Dnevnik boltek
Smije li čovjek koji u životu nešto iskusi, proživi, i preživi ponuditi savjet ili svoje viđenje onome koji nikada nije to prošao. Smijem li ja (rođen neposredno nakon WW2.) reći da sam u odnosu na današnje 30-godišnjake i dvadeset godišnjake jednostavno privilegiran, da ne kažem blagoslovljen svojim godinama.
Kako današnjim mladim juncima jedan stari bik more reći ovo:
Lako vam dragi moji mladci kad vam silažu, smjesu, balirano sijeno pred gubec deneju . Još vam ni dobro.
Mlada hamburger i fast food generacija nije nikada čula za točkice i ostale bonove za hranu. Čekao si u redu a nikada nisi bio siguran hoće li hrane biti dovoljno i kada ti stigneš na red. I kad smo rekli polovicom 50 – tih ne ponovilo se više, mladost nam se vratila. Koji privilegij. I ponovno vidim moju generaciju a i onu nešto mlađu u redovima za hranu. Javna, pučka, narodna ili ju možemo nazvati bilo kojim drugim imenom u Branimirovoj ( a i drugdje u Zagrebu) Ponovo traži kartice na uvid i poništenje dan kada ste dobili objed. Svojevrsni remake socijalizma potpomognut čelnicima Hrvatske neovisnosti. Srećom da mi stari ne možemo još dugo zauzimati mjesto u sirotinjskim kuhinjama mladosti koja je tu prisutnija nego na fakultetima.
I onda se odjednom jave veliki mislioci, e-intelektualci koji nude svoj izlaz iz krize viđenjem svog načina prekrajanja izbornih zakona. Pri tome govore da nas do sada svi vladajući od HDZ-a do SDP-a smatraju maloumnom stokom i manipuliraju s nama. Kada im dobronamjerno ukažeš da su u krivu, onda za njih postajemo retardirani, neuki i slično. A kad zagrebeš ispod površine vidiš jad i bijedu ljudi koji najveći broj „prijatelja“ imaju preko društvenih mreža tipa Facebook, Twitter i koji svoje umotvorine plasiraju putem svojih blogova.
U pravilu ni oni na vlasti a ni ovi e-junoše ne žele vidjeti sirotinjske kuhinje. Filozofiranje i predlaganje receptura podsjeća me na moj dnevnik ili kolumnu na portalu e-međimurje ( objavljenu i na pollitika.com) „Masterchef za prežganu juhu“.
http://www.emedjimurje.hr/kolumne/kolumna-masterchef-za-prezgonu-juhu
Novi politički e-filozofi nude nam novu kreativnu „kuhinju“. Prežgana juha (ajmprem juha) s umočenim nespojivim namirnicama postaje skupa delicija od koje na kraju svi ostanu gladni.
Imao sam privilegiju graditi nasip na Savi. Tri smjene. Nitko me nije tjerao, Osim želje da više nikad ne doživim da mi u kući ( tada Glavni Vrbik 20 gdje je do poplave bilo skladište Kraševe ambalaže) bude 160 cm vode, i da na kraju provedem 3 godine u barakama kod Brodarskog Instituta. Imam privilegij da ponovo vidim poplave, dok se milijarde kuna slijevaju u hmmmm…. a tisuće mladih šeće, tumara gradom u potrazi za nečim.
Imam privilegij da mogu ponosno tvrditi da se obitelj Pongrac uvijek borila na pobjedničkoj strani. I tu je nanovo remak prošlih vremena. Stari kao partizan otišel je u radničku mirovinu a poput svog nećaka to jest mog bratića pobjednička strana mu je darovala grobno mjesto. Nakon ovogodišnjeg sjećanja na akciju u Borovu Selu 02. 05. 1991. pitam se, mogu li zaista biti ponosan, ili bijesan.
http://www.medjimurje.hr/clanak/2899/2010-11-16/stampar-oreski-i-tabacek…
U cijelom tom remaku prošlosti stižem do trečeg susjeda koji se raoditeljima do 1991.g skupio lijepo stado od 14 Simentalki.
Živjeli su skromno ali dobro. No mom mladom susjedu 43.g. umre otac, nešto kasnije i mati. Radio je kak črvek, i bio zadovoljan. Onda je odjednom nastao kaos. Dukat Hoće mlijeko po toj cijeni. Vindija po onoj cijeni. Razne analize i bakteriološki pregledi još više umanjuju cijenu. Rezultat: Otac i mati počeli sa dvije kravice, on završio 31.12. 2013. s praznom štalom. Ode u konobariju po svadbama.
Jebe se njemu (da prostite) za izborne sisteme i e- predsjednike.
Kad dojdem doma u Zagreb pokupiti poštu i platit svu kmetarinu opet me dočeka nešto što vuče na tamo konac 40-tih i dio 50-tih. Osim „gerijatrije“ koja karta belu u parku na Srednjacima u haustoru tišina i muk. U 15 stanova na četiri kata više ne prepoznaješ nikog. Kao da nitko s nikim ne komunicira. Dobar dan, dobar dan. I to je sve. Nemreš ni pošteno nikoga ni istračati. Si se zapreju u svoje gajbe i trečaju se prek Facebooka. Jebote kaj da je opet rezolucija informbiroa na djelu, pak se bojiš da neko ne vupre prstom u tebe. Dok ti dokažeš da nisi taj, već si izučil zanat za Meštrovića na Golom Otoku. Jebeš grad bežim ja na selo. Tu se mi retardirani zidemo ili na cintoru ili utorkom na sajmu bez straha da bumo tucali kamenje. Pardonček danas su moderni norc-hauzi.
Najviše od svega me žalosti što prolazeći Zagrebom sve više i više srećem invalida domovinskog rata kako stoje na raskršćima i prose. Vrate me u djetinjstvo kada sam već dobro razumio da striček kaj prosi na trgu republike nije pijanac, nego borac.
Drugi su govorili da je istina i jedno i drugo. Treći su se od njih micali kao od gubavaca.
Mnogi tako i danas govore.
Gdje je tu istina? Kome vjerovati.
Da li je istina u onome što vidim i doživljavamo ili filozofskim pokušajima nove elite da si utre put u politiku. Teme se ne mijenjaju ali se mjenjaju osobe koje su hodajući sveznadari.
Ne znam jeste li primjetili da umjesto vječnog i sveznajućeg Slavena Letice na scenu stupa novi sveznadar Nino Raspudić. Pazite kad otvarate konzerve.
Ruku na srce politika je ipak kruh bez motike.
0 Comments