Autorka: Biljana Vankovska
Scena 1: Poljska pobjeđuje svjetskog prvaka u nogometu, Njemačku, usred grada sa teškim uspomenama na nacistički geto! Na tribinama euforija neviđenih razmjera: skandiranje, suze, simboli… Ali, na terenu nogometaši se pozdravljaju i razmjenjuju dresove. I – toliko!
Scena 2: U Lvovu igraju Ukrajina i Makedonija. Na tribinama spektakularan prizor: prepuni stadion, scenografija u nacionalnim bojama, pjeva se cijelo vrijeme – ko bi pomislio da je to zemlja koja se raspada i u kojoj dok se igra nogomet, na drugom (istočnom) kraju umiru civili? Pucaju petarde – jedna je umalo povrijedila igrače na terenu, pa je meč na kratko bio prekinut. Pita se čovjek: zar im nije dosta eksplozija? Zar ih to ne podsjeća na krv i nasilje?
Nije prošlo mnogo, a desio se još inventivniji događaj koji još potresa čitav region: nogometni rat za koji su neki rekli da je bio kul i sa imaginacijom zbog upotrebe drona. U duhu preempcije neko je unaprijed nabavio dron s kojim bi se odgovorilo na očekivano nacionalističko skandiranje na beogradskom stadionu, pa kada se to zaista desilo, kao šlag na torti, bio je pušten i povrijedio suvereno nebo nebeskog naroda! Događaj se metaforički može nazvati srpskim 9/11! Inače, nacionalistička poruka i imaginacija je stara, srednjovekovna: „dron“ je vijao „zastavu“.
Svaki razuman čovjek je vidio da ni dron nije bio dron, ni zastava – zastava. Bezpilotna letjelica je, ustvari, ne tako skupa igračka za veliku djecu, tj. za nevaljalce koji su potakli ideju o „kreativnoj“ upotrebi za razne svrhe (uključujući i mogućnost upotrebe za terorističke napade u manjim razmjerima). Riječ „dron“ uznemirava sama po sebi i nerazumljivo je da kod nekoga izaziva oduševljenje: nakon svih civilnih žrtava u Avganistanu, Pakistanu, itd. dron je jedno od najpogubnijih oružja današnjice. No, fascinacija njegovom pojavom na nebu neprijatelja je bezgranična. Albanska prijateljica smatra da je jako duhovit i apsolutno romantičan fejsbuk status „čekam princa na belom dronu“, ne shvatajući da se u najboljem slučaju radi o crnom humoru.
Ako su Albanci bili lukavi i snalažljivi na beogradskom bojištu, domaćini su bili jako tradicionalni: prvo su izviždali albansku himnu (što i nije neki specijalitet, jer kod nas obrnuto, domaći Albanci zvižde makedonskoj himni), skandirali su i prizivali smrt (čak i to smo ranije viđali kada je bilo upućeno, recimo, hrvatskim rukometašima, o žici i Srebrenici i da ne govorimo), da bi, nakon pojave drone, krenuli tući gostujuće nogometaše svim što im je došlo pod ruku.
Оno što jeste zaista skandalozno, nisu primitivci iz navijačkih grupa i sveopšta atmosfera na stadionu – to je bilo jako predviljivo i bilo bi čudo da je bilo drugačije. Skandalozno je kada policija ne može ili neće da zaštiti fudbalere gostujućeg tima, ali i kada takvo stanje manifestiraju i policiske snage izvan stadiona i ne štite obične građane (bez obzira da li su Makedonci, Srbi, Albanci ili Grci).
Fudbaleri su jedva spasili živu glavu (a štitili su ih i neki srpski igrači), ali to nije smetalo da budu heroji i to bukvalno u svim krajevima one imaginarne domovine – a bogme, slavilo se čak i u Beču. Niko razuman ne moža da shvati kako je moguće da se neko raduje neslavnom kraju sportskog meča, na kome pobjednika nije bilo u nadmetanju, pa ni u provokacijama, a koji je probudio stereotipe o Balkanu u svjetskoj javnosti? Skandalozno i tragično je što se vidjelo kako se i dalje lako manipuliše čak i ljudima koji sebe smatraju nehuliganima i dobrim građanima i što spirala nasilja i dalje uzima svoj danak.
