Autor: D. Marjanović

Što je zajedničko većini konflikata i vanjskopolitičkih događaja u modernom svijetu? Bez obzira da li govorimo o ratu u Ukrajini, Siriji, Iraku, prevratu u Egiptu, savezima Latinske Amerike, resursima na Arktiku ili obilježavanju oslobođenja Beograda od nacista – svi bitniji manji i veći događaji u domeni vanjske politike mogu se gledati kroz prizmu odnosa, tj. sraza, između Washingtona i Moskve.

Ne samo da se mogu, već se svi ti događaji često baš tako i gledaju. To je pak potvrda o postojanju neke nove vrste Hladnog rata, konflikta koji još uvijek nije na onako niskim “temperaturama” kakav je bio u vrijeme SSSR-a, ali je itekako uočljiv. Ključna karakteristika je ovo – gotovo svaki događaj koji je dobar po Rusiju je loš po SAD i obrnuto (što cjelokupnom spektru svjetskih zbivanja i daje taj element konflikta na relaciji Washington – Moskva).

Sraz koji dominira vanjskom politikom

Ponekad možda ni ne idemo za tim, ali vanjska politika počela se sve više svoditi na okvire ovog sraza – svugdje. Teško je uopće pronaći neki događaj da je sam po sebi “neutralan”, da se ne tiče ove dvije sile. Postoje, ali ne u prvom planu, zbog činjenice da je SAD još uvijek daleko širi akter od Rusije. Tako primjerice Rusiju ne brine previše zašto SAD šalje vojsku u zemlje zapadne Afrike – da pomognu oko epidemije ebole ili da trajno osiguraju svoju dodatnu vojnu prisutnost? Moskvu to ne zanima jer je izvan domene njihove sfere interesa.

Dakako, ovdje govorimo o sferi “interesa”, a ne “utjecaja”. Ruska sfera utjecaja je poprilično skučena, još uvijek, unatoč činjenici da je Rusija znatno ojačala i oporavila se od šokantnih godina tranzicije iz sovjetskog modela (štogod je sovjetski model u zadnjim godinama bio) u tržišni kapitalizam. No, ruska sfera interesa je vrlo široka i prostire se od Bliskog istoka, sjeverne Afrike, preko Europe (naročito Europe) pa do Latinske Amerike.

Američka sfera interesa se pak dobrim dijelom do sada već transformirala u sferu utjecaja. No, bez obzira o kojoj sferi pričali, ruska je velika, ali američka je dosegla svoje granice samom činjenicom da i ova planeta ima granice. No, sfera utjecaja uvijek je pod indirektnom opasnošću potencijalnih sfera interesa, što čini SAD i Rusiju idealnim kandidatima za globalno natjecanje (uz česte tragedije koje su nusproizvod takvog natjecanja).

Pogledajmo primjerice Europu, ona je bez sumnje pod velikom dominacijom američke sfere utjecaja. Taj utjecaj je višeslojan, unutra imamo sve od propagiranja podobnih vlasti, ekonomskih interesa do direktnog nadzora teritorija (NSA masovna špijunaža, praćenje svega što se događa unutar sfere). No, koliko je sfera utjecaja čvrsta? Kako će se održati? Koji joj je rok trajanja?

Širenje sfere utjecaja na sferu interesa

Zaista nema nekih naznaka da bi zemlje Europe mogle početi “prelaziti” na drugu stranu, pod rusku sferu utjecaja, no to ne znači da američki stratezi – koji su odradili ogroman posao – zbog toga mirno spavaju. Ukrajina je bila iznimka, tamo se pokušalo izvesti nekakvo prebacivanje sa Zapada na Moskvu, ali – očekivano – to nije moglo proći. Istina, bilo je nezgodno, SAD je morao ovog puta puno više “zapeti” da bi se Ukrajinu zadržalo na strani Zapada. Prije 10 godina je to bilo relativno lako, bezbolno, bez nasilja, jednom “klasičnom” narančastom revolucijom u kojoj su se pojedine korumpirane individue iz ukrajinske kronično korumpirane političke scene prikazivale kao kakvi spasitelji naroda (Timošenko i društvo).

10 godina kasnije to je postalo već puno ozbiljnije. Ovog puta šareni baloni i zastavice nisu bili dovoljni (jer se i narod već polako umorio od toga), a i pravilo vrijedi da se narančasta revolucija, koja je sama po sebi uvijek prazna i lijepo joj izgleda samo omot, ne može provesti po istoj metodi na istom mjestu dva puta.

