Piše: Biljana Vankovska

Zaista, gledano s racionalne tačke, nema ništa skandalozno u udžbenicima za građansko obrazovanje u kojima se djeci nudi podaničko vaspitanje, a o čemu sam i ja pisala prošle nedjelje. Prikazivanje vlasti kao svemoćne, nasuprot lojalnom i poslušnom građaninu uopšte nije novina: mi nikada nismo ni imali građane da bismo se sada plašili za buduće generacije! Svojevremeno, u „komunizmu“ pjevali smo o tome da policija trenira strogoću, s tim što se ona tada zvala milicija. Ostali su zapamćeni i stihovi druge popularne pjesme „pravila, pravila, da bi kičmu savila“. A negdje nakon uvođenja „demokratije“ i kapitalizma, kružio je dobar vic, koji i danas potiče na razmišljanje.

Čuo strani kapitalista da ovde postoji jedan jako miran i poslušan narod. Kupio je fabriku i odlučio da testira radnike. Najprije je produžio radno vrijeme – protesta nema. Radnici su mirno produžili s radom čak i sa smanjenom platom. Sledeće je bilo ukidanje slobodnog dana, pa dnevne pauze, itd. Već zaprepašćen, vlasnik je sazvao skup i najavio da će se sledećeg dana radnici morati objesiti. Opet – tišina! Iznerviran, vlasnik je uzviknuo: „Pobogu, ima li ko da pita nešto?“ Pojavljuje se stidljivo jedna ruka u gomili: „А, užad ćete nam vi dati ili da sami nabavimo?“

Podaništvo i strah u kostima postoje odavno, daleko još prije „komunizma“, a ono što se danas nalazi u sadržaju udžbenika je samo tačan opis stvarnosti i dominantne političke kulture. Nasuprot uvjerenju pojedinaca da je ovdje bio srušen totalitarni režim da bi bila uspostavljena demokratija (oni vjerovatno sebe zamišljaju nekakvim herojima tranzicije), činjenice govore o imploziji starog režima, a epicentar čak nije ni bio u Makedoniji. Kao što je malo pridonijela raspadu federacije, još manje je doživjela demokratsko proljeće. Ono što radi sadašnja vlast je samo nadgradnja na već solidno postavljenim temeljima podaništva, oportunizma, straha i apatije mase ljudi, koje su još bile i pauperizirane u toku uvođenja „demokratije“.

Valja ponoviti da je pravo najsnažniji instrument u rukama svake vlasti. No, ova naša s jedne strane vrši deregulaciju ekonomske sfere (u saglasnosti sa zahtjevima neoliberalizma, za što je još i hvaljena za „doing business“). Ona sama ima podaničku poziciju prema spoljnim centrima moći (a to svakako nisu NATO i EU), pa čak i doslovce rasprodaje teritoriju i resurse. Prema vlastitim građanima se odnosi obrnuto – tu dolazi do hiperregulacije. Otkako smo ponovili gradivo iz već poznatog modela simbioze partije i države, i otkako je država postala najveći poslodavac i majka-hraniteljica, sada vlast koristi svoju višu „moralnu“ poziciju kada od svoje „djce“ traži da je podržavaju i izdržavaju! Drugi izvor prihoda i nema. Zato, ona će prvo sebe izuzeti iz pravila koja nameće (a tu ulaze, zanimljivo, i sudije), ona uspostavlja sigurni izvor prihoda putem kazni i uvođenja poreza za svoje podanike!

Mnogo puta je pisano i govoreno o ideološkoj penetraciji, tj. o opravdanju hiperregulacije u funkciji igradnje nacije, novog čovjeka, novo-starih vrijednosti, ali daleko manje pažnje posvećujemo profitabilnosti takvih politika. Na taj način se osigurava ne samo samoreprodukcija i održanje režima, nego se osigurava i finansijska osnova takve vladavine (što, ustvari, čini dijalektičko jedinstvo, jer jedno zavisi od drugog). Zakon u Makedoniji nije onaj o kome su pisali Lok ili Ruso. Hobs je u pravu, jer i ovde zakon ne kreira mudrost već Vlast!

Kao i vlasnik iz onog vica, tako i vlast proširuje svoje zahtjeve. Ukidanje radničkih i ženskih prava, diskriminacija marginalnih grupa je gola činjenica. Pravna država (u Bizmarkovom smislu) svakog dana u svakom pogledu sve više napreduje. Otkako je bez ikakvot ozbiljnijeg otpora uvela seriju „reformi“, sada su na redu pogubna (mada ponekad i tragikomična) rješenja, kao što su ona o kažnjavanju svakoga ko potraži pomoć susjeda koji živi izvan radijusa od 500 metara, pa sve do pravila o biciklističkim zvonima.

U vrijeme očaja, čovjek se mora uhvatiti za humor kao za slamku spasa mentalnog zdravlja: hvala Bogu da zakonodavac nije propisao kazne za one koji rade za sebe a za to nemaju licencu, pa me tako neće niko kazniti ako sama očistim stan ili prevedem svoju kolumnu! U duhu te slobode, čak i moja majka neće biti kažnjena ako mi spremi pitu, jer spada u najbliži rod, ali ako neka tetka ili strina uradi to, već rizikuje kaznu od nekoliko hiljada eura.

Najveći muk vlada u odnosu na nova pravila o oporezivanju „honoraraca“ i nezaposlenih koji povremeno dobiju prihod za izvršenu uslugu. Vlasti to pravdaju borbom protiv „sive ekonomije“ (kao da ona druga uopšte postoji)¬, ali je činjenica da tako osigurava sebi veći budžet. Stara narodna kaže da se uvijek kida tamo gde je najtanje, a najlakše je pod prijetnjom visokih kazni uzeti iz džepova siromašnih, i to u iznosu od 35-40 procenata od zarade.

Аnaliza mnogih zakonskih rješenja pokazuje da je kažnjivo čak i biti siromašan, pa jedina nada ovih ljudi je da vjeruju u selektivnu pravdu za članove vladajuće partije – partiska knjižica te može spasiti od kazne.

Legislativa sve manje služi za uređivanje društvenih odnosa u funkciji opšteg dobra, pа država se sve više pretvara u jedan ogroman kazneno-popravni zavod. Brzina kojom se uvode kazne unosi dopunski strah! Građanin pokorni je s pravom uplašen. Da apsurd bude još veći, to je onaj isti građanin kome svakodnevno govore o junačkoj prošlosti i o tome da je on veliki Makedonac ili Albanac. Čovjek je postao potencijalni delikvent, a politička zajednica u kojoj živi (njegov politički dom) je kazneno-popravni dom u kome Vlast ima očinsku figuru da brine i da kažnjava.

Najnovija najava je o kažnjavanju onih susjeda koji neće prijaviti slučaje porodičnog nasilja, pa po svemu sudeći stiže nova generacija potkazivača. Veliki Brat može biti miran: njegovi će podanici kontrolisati i prokazivati jedni druge kada se radi o porodičnim ili drugim aktivnostima. Granica između Lex-a i Rex-a je izbrisana. Autoritarni sistemi nisu uvijek naklonjeni otvorenoj represiji – zašto bi činili to ako svojoj samovolji mogu dati pravni oblik i tako „objektiviziraju“ svoju volju kao društvenu? Pravni lavirint koji se svakodnevno dograđuje postaje sredstvo za rušenje jednakosti, za zaštitu moćnih i pretstavlja direktan upad u čovjekovu slobodu.

Poštovanje Zakona radi straha delegitimiše i zakon i pravdu koju on nameće. On prestaje biti brana od nepravde, već je prvenstveno sredstvo opresije kojom se ljude navodi da dopuste da njihova materijalna dobra prelaze u državni ili tuđi posjed, blokira ih u građanskim akcijama, kontroliše medije, uništava ličnu reputaciju neistomišljenika i stavlja ih u kolektivni ili pojedinačni kavez.

Nova Makedonija
Prevod je autorkin