Piše: Biljana Vankovska

Prvi put u istoriji Republike Makedonije, rijeka studenata je uputila jasnu i artikulisanu poruku vlastima (ali i najširoj javnosti), i to na besprijekorno demokratski način. Uslijedili su medijski nastupi stamenih, elokventnih i pametnih mladih ljudi koji su onome što je ličilo na „masu“ dali pečat intelektualnosti i individualnosti. Slučajno ili ne, neko je zaboravio studentske pokrete (prvenstveno Slobodni indeks) koji su prethodili i koji su trasirali put za sazrijevanje.

Studentima danas nije lako: fascinantan odziv (kakvog su željni ne samo nezaposleni, socijalni slučajevi, stečajci, ostale marginalizovane grupe, nego i neki koji žele da profitiraju) im je natovario teško breme. Od njih se očekuju čuda, ono za što oni sami nijesu spremni i pripremljeni da se bore. U poetskom stilu je mlada koleginica napisala: „Student – kako to gordo zvuč!”. No, čega ima gordog u tome da si danas student. Čega ima gordog u tome da živiš u uslovima koji su ispod svakog standarda? Čega gordog ima u tome da ti strah u kosti ugone i dekanati i vlasti? Čega ima gordog u tome što i državni univerzitet gleda na tebe kao na izvor prihoda, a po naredbi vlasti zaključava fakultete kako bi spriječio studentske skupove?

U makedonskom društvu su srušene osnovne vrijednosti, pa je uzalud da se pozivamo na Gorkog. Danas ne možeš biti ponosan ni time što si čovjek, a na scenama (kao statisti) dominiraju „poniženi i uvrijeđeni“. Da bude zanimljivije, ambasada SAD je pohitala da provjeri da protesti nemaju neke veze sa komunistima, upravo u vrijeme kada je Ivanov (predsjednik države) nastupio u Titovom stilu („sa studentima treba da se razgovara“).

Upoređivanje ovih sa studentskim protestima iz 1997. godine, u kojima su tražene gasne komore za Albance i branilo obrazovanje na makedonskom jeziku (tačnije, makedonština) je neukusno. Ondašnji studenti (sada dio vlasti i to u koaliciji sa onima za koje su zahtijevali gasne komore) bili su podržani od ne malog broja profesora. Šefica novoosnovanih mirovnih studija je govorila za njih da su „naša jadna i hrabra djeca“

Ako smo vaspitali takve generacije, ne piše nam se dobro, pomislila sam, i požurila kući da još jednom kćerkama ponovim tu lekciju. Gledano u retrospektivi, sada je napravljen ogroman korak naprijed: studenti su osvijetlili obraz i očitali nam lekciju.

Nakon što su se oni izjasnili povodom namjere vlade da uvede državne ispite i to kroz preventivnu akciju (ili bolje je reći, rano upozoravanje), pitanje dana je gdje su njihovi profesori? Zašto ih nije bilo na protestu? Imaju li oni stav o najavljenom „državnom ispitu“ ili naivno vjeruju da će biti konsultovani prije donošenja zakona? Znajući krotkost profesorske fele, vlast je već donijela odluku – sada samo razmišlja o modelu (postojeći je očigledno neprimjenljiv).

Da li su profesori sposobni da stvore Profesorski plenum? Da li profesor gordo zvuči? Da se razumijemo, ne mislim da profesori treba da marširaju ili skandiraju pred ministarstvom. Druga je priča što bi se na takav eventualni poziv odazvalo tako malo ljudi, što bi služilo uvijek kao ilustracija za tezu o strahu i konformizmu ove fele.

