Piše: Biljana Vankovska

Razmišljanje o tome što je značajnije da bi se napisala kolumna – predlog novog državnog grba ili hajka protiv studenata i profesora – je samo gubljenje vremena, pošto obje teme proizilaze iz iste autoritarne ideološke matrice. Ona promoviše nazadne (navodno konzervativne) vrijednosti, konstruiše lažne simbole, gradi veličinu s praznim floskulama i gipsanim fasadama u baroku, а najviše od svega pokazuje instinktivno gađenje prema svemu što je progresivno, buntovno i različito.

Želite primjere?

Recimo, slika desetak hiljaada studenata (i još koju stotinu običnih građana među njima) nasuprot policiji i nedovršene barokne fasade vlade govori više od tomova knjiga! Budućnost nasuprot prošlosti, suština nasuprot (lažne, gipsane) forme!

Želite li koju riječ o novom državnom grbu?

Usred opšte društvene frustracije, pauperizacije i lomljenja kičme (kaznama i porezima), u nedostatku normalne političke atmosfere i bez opozicije u parlamentu, bez ikakve realne i akutne potrebe uvodi se rasprava o promjeni državnog grba. Predlog je lav sa krunom – i ne znam da li se od toga očekuje ushićenje ili, možda, međuetničke tenzije koje bi zamazale sve ostalo! Samo nam još to nedostaje da budemo ponosni i zadovoljni građani, a i da poboljšamo dobrosusjedske odnose sa Bugarskom!?

Zemlja sa slabim državnim tradicijama i bez ikakvog monarhističkog nasljeđa (naprotiv, naš bitni istorijski narativ je vezan za Ilindenski ustanak iz 1903. i za „prvu republiku na Balkanu“ – ma koliko oni bili romantizirani i konstrisani, kao i svaki nacionalni narativ uostalom) sada popunjava „praznine“ i skreće javni diskurs ka simbolima, identitetom i nacionalnim strastima! Kao državni simbol stilizuje ustvari ono što već postoji kao simbol vladajuće stranke (VMRO-DPMNE) – a to je poruka po sebi.

Legitimitet ovakvom predlogu instantno daju „nevladine“ strukture: glavni konsultant je udruženje heraldičara, ali pečat i težinu novom nacionalnom inžinjeringu daje akademska fela (istoričari), i to u vrijeme dok su njihove kolege marširale sa studentima protiv reformi visokog obrazovanja.

Ako me pitate koji je grb najvažniji u ovom času (na makedonskom ova riječ označava i leđa): to je onaj od male Tamare. Ova vlada se hvali da ne savija leđa (ispred međunarodne zajednice i pod pritiscima za promjeni imena), ali je dopustila da se čitava javnost uznemiri i mobilizira zbog ugrioženog zdravlja djeteta kome je bila potrebna hitna operacija.

Uz već viđenu aroganciju, ubijeđena sam, nagrbiće nas sa novim državnim grbom – može im se, uz potrebnu većinu u parlamentu. Ako naš Grujolend (Skopje 2014) ne mogu baš svi vidjeti, sada će od građana Makedonije napraviti moderne Kvazimodovce koji će morati putovati (napuštati zemlju) sa pasošima koji će izazivati podsmijeh; ime ne damo, ali grb možemo pozajmiti od komšija ili od marke „Pežo-a“. Ma koliko pitanje državnog grba bilo nešto što je dio zajedničkog identiteta i što zahtijeva širu društvenu debatu, ipak odbijam nasjesti na debatu prema narodnoj „selo gori, a baba se češlja“. Imamo mi ovdje važnijih stvari koje nas guše.

Sa svojim četničkim bagažom, Bora Čorba je posljednja osoba koja zaslužuje pažnju, ali su nas podsjetili na njega ovih dana. Istini za volju, neki stihovi njegovih pjesama su ostali upamćeni kao buntovni i to u vrijeme jednoumlja. Naslov pjesme (ali ne i stihovi) „Kako je lepo biti glup“ bio je iskorišćen za kolumnu poznate novinarke, i to sa namjerom da se studenti koji protestuju etiketiraju kao lijeni, glupi i zavedeni (od strane opozicije). Prema mišljenju ove autorke, studenti hvale neznanje i protestuju samo zato što ne žele da nauče više i bolje. Spin je dvostruk: s jedne strane, suština protesta i poruke koje šalju studenti daleko nadilaze pitanje državnog ispita, a stihovi pjesme izvrnuti su naopačke. Ta pjesma je bila krik bunta protiv režima i apatije, protiv gutanja svega što se servira: „bolje mozak sakrivati, pa ćutati i plivati…/Ne bavi se politikom, spavaj, radi, ćuti, jedi/ i ne veruj više nikom, lezi, dig se, ustaj, sedi!/ Kosa gori ispod šlema, valjamo se po prašini, /niko od nas pojma nema, da smo davno u mašini…/ Mani glavu, pasi travu, glup si, nisi ti u pravu, /baš te boli šta ti rade, ko te laže, ko te krade… “ E, pa, ovih dana je više od 10 hiljada mladih pokazalo da im je dosta da ih tretiraju kao objekte, dosta im je da pasu travu i da ne pitaju ko im to krade budućnost!

