Piše: Biljana Vankovska

Prije nedjelju dana sam prvi put prošla kroz Triumfalnu kapiju (ili kako je mi zovemo – Porta Makedonija) – i to teškog srcai sa čudnim osećajem griže savjesti, kao što dolikuje nekome ko je bio/jeste žestoki kritičar projekta Skopje 2014. Povod je, ipak, bio jako lijep i do kraja se pokazao nevjerovatno inspirativnim. Naime, jedna od retkih preživjelih think-tenkova, Centar za istraživanje i kreiranje politika je obilježio 10 godina postojanja. Tokom nekoliko dana, umjesto uobičajene proslave, dobili smo neočekivanu intelektualnu gozbu – na Skopskom Forumu sam se po prvi put osjetila kao da nisam u Skopju! Ne samo zbog učesnika, nego još više zbog tema i načina na koji se diskutovalo, jedan dio Skopja je tih dana ličio na ma koji evropski intelektualni cenatr.

Bez političke korektnosti i sasvim kritički razgovaralo se daleko različitije od onoga kako smo programirani posljednjih 20-tak godina. Biti u Skopju, a osjećati se ispunjeno, slobodno i nekako ponosno – to je kratki opis Foruma. Rame uz rame s kolegama iz inostranstva, ali i zajedno sa briljantnim pretstavnicima naše mlade naučne elite (sazrele na stranim univerzitetima), bilo je prezentovano nešto sa natprosječnim kvalitetom, uz solidnu naučnu argumentaciju i sa elokvencijom (podrazumijeva se – na izvanrednom engleskom).

Ali i pored ogromnih napora organizatora, publika nije bila velika. Isčezlo je i nekoliko novinara koji su se pojavili na otvaranju u Porti, a od dežurnih analitičara i „velikih“ profesora ni traga, ni glasa. Navikli da se drže svojih granica, koje dosižu do granice na sjeveru zemlje (tj. do graničnog prelaza Tabanovce, i u fizičkom i u prenosnom smislu), vjerovatno bi se osjećali ugroženo i nelagodno. Ipak, teško mi je razumjeti novinare: kada već imaju informaciju da se u Skopju nalaze izvanredni i rijetki gosti, zašto nisu požurili da zatraže intervju? Da su slušali izlaganja, možda bi čak i naučili nešto… i tako izašli iz začaranog horizonta apologije kapitalizma i EU. No, ovo je već dobro objasnio bugarski kolega Ognjen Minchev – u EU ili van nje, svi smo mi samogetoizirani!

Ubrzo nakon ovog događaja (za koji sam se nadala da će mi držiti „maju“ bar izvjesno vrijeme) desilo se da je Deutsche Welle objavio tekst, koji je samo još jedan u nizu kolumni koje putnici-prolaznici posvećuju Skopju 2014, s nazivom „Šiznilend“. Možda zbog kontrasta koji je stvorio (tj. tresnuo me o zemlji) u trenutku kada sam se ponadala da se i u Skopju može doživjeti intelektualna satisfakcija, tekst me je uznemirio. Od početka do kraja, autor dijeli (kolektivnu) dijagnozu za nas iz Makedonije, koji smo ludi, na drogama, i sl. Naravno da misli na vlast, ali kada za tu vlast glasa većina (i Makedonaca i Albanaca, by the way) onda je jasnije kome je upućena.

Da, do sada smo trebali oguglati na ovakvo otkrivanje tople vode, jer toliko je toga napisano. Imam utisak da intelektualci, posebno oni iz bivših jugoslovenskih prostora, osjećaju nekakvu obavezu da odmah nakon posjete Skopju napišu nekakav antinacionalistički traktat u kome će se zgražavati nad onim u šta se pretvorila Makedonija (u vrijeme dok se kod njih lila krv do koljena i u kome se većina još ne može suočiti s prošlošću). Svi ovi napisi nalikuju kao jaje jajetu, a jedina razlika je u rečitosti autora i kako je on/a doživio/doživjela fontanu ili Aleksandra sa mećom u rukama (a šta bi drugo držao najveći osvajač?). Do sada nisam pročitala da iko od njih pokuša da napravi dublju analizu konteksta, uzroka i posljedica, još manje da poznaje makedonske prilike (jer ovo odavno više nije region i jedva i da se poznajemo, osim kroz površno praćenje medijskih naslova). Jednostavno, dolaze, „šokiraju“ se, ispucaju po jednu kolumnu – i osjećaju se jako dobro jer su ispunili intelektualnu dužnost i prosvijetlili nas, zabluđene. Bez konteksta, naravno, sve ovo nalikuje kao da je rezultat kolektivnog ludila ili šizofrenije. Ali, eto, ni u najgorim danima rata, meni nije palo na pamet da napišem da su Srbi genocidan narod ili da su Hrvati ustaše. Naprotiv, govorila sam protiv generalizacije i kolektivne krivice.

Tužna istina je da su naša samogetoizirana društva ustvari Šiznelinds (u množini), ali s njihove tačke gledišta ovaj naš Grujolend izgleda kao šlag na torti opšte tragedije, pa pošto je zakašnjeli fenomen, koji je kulminirao u vrijeme kada su oni počeli da zaboravljaju svoja pošizavanja, masovna ubistva i rušenja, širenje antinacionalizma na ludom primjeru Makedonije stvara osjećaj pravednika. Ono što posjetioci ne znaju ili ignorišu jeste činjenica da smo u proteklom periodu, dobar dio nas stanovnika ovog grada i zemlje, prošli kroz nekoliko faza: protest (bezuspješan, kao i oni antiratni, socijalni i prodemokratski), odricanje/negiranje-/izbjegavanje da se svi spomenici gledaju i posjećuju. A sada postepeno dolazimo do faze prihvatanja stvarnosti, jer sve drugo bi bilo i uzaludno i zaista nezdravo.

Nažalost, ta stvarnost ne miruje, nego se nadgrađuje isto kao i stranački programi vladajućih stranaka: od materijalne „kulture“ (u vidu starijeg i ljepšeg Skopja), vlast je sada prešla na stvaranje „duhovne“ kulture. U Muzeju s najdužim imenom na svijetu, voštane figure više nisu dovoljne da prikažu narativ u obliku 3-D slikovnice: sada se u sklopu muzejske postavke prikazuju specijalno snimljeni (horor) filmovi da bi posjetiocima (posebno mladima) dočarali stradanja i žrtve, i tako učvrstili čip (samo)viktimizacije i (lažnog) herojstva.

U eteru, opet, odzvanja muzika izabrana na stranačkom konkursu za patriotske pjesme, sve u stili „Samo kod kuće si doma“ („Само дома си е дома“), o tome kako ušićariti stančić tako što ćeš napraviuti troje djece, i sve tako u duhu „porodičnih vrijednosti“ (i naravno, u duhu porodicologije koja će ih izučavati na univerzitetu onako „naučno“).

Nije ovo ništa novo: svaka ideologija, posebno etnonacionalistička, ima namjeru da uđe u svaku društevnu poru, a povremeno i u spavaću sobu. Istini za volju, i u „moje vrijeme“ pjevalo se iz političkih razloga. Recimo, imali smo „Druže Tito, mi ti se kunemo“ ili „Računajte na nas“, mada tekst Balaševićeve pjesme je imao bar gram strepnje i straha od budućnosti i nagovijestio nevrijeme.

Kod ovog našeg novokomponovanog hita nagrađenog narodnim novcem nema ni sumnje: ovo je raj na zemlji! Uprkos tome što se u ovom našem domu ne možemo ni popisati od straha da ne vidimo koliko su sobe prazne… Ipak, ne vidim razloga za zgražavanje: koliko više nameću ideologiju (posebno kroz obrazovanje i kulturu), toliko pokazuju svoju slabost i stvaraju uslove da se bez griže savjesti ide u svijet – jer, dom više nije dom, nego vještačka konstrukcija. Trebali bismo parafrazirati Vapcarova (sada u obrnutom smislu): ova zemlja, oprostite, nije moja – tuđa je!

Dom? Ni sama više ne znam gdje je, ne pitajte mene. Sve više mislim da je sve otišlo dođavola. Vidite paradoks: prije se govorilo da je došlo do „miloševićevizacije“ Makedonije, a onda je došlo do Gruevizacije Srbije – Vučić je pljunuta verzija Gruevskog! Čak i ista pisma piše Dunji Mijatović! Nakon izbora u Makedoniji, nastala je tadićevizacija (opozicije). Ipak, u pravu je prijatelj kada kaže da se, ustvari, radi o orbanizaciji naših režima, a da Hrvatska se nije učlanila u EU nego u PIGS. No, ima i gore od ovoga – Ukrajina je nebitna i koliko je ljudi poginulo, jer sada su oči okrenute ka Iraku (i Siriji), onom istom Iraku koga su naši vojnici kao do juče demokratizirali zajedno s Amerima… I ovi ljudi odavno nemaju dom, isto kao i oni jadnicu u brazilskim predgrađima…

Dok ovih dana gledam fudbal, s teškom grižom savjesti, jer se istinska bitka vodi van terena, svjesna sam da je i to oblik bjekstva od kuće. Ovo je najlakši način da se bar mjesec dana izbjegne državna propaganda, dosadna opozicijska jadikovka, turske serije ili obavezna (i jeftina) makedonska muzika… Ipak, pitam se: a što ako u stavri živimo u Šizniworld-u? Onda postaje svejedno gde se nalaziš jer, na jedan ili drugi način, gušiš se u materijalnoj i duhovnoj bijedi, otuđen od sebe i od onih koji te okružuju. S druge strane, zdravi razum je samo prijatna laž, kao što kaže Suzan Sontag. Ako već živiš u Šiznilendu/Šiznisvetu, na tebi je da odlučiš hoćeš li živjeti u laži i prevari, da li ćeš prihvatiti da budeš „normalan“ u svijetu koji to nije ili ćeš poželjeti da budeš „devijantan“, radeći na izgradnji poinakvog doma, kao onog o kome je pjevao Kosta Racin.

Nova Makedonija

Prevod je autorskin