Piše: Dragan D.Dragović

Na titogradskom Korzu šapatom se govorilo, naravno iza leđa osobe, da je pomenuti dužan ka Grčka ili da se ovaj ( koji je upravo sad prošao) buni ka Grk u apsu!

Sada su neka druga vremena i Grčkom vlada SIRIZ i sa njima ministar finansija Janis Varufakis, međutim, ta grčka karaktersitika da su oni dužni i da se oni bune i dalje je izuzetno prisutna i veoma jaka. Volio bih da Janis uspije u toj svojoj namjeri, ali nažalost pred sobom ima jake protivnike; a tek još kad su novci i dug u pitanju, onda pomenuti protivnici postaju žešći, agresivniji i neumoljiviji, pa se dobija utisak da se Janisov prostor za uspjeh izuzetno smanjio.

Od kako je SIRIZ dobio izbore, povjerioci prilježno analiziraju novonastalu situaciju u Grčkoj, i još uvijek sa Janisom razgovaraju njihovi ” trećerazredni ” predstavnici; ozbiljno se analizira njegova ( Janisova) ličnost, privatna i poslovna: ko, gdje, kako, što, zašto, kome, koga, čemu, s kim, s čim…; analiziraju se njegove veze, uža i šira familija, prošlost, studentski dani, upotreba ” opojnih sredstava “, ljubavna situacija (klasika: žena /ljubavnica ili GBT, sodomorija, pedofilija ….), i tek kad se slože sve kockice i kada njihovi ( ” povjeriočevi ” ) najjači finansijski analitičari razlože sve moguće i nemoguće opcije, onda će se u daljim pregovorima sa Janisom pojaviti ( eventualno) neko iz Prve Lige, i sve to ” položiti na sto”. Naravno, ukoliko ga ( Janisa) do tada “ne slomi ” neka od njegovih prošlih “avantura”.

A treba se izboriti sa tim “svjetski – priznatim ” povjeriocima, i ako se čini da je Janisova ideja sasvim logična i prihvatljiva. Ali, ustvari, veliko pitanje je: za koga je Janisova ideja prihvatljiva. Ne bih volio, a niti mi je namjera, da “ove povjerioce ” izjednačavam sa uličnim kamatašima, ali princip je sličan: novac pozamljuju SAMO oni kojima treba novac, a “povjerioca“ baš mnogo i ne interesuje na što će biti utrošene pozajmljene pare; da li na: hleb, zdravlje, nasušni život, kocku, drogu, kockanje, plaćanje statusa, kupovine Bentlija, jahte, najnovijeg modela I-Phone, slanje djece na Bocconi Unverzitet u Milanu, slanje ljubavnice u Italiju kod frizera, odlaske na skijanje na Kitzbuhel, kupovine doktorata, kupovine brda i dolina u Krtolama, ili nešto drugo. Jedino ono što ih interesuje jeste to da navedena osoba ima neku nepokretnost kojom može vratiti pozamljeni novac, pa makar i “ izbacio svoju djecu na ulicu”.

Tražio si pare i dobićeš ih ali, svakako, uz ” naše ” uslove. Jer, kako kažu Englezi : ako hoćete da uništite nekoga ko ne zna da koristi novac, onda mu dajte novac. A pomenuti “povjerioci” dodaju: pošto ne znate kako da radite sa novcem – onda novac itekako zna šta će sa vama da radi. Poznata je (bar iz kafanskih priča) sudbina onih koji ne mogu da vrate novac uličnim kamatašima. Banke, naravno, koriste hipoteke na nepokretnosti dužnika ili se sude sa svojim dužnicima, a vrlo često i sa svojim direktorima, koji nijesu štitili njihove ( bančine ) interese, već uglavnom svoje.

A države?!

Pa države koriste razne metode. Jedna od njih je insistiranje na strogoj državnoj štednji ( “austerity” ). Svakako, štednja je veoma važna, čak i poželjna. To je, izgleda očigledno i svima jasno, ali je, ipak, veoma mali broj onih koji prihvataju ovo kao optimalno rješenje. Prvi problem je taj što siromašne države ne mogu nikako da vrate pozamljeni novac ( plus kamate ) sem da raznim načinima ubiraju novac od svojih građana, a ovi ( ogromna većina građana ) da bi ” našli ” taj novac jedino što mogu da urade jeste to da odvajaju od “svoje crkavice “. Te ( siromašne ) države nemaju srednju klasu ( koja bi inače trebala da bude dominatna), već one imaju tanak sloj onih izuzetno bogatih (koje ova štednja ne pogađa i kojima to ide sasvim na ruku zbog ostvarivanja ekstraprofita), kao i ogroooomni dio stanovništva koji živi na rubu siromaštva.

Imenovani Janis je dobro rekao da je velika većina radnog stanovništva Grčke ona koja je od realnog bankrotstva udaljena manje od 30 dana. Drugim rječima, neimanje ( neisplaćivanje ) jedne mjesečne plate je ravno bankrotstvu. I ako ovo dobro znate, ipak nije zgorega da ponovimo: Nečija finansijska sigurnost se cijeni ne novcem nego vremenom, i to vremenom potrebnim da živite istim standardom koji sada imate, a da pritom nemate nikakav priliv novaca. U balkanskim sredinama, uključujući i našu državu, i za njihovu ogromnu većinu stanovništva, ostanak bez posla je ravno bankrotsvu. I upravo na tome i počiva SIRIZ-ova platforma.

Janis, naravno, nema ništa protiv pozamljivanja novaca, ali PRVO morate da znate kako taj pozamljeni novac iskoristiti da ga uvećate kako bi njime obavezno mogli da stvarate novac i da vraćate dugove; štednja svakako, ali je neuporedivo bolje optimalno i znalački upravljanje novcem-i upravo na ovome počiva Janisova mantra. Novac je, velikim dijelom tu, da pravi novac, a ne da bude potrošen, pa za razliku od naše “ čvrste filozofije “, profit se najprije ostvaruje tada kad se tačno zna šta se kupuje, a ne kad se nešto prodaje. Janisu je ( mnogo više negoli nama ) jasna razlika između ” lošeg i dobrog ” zaduživanja. Jer, kako kaže: od svakog eura koji padne u vaše ruke zavisi da li ćete biti siromašni ili bogati; drugim riječima, kako se odnosite prema novcu koji stvarate, od toga zavisi vaša budućnost. Često kaže i to: što ti novac više treba, to se sve više sužavaju tvoje mogućnosti i uticaj, i insistira na tome da se novac može pozajmiti od drugog samo tada i jedino tada kad ti on ( novac ) ne treba. Izgleda čudno ali je tačno.

A reklo bi se da mnoge stvari – o kojima on priča – mi znamo. Pa, možda i znamo ali to ne primjenjujemo; recimo o slobodi; kaže da pravu slobodu nikada nećeš imati ukoliko nijesi finansijski slobodan. Znamo to, kažemo, ali je, ipak, izuzetno mali broj onih koji zaista teže i ozbiljno rade na tome da budu finansijski slobodni. Na putu ka finansijskoj slobodi, kaže, postoje samo tri problema, a to su vaša: lenjivost i nedisciplina, finansijska neobrazovanost i neumjerenost ka novcu. Nažalost, mi izlazimo iz škola i ulazimo u život potpuno finansijski nepismeni; ukratko, mi smo finansijske analfabete. Niko nas ne uči kako da se odnosimo prema novcu : škola nas tome ne uči, a od siromašog okruženja ne možemo to da naučimo. A oni koji prave novac, prave ga zahvaljujući svome privilegovanom položaju i nekim drugim nelegalnim metodama, koje ( obično ) nemaju ama baš nikakve veze sa pravom ekonomijom. Još kad se tome doda da je po Svetom Pismu novac uzrok najvećeg zla i da je lakše kamili proći kroz iglene uše nego bogatom poći u raj – onda je sve mnogo jasnije. Janis, isto tako zna da kaže da je na ovim prosorima svima poznato da čovjek može biti izuzetno uspješan profesor ili doktor, ali u isto vrijeme i veoma siromašan, ali ne može nikada biti uspješan biznismen, a da je siromašan, pa je, izgleda shodno tome, novac mjera uspjeha, ali nažalost, i jedina univerzalna mjera koju imamo u današnje vrijeme.

Mogli bi mi ovako ređati i ređati njegove misli, ali bolje je da stanem i zaključim citatom koji mu potpuno odgovara:

“Lepo je kad neko može više nego što hoće pa sve radi otmeno i elegantno, bez napora i grča; stašno je gledati one druge, koji bi hteli više nego što mogu. Oni žive i rade kao da se dave”

Janis,

želim Vam da uspijete u svojoj namjeri ! I čuvajte se, koliko možete, jer tek sada prestoje “orkestrirani “ napadi na Vas.