Dominantna ideološka matrica u Makedoniji izrasta iz tla dubokog antiintelektualizma. Disciplina kičme i pokazivanje „ko je gazda“ su važni instrumenti vladanja: disciplinovani umovi su jako zgodni da bi se osigurala samoreprodukcija autoritarnog sistema kroz obrazovanje i kroz medije, za gušenje svake artikulirane kritike, za etabliranje akademskog kapitalizma, pored ostalih formi neoliberalizma. Uistinu, učeni (i oni nedoučeni) jako često se nude iz ubjeđenja, a zbog lične koristi. Kod učenika se usađuje čip poslušništva, a oko njih je okvir koji ih treba držati socijalno maloljetnima i zavisnima (preko studentskih kredita/dugova ili preko kontinuiranog procjenjivanja od strane nastavnika-ispitivača ili od strane državnog uma oličenog u državnim službenicima koji će provoditi državne ispite na svake dvije godine studija; znanje se kvantificira preko bodovanja, a imaginacija i kreacija su sasvim nebitni). Akademska zajednica nije u okovima, kako sam ranije mislila – ona više i ne pruža otpor; ona je dio problema, a ne dio rješenja.

U ovom trenutku, univerzitetska zajednica mudruje nad tzv. konceptom državnog ispita, koji je napisan na dvije stranice eseističkog teksta potpisanog od ministra Ademija. Rok u kome se univerziteti trebaju izjasniti je deset dana (tj. ističe danas), a famozni papir je distribuiran hijerarhijskom ljestvicom od gore prema dolje, od rektorata, do dekanata, departmenata, itd. sadržaj i oblik „koncepta“ je uvreda po sebi, degradacija uma koji treba da razmišlja nad nebuloznim modelom koji nalikuje kvizu „Milioner“.

Državni ispit (predviđen za dodiplomce, postdiplomce i doktorante!) nije ništa drugo do praktično oličenje Lismanove teorije neobrazovanosti. On je samo podržavljeni oblik „Bolonje“, njena nadgradnja, a provjera znanja je samo izgovor da bi se uvela kontrola i unifikacija mišljenja! Studenstki plenum je već napravio sjajnu pravničku i logičku dekonstrukciju ovog tekstića, (pridajući mu tako veći značaj nego što on zaslužuje, i to na način koji će autori koncepta teško razumjeti).

Na tribini koju su organizovali ‘Plenumovci’ nije bilo dekana ili rektora – a mogli su hvatati biješke od sjajnih studenata, pa čak i poprimiti nešto od njihove odvažnosti i integriteta. Zato, dok pišem ove redove, samo registrujem kako stižu vijesti da je jedan ili drugi fakultet smogao snage da odbaci predlog ministra! Stav mog Filozofskog fakulteta još nije artikulisan, mada je dekan već prejudicirao stvari na jednoj provladinoj televiziji, tvrdeći da iznosi stav svih profesora.

Poznati kolumnista (bivši vicepremijer Bocevski) piše da se uvijek hvata za pušku kada čuje o univerzitetskoj autonomiji (čudno, s puškom na ustavni princip, pa makar to bilo i metaforički rečeno – pokazuje netrpeljivost). Nažalost, može biti sasvim spokojan: autonomija je odavno mrtva. S državnim ispitom ili bez njega, ona je umrla još kada univerzitet nije uspio da odnjeguje slobodnu i kritičku misao kod studenata ali i kod profesora, kada je bez pogovora prihvatio Bolonjski proces i idiotizaciju čitavih generacija, kada je dopustio da kriterijume za izbor u zvanja budu definisani od strane vlade, a ne nauke; kada su jedni studiski programi zamijenjeni drugima na zahtjev vlasti (recimo, umjesto rodovih studija uvedene su porodične studije); kada je država odlučila iz koje će literature učiti studenti (tj. od karikaturalno loše prevedenih stranih udženika); od kada studenti polažu ispite u orvelovskoj atmosferi ispred kamera; od kada su svi zaćutali usljed akreditacije nesposobnih, ali politički podobnih univerziteta i profesora. Jedino nešto što je ostalo živo i autentično se može videti u onima koji su javno pokazali da im je dosta da budu glupi i nijemi.

Kako je lijepo biti glup, u onoj spinovanoj verziji može biti himna jedino vladajućih elita i njihovih podanika.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin