime Crepereia Tryphaena, a unutra su bili ostaci tijela djevojke umrle sa 17 godina. Na kostima njene šake bilo je prstenje, na jednom je bilo ugravirano ime zaručnika Filetus. Pokraj nje je u sarkofagu bila lutka. Rukotvor iz drugog stoljeća naše ere, jedinstven, i onda i danas: od slonovače, na rasklapanje, na zglobove, kao da je od ebanovine. Danas se čuva u Musei Capitolini pod imenom pokojnice čija je igračka bila. Četiri godine nakon iskopavanja, talijansko-latinski pjesnik Giovanni Pascoli, jedinstven kao i ona lutka (po Carducciju, najmlađi Vergilijev sin) objavljuje pjesmu od 16 sapfičkih strofa (svaka od po tri henedekasilaba i jednog adoneja) pod naslovom ‘Crepereia Tryphaena’. Pjesma je posvećena tadašnjem ministru prosvjete Ferdinandu Martiniju povodom udaje njegove kćeri. Stihovi su i lijepi i potresni, a opis riječne biljke koja je izrasla iz lobanje pokojnice namjesto kose vjeran je arheološkom nalazu. Pascoli, koji je antičku kulturu poznavao duboko, a tragizam Grka i Rimljana bio dio njegova i življenja i pjevanja, znao je da je Crepereia bila čedna, pred udajom, pa je zato napisao kako je ‘lutka uzalud bila obećana Veneri’ (…Venerique pupa/ nota negata est). Jer su rimske djevojčice pred udaju svoje lutke zavjetovale Veneri, u znak napuštanja i vlastite virginitas i drugih običaja vezanih uz vita anteacta.

Ta lutka od slonovače je učinila da u Italiji ojača zanimanje za lutke. Deset godina poslije otkopavanja sarkofaga kraj Tibra, u Napoliju, u dugoj ulici koju Napolitanci zovu Spaccanapoli, koja od najdavnijih vremena dijeli grad na dva dijela, u centralnom dijelu, onome koji se zove Via San Biagio dei Librai, na broju 81, jedan scenograf i restaurator napuljskog teatra San Carlo, po imenu Luigi Grassi, odlučuje da otvori tada, a i sada, u Italiji prvu i jedinu bolnicu za lutke. Ospedale delle Bambole, i danas stoji na tabli pribijenoj na zidu. Na tridesetak metara odatle, u istoj ulici, na broju 46, nalazi se drugi dio te klinike, najprije nazvan Ambulatorio, pa potom Bambolatorio (kovanica od bambola, laboratorio i ambulatorio), gdje se nalaze hirurgija i banka organa. Oba dijela vodi direktorica, doktorica za lutke Tiziana Grassi, prva žena nakon trojice muškaraca. Uz nju su tu još doktorice Alessandra i Maria Rosaria, ova posljednja je Tizianina majka. Onaj Luigi scenograf Tizainin je pradjed po ocu, njegov sin nasljednik zvao se Michele, a Micheleov je sin dobio djedovo ime Luigi, i otac je Tizianin. Svaki je bio doktor za lutke, i svoje umijeće prenosio nasljedniku.

Bolnica ima tri glavna odjeljenja: za lutke ‘u užem smislu’ (od porcelana, drveta, kartona, plastike, kaučuka, gipsa), za plišane životinje i za kipove i figure svetaca i svetica. Smisao bolničke djelatnosti je u ozdravljenju lutaka, kipova i plišanih likova. Za doktoricu Grassi sve su figure pacijenti, a za vlasnike su, kaže, bića s dušom. Dvaput sam bio u prostorijama bolnice i bambolatorija: pacijenti leže u krevetima, sjede na prozorima, na stolicama, na podu. Banka organa je izdašno opskrbljena: mnogo nogu i ruku, sila očiju svih boja, kose u povesmima, plava, smeđa, zelenkasta, kao kod nimfa. Načelo je: svaka lutka, svaki svetac i svetica, svaka životinja mora biti otpuštena zdrava i u čistom ruhu. Doktorica Grassi kaže da je ozdravljenje bolesnika u njenoj klinici zakon. I da je stopostotno. Ovo je jedina bolnica bez mrtvačnice, ponavlja maksimu svoga pradjeda. Njen otac Luigi, napuljski galantuomo, doktor i hirurg koji je mnogom djetetu spasio lutku, bio je maštovit čovjek, i cijeloga života je usavršavao svoj zanat. Uz hirurške intervencije i presađivanja, postavljao je i dijagnoze duševnih bolesti lutaka. Neke od njih, kad se jednom pročitaju, bivaju nezaboravne. Lutak, pedesetih godina, simptomi: suzenje očiju, dijagnoza: bolest tužne lutke; prognoza: još nejasna. Ili ova: lutka, s kraja 19. stoljeća, glava od porculana, dijagnoza: gubljenje kose, u očekivanju presađivanja, napomena: pacijentica još neodlučna u pogledu boje kose.

