Piše: Biljana Vankovska
Zaista, živim u mračnom vremenu – napisao je Bertold Breht u pjesmi „Rođenima nakon nas“. Nažalost, mi nismo ta nova generacija koja bi trebala izronuti iz potopa u kome su drugi potonuli, niti je ovo vrijeme blizu onoga u kome je čovjek čovjeku drug. Ukotvljeni smo u to Brehtovo mračno vrijeme u kome „čak i mržnja protiv podlosti izobličuje lice, čak i bijes zbog nepravde ogrubi glas. Ah, mi koji smo htjeli utrti put prijaznosti, nismo sami mogli biti prijazni.“
Rođena samo tri godine nakon njegove smrti, a sada upravo u dobi kada je napustio svijet, pitam se da li je bio u zabludi kada je uopšte vjerovao da će nekada doći kraj ovom mračnom vremenu. Evo jednog kratkog presjeka našeg vremena: prošlog petka, na dan kada se region sjećao Srebrenice, u Gazi su umirala djeca, u istočnoj Ukrajini i dalje se svakodnevno ubijaju civili (a Porošenko prijeti da će to ubuduće biti u srazmeru 100:1 za svakog ukrajinskog vojnika). Amerikanci gledaju sve i tiho naoružavaju. Biti tzv. proruski separatist ili terorist, isto je – svaki od njih je legitimni cilj napada kada bude etiketiran, i kao takav na zaslužuje nikakvu empatiju. U Iraku i Siriji i dalje raste cijena rata u ljudskim životima. Тzv. međunarodna zajednica je nijemi svjedok, ali i saučesnik: mlake reakcije i apeli za „uzdržanost i proporcionalnu upotrebu sile“ orvelijanski prikrivaju odgovornost i krivicu onih koji su vojno superiorni i to beskrupulozno demonstriraju na civilima.
Novi makedonski ministar odbrane je požurio u Vašington na poklonjenje da bi poručio da ostajemo vjerni saveznik SAD sve dok je to potrebno (mora da im je laknulo). Tog istog dana, Skopje (i Makedonija) ponovo prije kiše. Već sljedećeg dana, u makedonskom dijelu javnosti olakšanje, a u albanskom – osjećaj ponosa, nada za nekakvo političko proljeće (bez obzira na parole, maskirane učesnike i ultimatume), zahvalnost Kosovu (!?) i vjera da su protesti znak demokratske zrelosti.
Evidentno, ovdje se Srebrenica ne osjeća kao svoja (čak i oni koji je pominju kao da insistiraju na svom bošnjačkom ili muslimanskom identitetu). Taj užasan zločin nas ne dotiče, možda zato što nismo znali kako da se nosimo i sa našim zločinima. Oni, zaista, nemaju proporcije Srebrenice – naprotiv, ali utoliko je veći stid što se prekrivaju zaboravom ili, još gore, postaju predmet manipulacije u političke svrhe. Kultura nekažnjivosti se ovdje gaji zajedno s duhom Ohridskog sporazuma, sve u ime „mira i stabilnosti“. Pa tako, kada se utvrdi krivica u sudskom procesu, sa ulice stiže eho „UČK, UČK“ – što je istovremeno i prijetnja i podsjećanje odakle dolazi izvor snage. Veterani UČK su otvoreno ponudili svoje usluge, a s druge strane stiže odgovor: spremni smo!
U mračnom vremenu u kome živimo i naši odgovori su mračni. Ostavimo po strani Srebrenicu, ali i svaki pokušaj da se progovori o užasima u Gazi završava u prepoznavanju naših „Izraelaca“ i „Palestinaca“ – bitka (pogrešnim) argumentima se vodi tako da se dokaže ko je u pravu, tj. ko je žrtva u Makedoniji.
Mada to nije u duhu političke (i međuetničke) korektnosti, koja se graniči sa hipokrizijom, vrijedno je reći da su albanski intelektualci redom hvalili proteste i oduševljavali se što nije bilo nasilja kao nedjelju dana ranije. Аko pitate mene, ja sam bila ponosna na one koji se nisu pojavili na sceni. Tradicionalni mediji, kako priliči palikućama, su već bili proširili „vijest“ o kontraprotestima organizovanim na socijalnim mrežama. Srećom, ta besplatna reklama i javno oglašavanje nijesu urodili plodom, mada je nevjerovatno podiglo tenzije i strah od krvavih međuetničkih sukoba.
Interesantno, nema niti jednog jedinog glasa protiv etničkih skupova koji bi da preuzmu ulogu suda i izriču ultimatume (oslobađanje osuđenih za petostruko ubistvo, smjenu tužiteljice i sudije, ostavku ministarke policije i oslobađanje privedenih nasilnika od prošlog protesta).
Krajnje disciplinovani protest na kome je 10.000 ljudi pokazalo ne samo brojnost, nego i organizovanost, može na prvi pogled izgledati kao demokratsko manifestiranje nezadovoljstva. Ali, ikonografija je ukazivala na kulturno nasilje, kad već nije bilo direktnog. Spontani protesti, odmah nakon molitve, su najmanje od svega bili spontani – to je bila demonstracija snage, koja se u datom trenutku na naređenje može iskoristiti u različite svrhe. Da situacija nije nimalo bezazlena ukazuje i posjeta Viktorije (f***k the EU) Nuland, kao i medijsko uskrsnuće „аnalitičara“ Edvarda Josefa. Kada me je srpski novinar pitao da li se bojim da bi protesti mogli eskalirati u socijalne – malo me je zbunio! U ovakvim okolnostima, jedino nešto čega se građani ne moraju „bojati“ su upravo socijalni protesti! Sve dok su podijeljeni i posvađani po etničkoj i vjerskoj osnovi, socijalna osnova (jedino nešto što ih povezuje kao ljude) ostaje sasvim potisnuta. Doduše, u tom trenutku nisam znala o novim protestima grupe stečajaca, ali i oni ne mogu promijeniti ništa bitno zbog toga što su već postali novćič u igri na relaciji vlast-opozicija. U vrijeme haosa, lešinari lete nisko, u očekivanju…
U petak, u podne, otišla sam da spavam; nisam imala snage čekati loše vijesti. Ni čelo nije moglo ostati bezbrižno, niti je imalo snage primiti svu nesreću koja se skupila istog dana! Кad sam se probudila, činilo se da je sve prošlo dobro, ali grlo je ostalo stegnuto. Mnogi su pomislili da je došao kraj „strašnog petka“; ubrzo smo se prebacili na razgovor oko Gaze. Empatija je bila okvalifikovana kao cmizdrenje i to da se radi o nekakvom pomodarskom „drajvu“ (ma šta to značilo) kada se govori o nečemu što se nas ne tiče. Dakle, mi bismo trebali gledati u ono što se nama dešava, jer su oni tamo ionako naviknuti na uništenje, da mi ne razumijemo taj konflikt, a da su Izraelci civilizovani ljudi okruženi fundamentalistima koji više vole smrt od života. Jedan je otišao dotle da kaže da je samo defanzivni rasista, koji, mada živi u Makedoniji, brine za budućnost svoje djece. On je očito odomaćinio izraelsko-palestinsku priču da bi pojednostavio sliku „neprijatelja“ svoje djece.
Ipak, vikend je prošao bezgrežno i jedine strasti su bile one sa Marakane. Socijalne mreže su brujale oko svakog gola, ali ne u istoj mjeri i o svakom ubijenom civilu. Sada kada je Mundijal završen, možemo spokojno da zaboiravimo i na proteste na ulicama Brazila. Trebaće nam neka druga zabava, sve do nekog drugog strašnog petka…
Breht kaže da čovjek koji se smije je samo čovjek koji još nije primio užasne vijesti! Ali, šta ako smo užasnu vijest već primili, ali je ignoriramo i živimo s njom kao da je normalna? Šta ako se kod loših vijesti ponašamo kao fudbalski navijači koji zauzimaju stranu dok se lije krv, ili smo kao ono Izraelci koji su požurili sa stočićima da sa vrha brda prate granatiranje?
Da, generacija kojoj je pisao veliki pjesnik nije još rođena. A mi ostajemo akteri i taoci mračnog vremena, čak i kada nam je čelo bezgrežno i kada mislimo da je nebo vedro.
Prevod je autorkin
0 Comments