Piše: Biljana Vankovska

Dok sam ovih dana gledala američkog ambasadora, a i neke druge, kako idu u prijateljske (radne?) posjete stranačkim štabovima, sjetila sam se duhovite i tačne misli Ivana Krasteva. Ne znam da li je još uvijek tako u njegovoj Bugaskoj, ali ostao je zapamćen po rečenici: „Naši političari vode ljubav sa narodom, ali su vjerni međunarodnoj zajednici“. Mislio je, naravno, na veliki uticaj spoljnjeg faktora u vođenju politike i izgradnji demokratije u postsocijalističkim i slabim državama.

Po definiciji, vrijeme izbora, a još više vrijeme predizborne kampanje, je onaj trenutak u kome „ljubav“ doživljava kulminaciju (često do tačke nepodnošljivosti). To je trenutak kada se u demokratiji stvara najveća „intima“ između elita i običnih smrtnika, kada vam dolaze u kuće, rukuju se s vama, i odjednom ih interesuje kako ste, da li ste srećni, obećavaju da imaju potenciju da vas usreće.

Ostavite po strani na trenutak svu demagogiju, zavođenje i najobičnije laži toliko tipične za izvore, ali pokušajte da sve ovo pretstavite na malo drugačiji način. Zamislite scenu iz ličnog života: upravo kada su se stvari počele zagrijavati i postajati interesantne, eto vam (nezvanog) gosta na vratima; kuca u najnezgodnijem trenutku da bi vam rekao kako je poželjno da se započeti čin dalje vodi i završi. Pri tome, vi ste i te kako svjesni da vama ne bi nikada palo na pamet da kucnete na njegova vrata, mada ste dobri prijatelji. A čak i da pokušate, znate da je on dosta krupan i snažan tip, pa zazirete od toga kako bi završila vaša misija dobre volje i savjeta.

Razumije se, ovo karikiranje je da bi se čitava stvar iz političkog života prikazala u najapsurdnijem svijetlu, jer odavno smo oguglali od svih apsurda koji su nam se dešavali u procesu učenja demokratije. Zato, na apsurd morate odgovoriti apsurdom.

Istorija miješanja ambasadora i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba je, nažalost, duga koliko i sama nezavisnost. A kako stoje stvari, nema izgleda da će ova tradicija skoro prestati. Nije poznato da li je američki ambasador Volers taj koji je zatražio susrete sa čelnicima političkih stranaka u njihovim sjedištima ili je bio pozvan, ali je sasvim jasno da do susreta usred izborne kampanje ne bi došlo bez saglasnosti domaćina. Tako, još na samom početku izborne kampanje, i naši predsjednički kandidati su poželjeli da se slikaju i objave fotografije na kojima se rukuju sa ambasadorima (pa čak i sa zamjenicima ambasadora u nekim slučajevima) koji su, kako smo čuli, bili informisani o programu i viziji kandidata.

Nisam sigurna da li su i ostali uradili isto, ali znam da je jedan od kandidata čak organizovao i prijem za predstavnike diplomatskog kora u Makedoniji. Preko Youtube-a smo mogli čuti da je dotični ambasadorima saopštio da je u centru njegovog programa postavljen građanin! (Pretpostavljam da je mislio na makedonskog građanina, ali nisam shvatila kako je zamislio da mu ambasadori mogu pomoći da ta poruka stigne na pravu adresu.) Još interesantniji je bio stav, isto tako prenesen ambasadorima, da kao budući predsjednik Republike neće dopustiti miješanje politike u sudstvo, kada još nije ni postao predsjednik, a već je umiješao strance!

Za one koji se ne mogu pohvaliti susretima s državnicima i bilbordima na svakom koraku, kao što je to radio aktuelni predsjednik koji traži drugi mandat, ovo je trebala biti prezentacija njihovih kapaciteta za predstavljanje u međunarodnom kontekstu. To bi mogli donekle i razumjeti kao dio kampanje, ali pitanje je koja je korist od susreta u stranačkim sjedištima i kako oni pomažu u izgradnji demokratske atmosfere.

Ustvari, ovakve pojave su možda i najbolja ilustracija toga da smo slaba država, bez demokratskih kapaciteta. Istinskom političaru u jednoj demokratiji je savršeno jasno da je njegov zadatak da građanima ponudi odgovore na njihova pitanja i nađe rješenja za probleme, a ne da to radi u odnosu na predstavnike stranih država ili organizacija, ma koliko moćni oni bili. Izvor demokratske legitimacije je upravo građanin i njegovo uvjerenje da će njegov politički predstavnik najbolje zastupati njegove interese, i generalno – brinuti o javnom interesu.

