Piše: Biljana Vankovska

U vrijeme planetarne krize demokratije ili, tačnije, krize „braka“ između demokratije i kapitalizma, protesti postaju svakodnevni fenomen koji se susreće na različitiom meridijanima – od zemalja-članica EU (Bugarske, Grčke, Španjolske, Italije, Slovenije… strah me je da dalje nabrajam, da ne stignem do broja iznad 20), preko Turske, Egipta i Brazila, pa sve do sada najaktuelnijih kao što su Bosna, Venecuela i Ukrajina. Naravno, ne sme se zaboraviti i ono što se dešava u SAD i Kanadi. Ono što se nekada moglo vidjeti samo na određenim destinacijama, i to najčešće pri održavanju samita najmoćnijih (G-8, G-20), sada se odvija na ulicama i trgovima mnogih gradova.

Svjetska elita je pronašla način da se zaštiti od nereda kroz totalonu izolaciju i bez kontakata sa javnošću, što najbolje pokazuju tragikomične foto-sesije lidera najbogatijih zemalja, a ostaje nejasno kome to mašu i osmjehuju se kada ih od udaljenih građana čuva hiljade vojnika i električna ograda. Sjećate li se onog apsurda sa prošlogodišnjeg fudbalskog Kupa konfederacija u Brazilu: na ulicama milioni nezadovoljnih građana, a na stadionima raspoloženi strastveni ljubitelji „najvažnije sporedne stvari na svetu“; fudbalski mečevi čuvani od strane desetak hiljada pripadnika vojske i policije (tačnije, finale Kupa je bio meč sa najvećim obezbjeđenjem u istoriji čovječanstva). Na terenu fudbaleri “teški” desetine miliona eura, a napolju ljudi koji traže socijalnu pravdu; FIFA (zajedno s korporacijama koji se reklamiraju) je jedini sigurni profiter od preskupih sprotskih događaja, plaćenih nacionalnim bogatstvom, u tom slučaju, brazilskog naroda. Najnoviji primer je Ukrajina, koja je, nažalost, već ušla u sferu geopolitike, a mnogo manje se razmatra kroz prizmu protesta “naroda protiv puka” (kao što piše Žarko Puhovski).

Najvažnije pitanje dana/mjeseca/godine je: da li u pozadini svih ovih protesta ima nešto zajedničko? Zašto protesti i što se može postići ovim putem? Još na prvi pogled primjećuje se oštra podjela na dva tabora: na one koji u protestima vide nukleus nekakve svjetske revolucije, i one koji su kritički raspoloženi i skeptični prema ovakvom načinu djelovanja. Interesantno je što se malo ko iz intelektualnih krugova usuđuje reći da ne podržava proteste, jer svaki eksplicitniji stav u ovom smislu izaziva žestoke prekore, pa i optužbe za konzervativizam i zastupanje nepravdenog/ i neodržljivog status quo-a.

O ovome sam dosta pisala -uključujući i temo o “demokratskim državnim prevratima” -, ali ostajem bliže skepticima.

Čini se da je u središtu pitanje stepena masovne mobilizacije: ko može izvesti ljude na ulici? I koliko njih je dovoljno? Koliko dugo trebaju protestirati da bi na kraju pala vlast (vlada, predsjednik, gradonačelnik)? Vidjeli smo nevjerovatne scene u milionskim, ali i u manjim gradovima, a obični ljudi su svuda poručivali “Dosta nam je! Ko sije bijedu, požnjeće gnjev! Protesti su, kao po definiciji, protiv legalno i legitimno izabranih pretstavnika tog istog naroda. Iza romantičnih priča o konačno probuđenim radnicima i nezaposlenima, koji više ne mogu da trpe okove i nepravde, stoji i ona tamna strana priče s kojom se može lako manipulisati – ona se ili ističe u prvi plan da bi se kompromitovali protesti ili se sasvim skriva da bi ovi izgledali homogeni i pozitivni. Dali se spontano skupljene mase mogu smatrati nekakovim „narodnim parlamentom“, pretstavništvom „svih“ (ili bar većine – naroda?).

Ako je tako, onda se mora voditi računa da je politički pojam naroda preširok i da obuhvata i grupacije koje nemaju ništa zajedničko sa demokratijom ili demokratizacijom (ili evropeizacijom), pa se najčešće može govoriti ne o demosu, nego o demoi – a svaki od njih je kompleksna tvorevina. (Ne)zavisno od povoda, na početku se na ulicama najčešće skupljaju najprogresivniji, obrazovaniji i uglavno kritiki nastrojeni mlađi ljudi. Ali ubrzo, na njihov talas se nakaleme razni voždovi, mesije, ljudi željni vlasti po svaku cijenu, pa i „goloruki narod“, ultra desničari, itd. Tu se već teško može prepoznati (jedna) agenda, politički program, organizacija, ideja o tome kako i kuda dalje. Ustvari, dešava se da se na jednom mjestu skupe ljudi sa sasvim različitim, pa i suprostavljenim ideološkim pozicijama i idejama o tome kuda se društvo treba kretati – ako se uopšte i stigne do tog krucijalnog pitanja.

