Piše: Željko Senković
Od nečega treba krenuti. Tako je u odgoju, ljubavi, životu. Kako sam skeptičan prema mogućnosti adekvatnog postuliranja istinskih počela, najbolje je krenuti “iz sredine”. Ne možemo dešifrirati početak, ali možemo uvidjeti milje u kojemu se događa ono što pokušavamo misliti. To je priznanje naše neuspješnosti da spoznamo razloge, te odmaknuće od himbe i licemjerstva kako smo istinski tumači zbilje i slova.
Višekratno su navedeni razlozi zbog kojih je poželjno ili nepoželjno imati vjeronauk u hrvatskim školama. Ovdje to uzimamo kao zatečeno stanje spram kojega se disponiramo u svom omeđenom trokutu: a) želja (poriv da se bude ili ne bude dijelom moguće reaktualizacije vjerujuće zajednice); b) funkcija (u različitim smo ulogama, tj. zbog vjeronauka učenici i roditelji moraju činiti određene stvari, biti na propisanom mjestu u zadano vrijeme itd.); c) sumnja (svatko, vjerujući ili nevjerujući, ponekad sumnja – propituje, dvoji – bilo da sumnja u samu sumnju ili da dvoji oko toga je li neki religiozni čin adekvatno bogoštovan, je li vjerujuća zajednica na razini njegovog pregnuća. U tom trojstvu, kroz koje imanencija propituje transcendenciju, događaju se mnogobrojna ostvarenja dječjih i roditeljskih uloga, razračunavanja sa zbiljom. Zbilja je, kako znamo, vrlo često u velikom raskoraku s idejom koju o njoj imamo.
Kako razumijem smisao vjeronauka u školama, radi se o tome da bi odgoj u religioznosti trebao poticati na vjeru. Deleuze je ustvrdio da je od mišljenja važniji poticaj na mišljenje, odnosno od filozofa je važniji pjesnik. U analogiji s tim, mišljenja sam da svaka religija živi od auto-transcendencije (sebe-nadilaženja). Sve što se čini u bogoslužju, u odgoju za religioznost, u onome što vjernici čine i izgovaraju u zajednici vjernika, put je na dugačkom putovanju. Also sprach Buch.
Ovo je specifično u okviru odgoja/obrazovanja, jer mlade duše žive na razmeđu sna i jave, djetinji nevino doživljavaju svijet i najsnažniji su kandidati za slutnju punine o kojoj govori kršćanska religija, kao pripremi za istinsko vjerovanje (djelovanje, življenje). “Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju po školama da bi progledali nego da bi ih oslijepili” (M. Krleža, Djetinjstvo u Agramu). To što je današnja mladež u velikom postotku plitka (užasno plitka) i pustopašno divlja, otežava stvar. Učionice su diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, ratna područja. Učiteljice vrište, učenici ih ne doživljavaju. Pozicija vjeronauka u tom svijetu od klupa, udžbenika i dernjave nije sjajna. Međutim, vjeronauk ima povlašteni položaj spram drugih predmeta u školama (i) u slijedećem: on je po vokaciji prostor inspiracije i poticanja na dobrotu. On je, naglašavam, stvaranje prostora u kojemu se može upisivati ono do čega je stalo crkvenim službenicima. Također, pojam prostora dobro opisuje nedostatke i praznine koje se nalaze u mozgovima učenika.
Nakon višegodišnje prakse vjeronauka u hrvatskim školama uočljiva je nepripremljenost vjeroučitelja za zbilju u kojoj jesmo. Važno je upozoriti na spomenuti “milje”, tj. ne treba lutati u traženju temelja i početka. Nije opravdano fluidno ustvrditi kako ni vjeronauk ne uspijeva u svojim intencijama jer su suodgovorni obitelj, društvo, mediji, kućni ljubimci i zloduh vremena. Ne. Vjeronauk ne uspijeva u transformaciji religioziteta u istinsko vjerovanje, budući da su oni koji bi trebali biti inspiracija i instrukcija neuspješni i neizgrađeni. U čemu se vidi ta neuspješnost transformacije?
Slika-misao 1: Misa u 11 sati u Crkvi Svete obitelji, Jug 2, Osijek. Blizu oltara su školska djeca, 3. razred osnovne škole. Tijekom čitave mise u rukama drže knjižice. Izgledaju kao ljudi ispred šaltera HZZO-a. Čekaju završetak mise da u te knjižice dobiju štambilje kao potvrdu da su odslušali misu. To im je jedan od uvjeta za prvu pričest. Nema tu vjere. Nema tu ni religije. Nema tu ničega osim svećeničkog discipliniranja, nadzora i kontrole. Isprazno, jadno i nedostojno bilo koje religijske zajednice. Štambilji, fuj.
Slika-misao 2: Školska djeca 3. razreda osnovne škole odlaze u spomenutu župu, na crkveni vjeronauk. Krajnje je nejasno čemu dupliciranje vjeronauka (školski, pa crkveni), osim za spomenute svrhe, da se umjesto nesposobnosti transformacije unutarduševnih dispozicija mladih duša sve kompenzira količinom vremena u kojemu neće doći do izgradnje jedino bitnog: života duha. No, dakle, došla djeca na vjeronauk u Crkvu. Dječaci i djevojčice. Tamo čuju: u osam sati je vjeronauk za dječake, a u devet sati je vjeronauk za djevojčice. Ostavimo po strani eksplikaciju nekih, krajnje nezgodnih, implikacija nes(p)retne, predmoderne razdiobe odgoja po spolnoj pripadnosti. Samo konstatiram: istinska paideia (odgoj) je možda nemoguća misija, ali jedino na čemu treba ustrajati je da treba nastojati na ozbiljnosti i kvalificiranosti odgajatelja.
Umjesto moraliziranja, preporučam razumijevanje. Sapienti sat. I ostalima.
0 Comments