Od drvenih pacijenata najčešći je Pinocchio. Uzroci za njegovo stacioniranje su u pravilu frakture slavnoga nosa. U korijenu, posred sredine, na vrhu. Nos se lomi i poprečno i po dužini. Ponekad se odlomak može dobro i bez tragova opet zalijepiti i ofarbati. U banci organa nosova ima svake veličine, a poneko dijete zna zatražiti boju nosa različitu od one koju mu je dao drvodjelja. Druga po redu Pinocchijeva povreda su stopala, često ih lomi, pa onda zglobovi, koljena i ramena. I slavni lutak Pulcinella ovdje dobije novu masku, i tamnu i svijetlu.

Među svecima i sveticama najčešća je figura Bogorodice, onda Isusova, pa ona zaštitnika grada Napulja po imenu San Gennaro. Njih vlasnici donose u bolnicu često zbog preloma, ali i zbog pohabanosti ruha, kapa i oreola. Sveci padaju s ormara, sa stolova i postolja. Njihovo liječenje je najskuplje, jer su oni od skuplje tvari nego što su lutke, neki su od srebra, neki pozlaćeni. Za sada, kaže doktorica Grassi, ni u Italiji ni izvan nje nema osiguranja koje bi preuzimalo troškove liječenja kućnih kipova za slučaj nesretnih slučajeva. Od svetaca jedini koji nikada nije dopremljen ni u bolnicu ni u bambolatorio jeste onaj sa čijom se slavom u Napoliju ne može mjeriti nijedan: Diego Armando Maradona. Oko njega se razvilo nešto novo u poređenju sa svim svetima: on nije ni figura, ni kip, ni lutka, Diego je neizreciv, tjelesno nepovrediv i nepotrošiv, njemu se danas šapće i moli po kućama ono što mu se pjevalo na trgovima i na stadionu koji ima ime po svetom Pavlu: Te Diegum! Kad je Napoli pod skeptrom svetoga Diega po prvi put osvojio talijansko prvenstvo, na zidu velikoga gradskog groblja živi obožavaoci su napisali poruku ukopanima: NON SAPETE COSA VI SIETE PERSI (ne znate šta ste propustili).

Za plišane pacijente zadužena je veterinarska služba bolnice. Medvjed Teddy često mora biti šiven, ali još češće mora biti okupan, Snoopy isto tako. U jednom krevetu su zajedno Simba, Mufasa i Scar. Bolesnim lutkama su u posjete dolazili pisci, pjevači, režiseri, Vittorio De Sica, Luciano De Crescenzo, Renzo Arbore, Dario Argento. Među čudesnim pričama o porijeklu i o dopremanju bolesnih lutaka iz svijeta u Napoli, doktorica Tiziana izdvaja jednu koju joj je ispričao otac, devedesetih godina. U bolnicu su stigle dvije lutke iz Jugoslavije, stradale u nekom ratnom događaju. Oštećene i nagorjele, a na objema narodna, kaže, balkanska nošnja. Otac ih obje izliječio, sašio im isto ruho kao ono koje su imale i vratio ih onome ko ih je poslao.

Luigi Grassi junior umro je aprila 2012, nakon duga bolovanja od Alzheimerove bolesti. Njegovu kćerku nisam pitao, jer u razgovoru nije naišao trenutak za to, da li je koji od doktora predložio doktoru za lutke terapiju lutkom. Kažu da ona pomaže kod liječenja demencije i srodnih bolesti. Bilo bi zanimljivo znati bi li terapija lutkom pomogla čovjeku koji je liječeći tolike lutke usrećivao djecu i odrasle po Napulju i cijeloj Italiji, a dosta njih i izvan Italije.

Za nenavadni napolitanski Ospedale delle Bambole, pa i za onaj slični u Lisabonu, Hospital de Bonecas, ne vrijedi čak ni čarobni katren Portugalca po imenu Fernando Pessoa:

A vida é um hospital

Onde quase tudo falta.

Por isso ninguém se cura

E morrer é que é ter alta.

Ili, približno:

Život je bolnica jedna

Gdje jedva da ima išta.

Zato se niko ne liječi

Pa smrt je otpusna lista.

 

Portalnovosti.com