Pogledajmo taj ukrajinski scenarij iz perspektive SAD-a. Za njih je to stvarno bio jedan opaki izazov, nešto što ih je poprilično razbudilo i dovelo do neugodne spoznaje da je njihova sfera interesa “napadnuta”. Rusija nije nikakvo “nevinašce” u ovoj igri, daleko od toga – Moskva je razradila plan, plan koji je uključivao milijarde za razvoj ukrajinske ekonomije pod uvjetom da Ukrajina pređe u njihovu sferu – ovog puta utjecaja (u interesnoj već jest).

Tadašnji predsjednik Viktor Janukovič je šutio sve do zadnjeg trena, mada je očito već neko vrijeme bio upoznat s planovima i željama Kremlja da se Ukrajina uključi u rusku sferu, Carinsku Uniju. Tada je za vrijeme summita u Vilniusu pred EU kolegama slegnuo ramenima i rekao kako je došlo do male promjene plana, da će se pristupanje EU paktu sada zamrznuti, a Ukrajina će se okrenuti Rusiji jer joj se tamo interesi više uklapaju.

Nije nešto bio euforičan Janukovič zbog toga, jer prelazak na stranu Rusije i jest pragmatizam, nešto što zapravo nitko ne bi baš jako volio, ali je potencijalno isplativije, to je činjenica. Rusija ima resurse, ima i dovoljno novca da ga ubrizga u svoju stratešku vanjsku politiku, ali joj u isto vrijeme još puno toga nedostaje.

Pitanje imidža i prioriteta

U prvom redu nedostaje joj “imidž”, ono nešto čime SAD – pa i dan danas – već godinama kao magnet privlači sve diljem svijeta. U nekim pojednostavljenim terminima – Rusija zna napraviti odličnu dalekometnu raketu, iznimne preciznosti i razorne učinkovitosti, ali je ne zna zapakirati. Uložiti će milijarde rubalja na izradu, testiranje, konstrukciju, i onda će u samoj završnici totalnom amateru s nekoliko sati Photoshopa dati da izradi promotivni katalog vrlo osrednje kvalitete.

To je dakako banalni primjer (i pomalo bezvezan – što će uopće raketi promocija?), ali nije ovdje priča o raketi, ovo je priča o pristupu. Rusija je još poprilično troma i ne shvaća važnost nekih stvari u kojima, s druge strane, SAD ima daleko više iskustva i znanja. Neki će reći kako je riječ baš o tome, o iskustvu, da će Rusiji trebati još dosta godina da dostigne tu “razinu”. To ne zvuči baš uvjerljivo – zašto bi joj trebale godine? Ne govorimo ovdje o razvoju unutarnjih tehnoloških kapaciteta, govorimo o nečem što je sasvim prosto, govorimo samo o načinu gledanja na neke stvari. Da bi Rusija to promijenila ne trebaju joj godine, trebaju joj samo sposobni ljudi koji shvaćaju to.

Takvi su, često, baš po tim pitanjima (imidža i branda države) obrazovani na Zapadu gdje je obrazovanje već neko vrijeme stavilo težište na neopipljive stvari kao što su dojam, iskustvo, osjećaj itd. To najbolje možemo vidjeti u gospodarstvu i ekonomiji, gdje se umjesto proizvoda često prodaje “iskustvo” tog proizvoda (besmisleno, ali ako su potrošačke mase besmislene same po sebi, smisao se ipak nameće). No, problem po Rusiju (i mnoge druge zemlje) je i taj da će ti novi stručnjaci obrazovani na Zapadu u procesu (ne uvijek, ali često) postati i lojalni tom Zapadu. U konačnici neće dobiti mlade stručnjake koji će im popraviti imidž već petokolonaše koji će im srušiti režim.

Kaže ruski tajkun Mihail Hodorkovski za jedan lokalni medij kako sankcije “neće srušiti Putina” te kako čeka na “buđenje srednje klase”. Te dvije priče se zapravo dobro nadopunjuju. Što to znači? Da bi Rusija morala mijenjati imidž sebe za one svoje ljude koji bi tek morali mijenjati njen imidž prema svijetu? Otprilike, da. Jer ruska srednja klasa, čijim se usponom voli hvaliti i Putin i cijela njegova nomenklatura, doći će ruske vlasti glave prije ili kasnije zato što su im korumpirani tajkuni draži – ne zato što nužno glorificiraju korupciju (kako tko) već zato što je status “tajkun” nešto gotovo čarobno u očima srednje klase – to je možda jedini pravi status koji brani od poniranja natrag u donju klasu.