Do nogometne utakmice ustvari nije ni smjelo doći, i tu je UEFA direktno odgovorna za ono čega se sada zgražava dok traži pravdu i krivce. Upravo u susret posjete albanskog premijera Srbiji i nagovještaja nekakvog makar i političkog pomirenja, nogometni rat je pokazao kako je lako osujetiti svaki takav pokušaj potpirivanjem vatre. Dvije države su se vratile 100 godina unatrag, a sa sobom su povukle cijeli region. Odjek simboličke bitke je preozbiljan da bi se ignorisao, posebno kada je tako očito da nasilnici nalikuju jedni drugima kao jaje jajetu.
Palikuće su dobro isplanirale – i ostali jedini pobjednici! Kolateralne žrtve se sada nižu jedna za drugom: stradaju nevini Albanci, Srbi, Grci; negde gore pekare, na drugom mjestu se kamenuju kuće. Naizgled, Мakedonija je prošla lako, samo sa vandalskim činovima i sa materijalnom štetom od „narodnog slavlja“. Оvaj bilans ne daje pravu sliku o onome što ionako tinja i jedva čeka da uskrsne. Dron je pokazao da se stari snovi o velikim državama mogu spakovati u modernu ambalažu, kao i da sintetička krpa ne mora bidi dio Molotovljevog koktela da bi izazvala nesreću.
U nogometnom ratu u Beogradu (kao i u svakom drugom) prva žrtva je bila istina. Dovoljno je baciti pogled na naslovne strane novina i čuti analitičare-palikuće. Pobjednika nije bilo, a i ako ga je bilo – radilo se o Pirovoj pobjedi, jer čitav Balkan je pokazao da je i dalje prokletija. Sport je očito pogrešan teren da bi se počelo sa normalizacijom odnosa u regionu i UEFA je to morala znati – on je samo simulacija onog pravog i očito nezavršenog rata, posebno u umovima mladih ljudi.
Neki naši intelektualci su pokušali da objasne da se radi o običnom slavlju, kao i da je činjenica da je albanstvo jači osjećaj nego pripadnost državi u kojoj žive. Diskusija na socijalnim mrežama i izvan njih je najviše eskalirala kada se pomenula reč „krpa“, da bi označila ono što su mnogu percepirali kao zastavu. Za većinu albanskih učesnika (citiram) to je „zastava koja oličava san svih Albanaca“, „simbol za koji su generacije robijale“, i slično. Jedna TV je čak pravdala gest albanskog nogometaša koji je pojurio da oduzme „zastavu“ iz ruku srpskog riječima da je ta zastava svetinja koju srpska ruka ne smije da dotakne (!?). I pita se čovjek: toliko li ih je zaslijepeo nacion alizam pa nisu ni vidjeli da se ne radi o albanskoj zastavi, pa čak i da je bila zastava u pitanju – vrijedi li se tući zbog nje?
Mi u Makedoniji nismo ništa bolji od ostalih (mada smo nekako uspjeli da odigramo košarkaški i rukometaški meč sa Grčkom bez većih incidenata, osim što je bilo užasnog zviždanja dok se intonirala himna, a pjevalo se i o Solunskom polju). I mi imamo džinovske krpe za koje se bijemo po tribinama, umjesto da bodrimo sportiste na terenu. Finale Fudbalskog kupa Makedonije je bilo odigrano bez publike, jer se u prvom meču desio incident: jedni su zviždali i za vrijeme intoniranja državne himne, a drugi su uzvratili uvredljivim skandiranjem; „Vojvode“ i „Balisti“ su učinili da se stidimo samih sebe. I ovih dana ista priča: smišljaju se bezbjednosne strategije kako bi se odigrao derbi susret između “Vardara” i “Škendije”, i najvjerovatnije će biti bez publike.
Оvo je samo intermeco do sledeće krvave stranice istorije – ovo je misao koja mi je proletjela za vrijeme tribine o REKOM-u, koju smo održali u Kumanovu nedavno (prije drona). Mi, prezenteri smo nastojali da stavimo fokus na žrtve i na pomirenje, ali naša publika je imala drugu, veću brigu: zašto na glavnom stolu, pored malih papirnatih zastavica Makedonije, EU i Njemačke (zbog sponzora) nema i albanske. Dođe čoveku da zaplače od muke: važnije li je ta zastavica od brige o poginulima i nestalima?
Jedna stara misao glasi da je nacija društvo ujedinjeno na zabludi vlastitog porijekla i nasljedstva, te zajedničkoj mržnji prema svojim komšijama (William Ralph Inge). Srbija i Albanija su susjedne države, ali mi smo susjedi sami sebi kod kuće – u tome je razlika… i opasnost! Оdron ozbiljno prijeti, a opasnost će rasti još više zbog produbljivanja siromaštva i besperspektivnosti.
Prevod je autorkin
0 Comments