Ono što na prvi pogled djeluje tako neodoljivo i zavodljivo je artikulacija očaja i prezira za politiku kao takvu (traži se ukidanje svih stranaka, protjerivanje svih političara, vraćanje vlasti narodu, pravom suverenu, itd.). Pri tome, najčešće se zapostavlja svaka sličnost sa totalitarnim ideologijama, koje se baziraju upravo na preziru prema političkom natječaju i na ponudi „univerzalnih rješenja“ sa neupitnom moralnom superiornošću dok se razbacuju frazama kao što su pravda, jednakost, solidarnost, mir i demokratija. S obzirom na faktičku nemogućnost da se bukvalno svi izjasne kroz ove (post)moderne oblike neposredne demokratije (nemogućnost omnikratije), oni koji su najglasniji i najartikulisaniji – nerijetko i uz pomoć spolja – preuzimaju funkciju „pretstavljanja“. Prisutni govore u ime svih (neprisutnih, neukih, neinformisanih – čiji je broj daleko veći u svim društvima u odnosu na ovu „avangardu“).

U ovakvim situacijama kada se nezadovoljstvo prelije na ulice, obično se kaže da se „vlast kotrlja ulicom“ – ali, za njom mogu poseći i oni koji nemaju ni demokratske kapacitete, ni demokratsku kulturu. Demonstranti lako dobijaju auru revolucionara, i kao takvi – postaju avangarda! Otuda se na proteste, tamo gdje ih nema, uglavnom gleda kroz ružičaste naočare, kao na izraz društvene zrelosti, а ne kao na znak duboke krize koja vodi ka građanskom ratu. Kada neko postaje (ili zamišlja da je) „revolucionar“, tj. aktivni činilac revolucionerne (korjenite) promjene, logično je da se svi oni koji nisu na liniji revolucije i najnaprednijih smatraju kontrarevolucijom, neprijateljima, ili bar ljudima koji se moraju ubijediti, bez obtira na metode i sredstva. Kada nakon „revolucionernog talasa“ nastupi period smirivanja, dolazi do diferencijacije, koja rezultira dubokom netrpeljivošću i ekskluzijom.

Da bi imao nekakvog smisla i pozitivnog efekta, svaki protest mora biti politizovan u pozitivnom smislu te riječi, a saglasno poznatoj tezi Trockog (u prepirci s Buharinom): političari ne moraju biti revolucionari, ali revolucionari nužno morajui biti političari! Za sada, kod podržavaoca revolucionernog djelovanja dominira stav da su protesti fenomen specifičan za visoko ekonomizirano društvo 21 veka i da ono pretstavlja legitimni oblik neposredne demokratije – bez obzira što ovakvo shvatanje neposredne demokratije žrtvuje proceduru na oltaru nekakvog višeg cilja. A taj cilj je neposredna moć građana koji sada ne moraju da čekaju završetak mandata da bi doveli do promjene loše vlasti. Nešto više nalik na narodni sud, nego na narodni parlamenat. Prevrati su short-cut, prečica, koju sada zagovaraju čak i stare demokratije, koje to kod kuće ne bi nikako dopustile.

Ono što je najjača strana protesta je istovremeno i njihova naveća slabost: proteste je lakše organizovati, nego efektuirati u nešto što ima nekakve veze s javnim dobrom. Bez zajedničke i osmišljene ideologije, strukture i plana za političko djelovanje sve se svodi na juriš u katastrofu ili, u najboljem slučaju, u ponovno etabliranje vlasti zajedno s novom elitom, ali sa sumnjivim legitimitetom sve dok se on ne potvrdi na demokratskim izborima i ne dokaže u praksi kroz aspekte suštinske demokratije.

Mudri Uri Avneri podsjeća na Lenjina (čovjeka koji je ozbiljno uzimao revoluciju), koji je govorio da bez političke ideologije nema ni političke akcije, a bez akcije – nema ni istinske promjene. Protesti mogu biti izuzetno zgodan instrument za vršenje pritiska u odnosu na način rješavanja jednog pitanja (single issue protests), ali teško da mogu dovesti do osmišljene promjene (ka boljem, naravno). U uslovima neoliberalizma, kada je politička klasa obesmislila demokratiju, garantujući svoje interese i položaj bez obzira na izborne rezultate, protesti jesu legitimni i opravdani, ali su izraz nemoći i razvlašćenosti. Oni sagorijevaju u vlastitom žaru, a iza sebe ostavljaju ili pepeo ili političke mesije koji nemaju ništa zajedničko s željenim idealima, koji su, možda, u početku inspirisali pokret. Ako se ne stvore novi oblici socijalne i političke organizacije (a za to će biti potrebno puno vremena i traganja), i najspektakularniji protesti će biti na kraju ostavljeni na milost i nemilost elita, koje su i organizovane i osigurane ogromnom finansijskom i vojno-policiskom moći, ponekad i izvana (bez obzira da li se radi o Moskvi, Briselu, Vašingtonu – ili MMF). Zato se uopšte ne treba čuditi što je Wall Street Journal pisao da bi bilo dobro kada bi jedan novi Pinochet „sredio“ stanje u Egiptu i uveo „zdravi“ kapitalizam, ma kakva bila cijena u ljudskim životima…

Nova Makedonija

Prevod je autorkin