Primijetiće neko, i to s pravom, da mi ne živimo u demokratskoj zajednici, a da bi bez monitoringa i učešća stranaca stvari bile još i gore, pa zato nije loše da nas drže na oku kad već sami nemamo kapaciteta za to. Upravo ovo je refren koji slušamo 20-tak godina, a koji je ukorijenjen čak i u najvišim ešalonima vlasti, kao i u svijesti građana. Reći će neko, opet s pravom, da naši političari ne samo da nisu vjerni narodu, nego lažu i one iz međunarodne zajednice. Ali, to je upravo rezultat tog nedostatka demokratskih kapaciteta u zemlji u kojoj političari znaju da je kod građana kratko pamćenje, a da stranci pragmatično podržavaju i najgore kada oni garantuju „mir i stabilnost“.

Očito, pali smo i na planu predizborne debate, za što najveću krivicu nosi upravo sadašnji predsjednik i nosioci vlasti (оd kojih je jedan koalicioni partner u vladi čak pozvao na bojkot izbora). Ako je poziv za organizovanje TV debate od strane NDI bio opravdan kao stimulans i javni izazov za kandidate da bi se usudili na ovakvo suočavanje, nakon održane debate na javnom servisu, ovakvo insistuiranje spolja je postalo kontraproduktivno. Uz podršku USAID, britanske ambasade i domaćih NVO, usred izbora, bili smo svjedoci projekta „Gledamo i komentarišemo debatu“. Ivanov se odista nije pojavio, ali malo ko može zamjeriti aktuelnom predsjedniku države na takvoj odluci. Pojavljivanje šefa države bi bila nesumnjiva potvrda da je država poluprotektorat. То, naravno, ne samo da ne oslobađa Ivanova odgovornosti, nego je i potencija jer je zbog njegove rigidnosti, nesigurnosti i zatvorenosti za medijske debate upravo pomogao da se legitimiše projekat u kome nas stranci tretiraju kao politički infantilne i nesposobne za nešto što je abeceda demokratije.

Debata u organizaciji NDI je, ipak, održana uz učešće trojice kandidata. Ono što je trebalo da bude po američkom terku, bilo je ne samo dosadno i neproduktivno, nego je u makedonskom kontekstu izgledalo kao karikatura. Umjesto replika u kojima bi se kandidati nadmetali u argumentima, oni su se složili lijepo po skoro svim pitanjima, a umjesto da slušaju jedni druge. oni su recitovali unaprijed spremljene odgovore i refrene. Sve je to više ličilo na snimanje političkih reklaminih spotova (srećom, američkim novcem). Najhumorniji aspekt debate su bila pitanja, kao recimo ono o vojnom budžetu i o izraženom nezadovoljstvu generala – pomislio bi neko da je riječ o Pentagonu i US Army. Kod učesnika je bilo primetljivo neprirodno gledanje direktno u kameru, čak i kada je izgovoreno (replika) trebalo biti upućenu protivkandidatu. Оčito, američku obuku su shvatili previše ozbiljno, pa je sve to ostavilo humorističan utisak dok smo gledali budućeg predsjednika kao dobrog učenika.

Tako, i nakon dvadesetak godina, banane su još uvijek na cijeni u Makedoniji, čak i u susret Uskrsu kada je popularno nešto drugo. Ipak, najbizarniji je položaj građana. Državna izborna komisija i dalje snima spotove u kojima ih uči kako se glasa i šta su fer i demokratski izbori. Pritome, regres je vidljiv: od nevidljivog spreja sada smo prešli na obilježavanje vidljivim markerom, i tako doživeli totalno rušenje ustavnog principa tajnosti glasanja. Na „sreću“, ne obilježavaju nas na čelu, nego samo na palcu.

Osjećaj poniženosti je neopisiv. Postavlja se pitanje kako su se za vreme prvog kruga prdsjedničkih izbora osjećali Albanci, koji su bili između dvije vatre: jedne stranke koja je pozivala na bojkot, i druge koja ih je pozvala da glasaju za jedinog albanskog kandidata na izborima? Za počinioce krivičnih dela postoji prezumpcija nevinosti, ali ne i za građane. Mada od nas (navodno) izvire vlast u ovoj državi, ali smo zahvaljujući ovom rješenju (predloženom od strane opozicije), sada kolektivno optuženi da smo prekršitelji izbornih pravila, sve dok se ne dokaže suprotno. Za ovo rješenje blagoslov su opet dali i međunarodni posrednici, kojima nešto slično ne bi palo napamet da predlože u njihovim zemljama jer znaju kakva bi bila reakcija građana. Opet, kada vidimo rezultate izbore, ne može se reći da smo baš i nevini u čitavoj priči kada tako masovno glasamo za one koji nas sramote i osiromašuju, od izbora do izbora.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin