Iz razloga kontinuiranog zlostavljanja na radu, počev od 2010, te tokom 2011, kao i za vrijeme trajanja mog porodiljskog bolovanja, te po povratku sa istog 2012. i početkom 2013. morala sam zatražiti zaštitu od nadležnih državnih institucija očekujući da će, na kraju, Sud prekinuti taj kontinuitet u skladu sa domaćim i evropskim zakonima.

Medjutim, sudiji Lidiji Mitrović nijesu bili dovoljni službeni dopisi u kojima moj pretpostavljeni Rešad Nuhodžić, nazivajući me pogrdnim imenom, od mene traži izvršenje radnog zadatka. Nije joj bilo doboljno ni svjedočenje zaposlenih koji su potvrdili da su obavljali poslove iz opisa mog radnog mjesta i koji su potvrdili kakav je loš odnos pretpostavljenih bio prema meni. Nije bila dovoljna ni izjava svjedoka koji je potvrdio da sam negodovala zbog neprofesionalnog obraćanja prema meni na radnom mjestu, čak to nije ni pomenuto u obrazlozenju presude iz samo znanih razloga sudiji Lidiji Mitrović.

Zato se sa zabrinutošću već danima pitam da li možda sudiju Lidiju Mitrović pretpostavljeni naziva ‘bukvom’ u službenoj komunikaciji . Da li je to možda njihov način komunikacije, pa joj je to za moj slučaj normalno i svedeno pod šalu, iako je imala čvrste dokaze da sam se sasvim profesionalno i sa Vi obraćala pretpostavljenom.

Zar je sudiji Lidiji Mitrović malo izjava jednog od svjedoka da je obavljala moje poslove na koje nije bila raspoređena, a gospoda iz Željeznice davala svoja obrazloženja bez ikakvih dokaza? Za šta onda zaposlenima služe ugovori o radu?

Na posljednji korak, a to je da se obratim Sudu, odlučila sam se kada sam iscrpila sve prethodne zakonske okvire i mogućnosti da zaštitim svoja prava i omogućim normalno obavljanje radnih zadataka.

Obratila sam se izvršenom direktoru ŽPCG, Milojici Zindoviću, kao mom direktno pretpostavljenom i jednom od učesnika mobinga nada mnom. Medjutim, u usmenom razgovoru mi je rekao da ne može riješti pitanje mog statusa u firmi jer ima pritisak sa strane. To me i ne čudi, jer je Zindović u svom poltronstvu iznio toliko neistina na sudu koje svakako ne priliče njegovim godinama, ali… Ja sam se, potom, krajnje korektno, obratila pismenim zahtjevom u kojem sam precizno zamolila direktora da mi omogući da obavljam poslove iz svog Ugovora o radu. Nažalost, odgovor nikada nijesam dobila, iako je po zakonu bio obavezan da u roku od 15 dana odgovori na isti.

Uvidjevši da svoje pravo ne mogu ostvariti unutar svoje firme, obratila sam se Agenciji za mirno rješavanje sporova. Agencija mi u tom trenutku nije mogla pomoći jer moja firma, ŽPCG, tada nije bila primijenila Zakon o zabrani zlostavljanja na radu, koji je podrazumijevao imenovanje posrednika, a koji je bio glavni uslov da bi Agencija mogla da reaguje.

Moj sljedeći korak je bilo obraćanje Inspekciji rada Inicijativom da ŽPCG primijeni Zakon o zabrani zalostavljanja na radu, koji nije primijenio u zakonskom roku. Inspekcija rada je izvršila inspekcijski nadzor u ŽPCG i utvrdila da Zakon o zabrani zlostavljanja na radu nije primijenjen; međutim, ŽPCG nije sankcionisan, već je dobio rok da primijeni pomenuti zakon. Kako je sva ova procedura trajala, a po zakonu je trebalo reagovati po hitnom postupku, zlostavljanje na radu je i dalje trajalo, što je dovelo do mojih zdravstvenih problema. Nisam htjela odustati, iako su postupci mog poslodavca bili usmjereni ka tome da me natjeraju da svojevoljno dam otkaz.

Sljedeća institucija kojoj sam podnijela pritužbu je Zaštitnik za ljudska prava – Ombudsman u nadi da će oni brže reagovati. ŽPCG ni Obudsmanu nije odgovorio u predviđenom roku, pa je njihov odgovor zatražen urgencijom. Svi napori da dobijem izjašnjenje po pitanju moje pritužbe i stalni kontakti sa Zamjenicom Ombudsmana, Marijanom Laković, bili su uzaludni. Nakon skoro godinu dana, poslala sam dopis Ombudsmanu sa upitom zašto nikada nisam dobila izjašnjenje po pitanju moje pritužbe. Naravno, opet sam ostala bez odgovora i nikada zvanično izjašnjenje nisam dobila.

Ni poslije izostatka pomoći svih gore navedenih institucija, nijesam odustala, iako se moje zdravtsveno stanje pogoršavalo. Obratila sam se Osnovnom sudu, opet u nadi da će me saslušati, razmotriti dokaze i svojom odlukom me zaštiti. Sudija Lidija Mitrović je odbila tužbeni zahtjev jer, kako kaže, nije utvrđen mobing i diskriminacija, očigledno ne razmotrivši sve priložene dokaze i spriječavajući me da se tokom sudjenja izjasnim na pojedine okolnosti.

Izgleda mi da su “autoritet” visoke funkcije, politička i finansijska snaga tokom procesa uticali na subjektivnost sudije, pa smo tokom sudjenja i ja kao i prisutini posmatrači gubili nadu u objektivno razmatranje dokaza i donošenje pravične presude.

Bez obzira na viđenje suda, ja neću odustati od istine i pravde, već ću se obratiti sljedećoj nadležnoj instituciji u nadi da će na pravi način riješiti ne samo moj problem, već i problem mnogih žena u Crnoj Gori. Osjećam potrebu da, pored javnosti, o svemo ovome obavjestim i domaće i strane institucije, posebno iz razloga što im želim predočiti kako se jedan visoko pozicionirani vladin službenik obraća podredjenima. Ako želimo u Evropu, a sigurna sam da svi to hoćemo, prava žena i radnica moraju biti adekvatno zaštićena.

I na kraju, kako je Marko Miljanov rekao, “junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe”, ja sam pokretanjem sudskog procesa pokazala značajnu dozu junaštva, vodeći računa da ne prenebregnem dimenziju čovječnosti brižljivo birajući dokaze koje ću priložiti sudu, kako ovaj proces ne bi napravila mučnijim nego što je bio, čuvajući dostojanstvo osoba koje su sprovodile mobing , iako oni o mom dostojanstvu nijesu vodili računa.

Možda sam tu pogriješila, ali biće i “drugog kruga”.

Kalina Adrović Vulić

Podgorica, 14.04.2014.

Napomena: Naslov je dao PCNEN