Ruski klasni problem

Srednja klasa u državama kao što je Rusija rijetko egzistira u jednom trajnom ambijentu, većinu vremena provodi na opstanak u tom statusu. Naime, kada govorimo o srednjoj klasi, toliko popularnom terminu, onda i tu srednju klasu možemo diferencirati. Govorimo li o nestabilnoj srednjoj klasi koju stalnu čekaju razne zamke ili o zemlji koja je toliko uznapredovala da je život u srednjoj klasi relativno siguran od raspada?

Rusija je ipak zemlja sa srednjom klasom prvog oblika, onom nervoznom koja uživa u svom sadašnjem statusu, ali ne zna do kada će to potrajati. Dodvoravanje takvoj klasi je jako teško, jer ona ne pita za način, već za ishod. Ta i takva srednja klasa odobriti će i najgore i najopasnije politike ako uviđa da od njih ima interesa.

Ovo nije pamflet s ciljem glorifikacije proletarizacije – mnogi će se složiti da je “srednjoklasni” život najpoželjniji i najudobniji. Mnogi ljudi ni ne bi voljeli biti pripadnici gornje, kapitalističke, klase, mnogima to zvuči kao preveliki stres. No, moramo to još jednom ponoviti – kakve srednje klase? Koliko ona može biti “udobna” ako je nestabilna, ako se u nju upada i iz nje ispada velikom brzinom (što je tipično za današnje razvijene ekonomije Zapada)?

Čim Hodorkovski i njemu slični toliko željno očekuju “ustanak srednje klase” u Rusiji, znamo o kakvoj srednjoj klasi je zapravo riječ. Može li rusko vodstvo u međuvremenu (tog vremena možda i nije tako puno) stvoriti stabilnost srednje klase? Može probati, na tome očito i rade, sav taj ruski zaokret konzervativnijoj politici je djelomično nastojanje u tom pravcu (uz onu misao da se konzervativno opire promjenama, a “šetanje” među klasama – prema dole – predstavlja promjenu koja rusku srednju klasu čini nervoznom).

Sve to ima itekakve veze kada je riječ o srazu između SAD-a i Rusije, jer obje su danas kapitalističke države i interesi su im vrlo slični. No, unutarnji ustroj (i stabilnost istoga) uvelike će odrediti i njihove vanjskopolitičke sposobnosti, cijelu tu priču oko sfera utjecaja i interesa.

Rusija se itekako treba pribojavati vlastite nestabilne srednje klase (ili buržoazije) jer preko nje se jedino može vršiti proces destabilizacije izvana. Gotovo svi ti veliki lideri ruske nervozne buržoazije su u dosluhu sa SAD-om, to je potpuno prirodno i to će nadolazeće konflikte itekako odrediti.

Američki klasni problem

S druge strane, SAD svoj “klasni problem” zadnjih godina rješava masovnom proletarizacijom (u smislu kretanja iz gornje u donju klasu, ponajviše iz više-srednje i niže-srednje klase u radničku klasu, ne u onom klasičnom smislu riječi “proletarizacija” u kojem sitni vlasnici kapitala, poduzetnici i slični postaju radnici, tj. proleteri). Što je ostalo od američke srednje klase, one koja je svoj kompletan životni stil projicirala u ostatak svijeta? Gotovo ništa, ona više danas postoji u serijama nego u stvarnosti. To je zapravo odličan pokazatelj da je kapitalizam ipak predvidljiv sustav koji se kreće prema nekim već ranije ustanovljenim fazama.

SAD je najnaprednija kapitalistička sila svijeta (libertarijanske polemike oko toga koliko je ovo zaista “pravi” kapitalizam su dobrodošle, ali u domeni stvarnosti, razvoj kapitalizma u SAD-u uopće nije sporan) i u SAD-u se klasne migracije možda i najbolje osjećaju. Od tri klase dvije se stalno smanjuju, a treća nezaustavljivo buja. Kapitalistička klasa se smanjuje iz godine u godinu, a onima koji u njoj ostaju stalno se povećava bogatstvo. Tako da imamo sve moćniju i moćniju klasu američkih kapitalista, ali brojčano sve manju.

Srednja klasa postoji jer voli sama sebe tako nazivati. U stvarnosti na snazi je žestoka proletarizacija koja se vidi kroz sve veći broj obitelji u kojima oba roditelja rade po cijele dane, po nekoliko poslova. Donedavno su se iscrpljivali do iznemoglosti kako bi se spasilo životni stil koji se tradicionalno smatra srednjoklasnim. No, do danas su se stvari još i pogoršale – danas mnogi rade do iznemoglosti kako bi održali svoju osnovnu egzistenciju.

I dok se u Rusiji tek otvaraju novi periodi kapitalističkih faza, SAD je danas tamo gdje je Rusija bila prije otprilike točno 100 godina – u predrevolucionarnoj fazi. Dakako, ne govorimo o komešanju na ulicama i propagiranju radikalnih političkih teorija, toga u SAD-u na većoj razini definitivno nema. Govorimo o nečem sasvim drugom, o čistoj neminovnosti.

Količina rada američkog radnika, količina njegove produktivnosti (i iscrpljenosti), povećava se bez prekida. No, postojao je jedan paralelni trend zbog kojega su mnogi i pristajali na sve veću i veću razinu eksploatacije. Do 70-ih godina prošlog stoljeća s povećanjem rada povećavale su se i plaće. Radili su više, ali i zarađivali više, a život je – iluzija ili ne, nije važno – izgledao sve raskošniji.

Trajni napad na američko radništvo od 70-ih do danas

No, sredinom 70-ih događa se jedna tragedija po američkog radnika – zahtjevi rada se povećavaju, ali ne i plaće. Od onda pa sve do danas taj trend je konstantan – ljudi rade sve više i više, a u konačnici imaju sve manje i manje. Ništa čudno, dapače, kapitalizam funkcionira baš po toj osnovi i to nam je potvrda da kapitalizam u SAD-u itekako postoji i da se kreće vrlo predvidljivo.

Zato je SAD danas, tehnički, u pred-revolucionarnoj fazi. Ako sav taj nagomilani proletarijat danas jedva preživljava, sutra već neće moći. Kada se to desi, revolucija obično izbija kao prirodna reakcija, ne kao politički inducirana doktrina.

Ali američke vlasti tvrde da se tržište rada odlično oporavlja, da se stvaraju nova radna mjesta brže no ikad? To je točno, ali samo na papiru. U stvarnosti se postavlja pitanje kakva su to nova mjesta? Kakvi su radni uvjeti? Kolika je dugoročna sigurnost tih novih radnih mjesta za krizom pogođeno američko radništvo? U suštini – nisu baš dobra, a to će još i dodatno povećati frustraciju onih koji su prošli kroz proces brze proletarizacije u SAD-u.

Pojedini marksistički teoretičari kritizirali su Oktobarsku revoluciju 1917. tvrdeći kako “nije prirodno” da se ona desi tamo i tada, jer bi se zapravo . po logici razvoja kapitalizma – trebala desiti u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama (što carska Rusija definitivno nije bila). Štoviše, isti su tvrdili kako će se zbog toga i raspasti.

Znajući kako su socijalističke revolucije 20-og stoljeća završile, teško je ne složiti se da su isti bili u pravu. No, ako su bili u pravu, to je razlog više za pomnije promatranje procesa u SAD-u, jer tamo imamo najrazvijeniji stadij kapitalizma i radništvo koje brzo gubi tlo pod nogama – to je uvijek bio “udžbenički” primjer teorije o izbijanju autentične revolucije.

Rusija i SAD, čekanje na velike klasne probleme

Što sfere utjecaja i interesa s početka ovog teksta imaju veze s klasnim kretanjima u Rusiji i SAD-u? Sve – jer ponekad je dobro zapitati se “čemu sve to”? Čemu potreba za dominacijom teritorija, zemalja, resursa itd? Dobrim dijelom se stvar svodi na kontroliranje unutarnjeg stanja vanjskim probitkom. Iz te perspektive SAD je u znatno lošijem položaju jer nema što previše više ni prisvajati ni osvajati, a unutarnja situacija mu ipak nije dobra, štoviše.

Gdje na ovom fizički ograničenom svijetu uopće namknuti prostora za nova širenja tržišta? Za dodatnu ekspanziju sfere utjecaja koja je zapravo drugi naziv za širenje tržišta? SAD više gotovo da nema gdje, a to su jako neugodne vijesti za opstanak SAD-a. Osim… možda, Rusija?

I to je to, jedan od glavnih razloga zašto danas postoji sraz između SAD-a i Rusije. Period koji sada promatramo svodi se na igru (ne baš pasivnog) čekanja: ili će prije izbiti revolucija u SAD-u (u trenutku kakvog većeg ekonomskog sloma) ili će ruska srednja klasa svrgnuti vlastitu vlast kako bi otvorila vrata američkoj sferi utjecaja na njihovo obostrano zadovoljstvo.

Bilo bi jako teško reći koja od tih opcija će se dogoditi prije i kada, ali u konačnici nešto od toga će se sigurno dogoditi. Pojedinac ne mora biti pobornik niti jedne teorije, niti socijalističke niti kapitalističke, da uvidi kako takav scenarij ima poprilično logike.

Advance.hr