Doista, za profesore važi isti poziv kao i za studente: „Okupirajte univerzitet!“ Može zvučati čudno, jer postoje forumi, organi i tijela preko kojih možemo da se izjasnimo i pošaljemo poruke vlastima, ministrima i javnosti. No, za razliku od studenata, mi čekamo da vlada učini prvi korak, pa tek onda da reagujemo. Iskustvo govori da iako bude reakcije, ona će biti mlaka i kratkotrajna. Univerzitet jedva diše pod teškom rukom vlasti, i on je dio problema a ne rješenja. Nastavnička vjeća su banalizovana i svedena na odlučivanje o tekućim pitanjima o kojima se i ne razmišlja dok se diže ruka. Svaki pokušaj da se traži konkretna rasprava o izmjeni zakona, procesima i uslovima rada – propada u bunar. (Od bunara makar dobiješ eho, a ovdje ni toga nema.) U 30 godina staža, ne mogu da se sjetim rasprave „u bazi“ o tome šta se dešava u Senatu, Rektoratu, ili čak o onome što se odlučuje u dekanatima…

Za razliku od Studentskog plenuma koji funkcioniše po horizontali, na univerzitetima vlada hijerarhijski princip i autoritarni duh. Debate jednostavno nema, osim ako se ne računaju negodovanja po bifeima i kabinetima. Na Univerzitetu Kiril i Metodij u Skopju nema čak ni prostora u kome bi se mogli sretati i razgovarati profesori sa raznih fakulteta, a da nijesu senatori. Mi se i ne poznajemo. Unutrašnje demokratije ima u jednoj čudnoj formi (lobiranje, korišćenje demagogije ili vizantijskih igara prije izbora za dekana), a nažalost upotrebljava se i u pitanjima o kojima se ne smije odlučivati prostim brojanjem glasova (kvalitet doktorata, projekata i slično). Odnos prema studentima je pitanje koje se skoro i ne postavlja.

Ilustracije radi, na mome fakultetu se trenutno vodi istraga o tome ko je taj profesor „izdajnik“ koji je studentima „izdao“ službenu e-mail adresu putem koje su se obratili profesorima u vezi sa protestom. Elektronska pošta služi za komunikaciju, a to se odnosi i na studente. Njihova pošta nije spam – zaslužuje da bude pročitana i da se na nju odgovori! (Naravno, ja sam „izdajnik“. Sa nestrpljenjem očekujem da me dekan pozove na razgovor.)

Profesorski plenum bi mogao biti mjesto na kome bi profesori razmjenjivali mišljenja o eksternom ocjenjivanju, ali i pogubnosti Bolonjskog procesa, promjeni zakona o visokom obrazovanju, o nepostojanju fonda za istraživanja, o hladnim učionicama i siromašnim bibliotekama, o turističkim ekskurzijama umjesto odlazaka na međunarodne konferencije, o diskriminaciji žena u pogledu penzionisanja, o statusu poluhonoraraca (dio plata se isplaćuje kao autorski honorar, iako se radi o poslovima koji ulaze u opis radnog mjesta)… Možda bismo mogli da razgovaramo i o našem kukavičluku, kojim prikrivamo nesposobnost i neodgovornost određenih kolega, od kojih su neki i za krivične sankcije. Takođe i o poniznom odnosu prema svemu što dolazi iz političke sfere: od zapošljavanja do novih nastavnih programa! Razgovor mora da obuhvati i pitanje standarda i statusa studenata.

Dijalog je potrebniji neko ikad. Imperativ je da oživotvorimo (oživimo) princip autonomije univerziteta, i tek tada ćemo imati kredibilitet da korigujemo društvo i vlast. Za početak, možemo li da se izjasnimo kao kolektiv o čvrstoj vladinoj namjeri da uvede još jedan način kontrole i disciplinovanja profesora i studenata? Ovakvi oblici evaluacije i držanja pod stresom su nešto za šta osnivač kritičke pedagogije Henri Žiru kaže da nema nikakve veze sa obrazovanjem, nego sa opresivnom politikom. Otpor takvim mjerama nije samo zbog naših studenata (za koje već znamo da ih u osnovnim i srednjim školama obrazuju kao lojalne podanike), nego i zbog naše zajedničke slobode. Bez takve slobode i bez kritičkog mišljenja – univerzitet gubi smisao svoga postojanja.

Nova Makedonija

Prevod: Duško Vuković