Piše: Biljana Vankovska
Kao i prije nekoliko nedjelja, kada se izlaženje moje kolumne poklopilo sa prvim studentskim maršem, evo sada se i ova poklapa s novim, ali i drugačijim maršem. Pravo na mirni protest će danas iskoristiti oni koji su s pravom zabrinuti i pogođeni sprovođenjem novih mjera za dopunjsko oporezivanje (40%) svih primatelja honorara. Procjena je da se ova pogađa populaciju od 100.000 ljudi.
Bićete iznenađeni kad čujete da tu spadaju u univerzitetski profesori i saradnici koji dio svojih redovnih primanja za tekuće radne zadatke dobijaju preko autorskih agencija kao honorar. Da nema zabune: ovo je protiv naše volje, jer nije ovde riječ o raznim „tezgama“ ili o nečemu što se radi van radnog vremena, nego je isplata za profesionalne obaveze, kao ispite, predavanja na magistarskim i doktorskim studijama, recenziranje kolega, ocjenjivanje teza i sl.
Danas će u protestnoj povorci zato šetati i profesori i studenti i asistenti, a možda čak i administrativci. Na jednom od velikih fakulteta kao što je Filozofski, sa 11 instituta, sa velikim brojem profesora i studenata, godinama se nije zaposlila ni jedna osoba u administraciji (akademska i asistentska zapošljavanja su nepoznata stvar, jer vlasti su stavile tu politiku na led, osim kada se radi o studijama po mjeri vladinih politika, kao što su recimo porodične studije). Do nedavno nisam ni znala da mnogi od ovih dragih ljudi koje srećem svakog dana nisu ni zaposleni na fakultetu, sve dok mi nisu rekli da su angažovanu putem ugovora, sa nesigurnom perspektivom i niskim primanjima. S obzirom na to da nema zapošljavanja ni u nastavnim djelatnostima, najviše će biti pogođeni tzv. demonstratori, naši najbolji studenti, sada doktoranti – oni koji ionako rade više iz entuzijatma i želje za akademskom karijerom nego zbog novca koji dobijaju! Rame uz rame, u pogledu socijalne bijede, su i zaposleni iz tehničkog personala, oni koji brinu o higijeni u prostorijama u kojima radimo.
Razlog zbog koga obznanujem ove činjenice nije da se jadam zbog osiromašenja univerzitetskog kadra (u poređenju sa svim zaista siromašnim ljudima u ovoj zemlji, sa platom od 500 eura, redovni profesor pred penzijom i nije tako jadan). Želja mi je da dekonstruišem tezu da je cilj ove vladine mjere da natjera poslodavce da uposle honorarce i da se tako reguliše siva ekonomija. Nasuprot ovim riječima, mi smo godinama zapušteni i prepušteni sebi, pa čak i prinuđeni da „zarađujemo“ tako što ćemo upisivati što veći broj studenata, a posebno magistranata i doktoranata. Drugim riječima, i mi na Univerzitetu, koji je pod jednom drugom opsadom ovih dana, ustvari smo jedan mali dio začaranog kruga siromaštva. Zato, ako se u protestnoj povorci honoraraca primijete i od vladinih medija zaokruže crvenom olovkom likovi profesora pored studenata, to neće biti nikakvo iznenađenje. Što se studenata tiče, oni samo anticipiraju svoju tužnu budućnost.
No, da se vratim na provokativni naslov ove kolumne… Ovaj dah neprocvjetanog proljeća na početku zime podiže nadu u promjene, zahvaljujući talasanju studenata (profesori se tek sada bude), na koje se nadovezuje protest honoraraca. U zemlji u kojoj se na skupove išlo samo po naređenju, zbog partijskog interesa ili radi etničkih strasti, ovo što se dešava je istinska rjetkost. Zato se može reći da je ovo zavodljivo vrijeme u kome odzvanjaju zvuci „Dok sveci marširaju“ i stihovi „neki kažu da je ovaj svijet u nevolji jedini koji nam je potreban, ali ja čekam ono jutro u kome će se razotkriti novi svijet.“
Naravno, pretjerano je i samo pomisliti da nekoliko masovnih protesta pretstavlja predvorje u novi svijet, još je apsurdnije misliti da su svi oni na ulicama sveci ili revolucionari. Ali, podjednako je važno da ovim ljudima niko ne može odreći građanski status i legitimne interese. Drugo je pitanje, koje mi često postavljaju posebno oni koi sa skepsom gledaju na proteste, da li su prethodno bila iskorišćena sva sredstva da bi se ostvarila prava ili upozorile vlasti? Pokušavam da objasnim da ispred sebe imamo vlast koja se na početku krila samo od medijskih debata, a sada se krije bukvalno od svakoga. Ignoriše svaki pokušaj konstruktivne debate! Zamislite drskost kojom ministar obrazovanja daje rok od samo dva dana najvećem univerzitetu u zemlji u kome se profesori i nastavna vijeća trebaju izjasniti o paketu od pet zakona o visokom obrazovanju, a pri tome se krše zakonske norme za trajanje javnog uvida i javne debate! Imamo ministra koji smatra da studenti vrše upad kada se pojave na fakultetu na kome se održava javna tribina o zakonima, što je svakako na univerzitetskoj teritoriji. Zato, da bi se osjećali bezbjedno, prenijeli su debatu (koja je postala tajna) na teritoriju države, u zgradu ministarstva!
Vlasti su odbile i dijalog sa grupom sindikata i udruženja koja nisu tražila ukidanje zakona o honorarcima – a mogli su – već su zahtijevali samo suspenziju njegovog sprovođenja, s nadom da će doći do dijaloga. Mi na univerzitetu to pitanje nismo još ni postavili (kao što smo nedolično tihi i kada se radi o diskriminaciji žena u pogledu odlaska u penziju.) Za gluvoću vlasti su krivi svi oni koji predugo ćute, što samo jača osjećaj da im sve može proći samo ukoliko podignu glas, etiketiraju kritičare ili im zaprijete. Sada kada se protestuje masovno po prvi put (jer je došao nož do kostiju, kako kaže narod), ne uzimaju nas ozbiljno, rugaju nam se, inate se i demonstriraju moć. S druge strane, svjesni su da je većina i dalje tiha i uplašena i pored sve masovnosti protesta. Zato do mene stižu narudžbine o kolumnama. Ovih dana mi piše veliki broj srednoškolskih nastavnika – traže da dignem glas u njihovo ime!
Prije nekoliko mjeseci sam objavila kolumnu s naslovom „Protesti kao slijepa ulica“, a neki aktivisti i opozicioneri mi je još ne praštaju. Ni tada, a ni sada, nije riječ o osporavanju ustavnog prava na mirni skup i protest ili slobode izražavanja (nezadovoljstva). Ali, protest će zaista (p)ostati slijepa ulica iz koje će se moći izaći samo glavom kroz zid, uz previsoku cijenu – ukoliko se ne osmisle kreativni koraci kako bi se vlasti prinudile da popuste, najbolje još prije no što dođe do protesta.
Zašto se ovako drsko odnose prema univerzitetu? Zato što im se može, zato što ne nailaze na otpor! Аko već ne možemo smisliti drugačiji svijet od ovog zatvorenog u kapitalističkoj logici, i to u jednom primitivnom polufeudalnom vidu, onda možemo pokušati sa stvaranjem malih džepova slobode i aktivizma, koji će se razlikovati od onoga što je na klasičnom repertoaru političkih stranaka i nevladinih organizacija. Između otuđene vlasti i izgubljene opozicije postoji ogroman bezdan, ispunjen frustracijama, ali bez prave artikulacije i ideja o tome kako naći izlaza. Ovi su protesti isuzetni upravo zbog svoje nenasilne prirode, nevjerovatne kreativnosti i snažne i jasne poruke.
Ali, ma koliko bili izuzetni, oni sami po sebi ne mogu donijeti rješenje. Vlastima je pametnije da poslušaju pjesmu da bi izbjegli oluju. Za svaku razumnu vlast ovo bi već bio znak alarma za reteriranje politika. Sve indikacije pokazuju da je vlast igubila legitimitet, a unutrašnji stranački raskol u DUI unosi novu dimeziju u čitavu krizu. U ovakvim se okolnostima mora razmišljati o istinskoj ponudi za naredne izbore, ma kada došlo do njih. Alternativa, zaista loša alternativa, bi bila haotična deinstitucionalizacija sistema, delegitimacija i izgradnja paralelnih svjetova – i konačno povratak u predpolitičko stanje.
Prevod je autorkin
0 Comments