Piše: Biljana Vankovska

Uvijek kada studentima objašnjavam kako su se u antičkom polisu slobodni ljudi dijelili na polites i idiotes, u zavisnosti od njihovog angažmana u javnim poslovima, prva reakcija je smijeh. Nekako im ispada smiješna riječ idiotes, jer ih asocira na nešto sasvim drugo. Nije im jasna riječ polites, a posebno njeno suštinsko značenje. Moj zadatak kao profesora je da im pomognem da shvate, a nije grijeh to što mladi mladi ljudi između 18 i 19 godina još ne znaju puno značenje riječi građanin. Mnogo je žalosnije što razliku ne razumije većina među odraslima.

Dozvolite, ipak, da pojasnim – iako sam o ovoj temi najviše pisala prije tačano deset godina – kako je pogubno za političku kulturu jedne nacije, jednog naroda, da mu se onemogućava sloboda izražavanja stavova o pitanjima od lokalnog i javnog interesa ili čak da se zastrašuje da ne izlazi na referendum. Možda ćete reći da antička demokratija nije relevantna u savremenom predstavničkom sistemu i bićete u pravu, ali – ima jedno veliko ALI…

No, da se vratim na početak i objasnim: polites je naziv za građanina ( ili ono što se možda tautološki naziva ‘aktivni građanin’); u polisu se upražnjavala neposredna demokratija, u kojoj je politička djelatnost predstavljala vrlinu i odgovornost za zajednicu. Oni koji su prednost davali egoizmu, ličnim interesima, zadovoljstvima i nijesu pokazivali brigu za opšte dobro nazivani su idiotes. Uvijek kada dođem do ove lekcije, u meni se budi jedan glas koji pita: da li danas može biti ‘aktivnih građana’, to jeste učesnika u političkom procesu a ne samo onih koji su dio privilegovanih elita, organizovanih u partije? Da li se široka javnost, građani, pozivaju u njihov raj samo za vrijeme izbora, kada im se pruža osjećaj da (kobajagi) odlučuju za sebe, za zajedničke poslove i svoju budućnost. Ili se možda suočavamo sa bizarnom situacijom u kojoj se u kategoriju polites mogu uvrstiti samo oni koji su idiotes zato što su zaboravili da su javne funkcije dobili da bi radili za opšte dobro, a ne za lične privilegije.

Načini na koji se ideja demokratije pretače u praksu teško da zaslužuje ikakvu pohvalu, ne samo iz perspektive politikologa, a posebno iz perspektive građanina. Makedonija nije doživjela ‘proljeće’, već se obrela u kišovitoj i blatnjavoj jeseni. Dugo vremena analiziramo zašto se to desilo, ponekad žestoko kritikujemo, a ponekad se uvjeravamo da je svaka demokratska transformacija dug i težak proces, te da je potrebno vrijeme i napor da se izgrade demokratske institucije, demokratska politika i građanska politička kultura. No, na taj način se brkaju neke stvari: jednoumlje je zamijenjeno partitokratijom, u situaciju u kojoj se politika degradira na partijsku ‘politiku’. Javna scena liči na gladijatorsku arenu u kojoj se vodi bespoštedna borba na život i smrt. Levijatan partizacije metastazira i preliva se u sve sfere društvenog života, tako da je sloboda već u startu ugušena zato što je dirigovana iz određenih centara. U takvoj situaciji, građani (ako tako možemo nazivati ljude koji su svedeni na nivo podanika) postaju očajnici koji su prinuđeni da se opredjeljuju za neku stranu radi kore suvoga hljeba ili osobe koje se povlače u sopstvenu ljušturu i očaj. Negdje između su oni koji se trude da budu glas onih bezglasnih i oni koji su mladi, gnjevni i željni radikalnih promjena. Njihovo djelovanje i aktivizam su obezvrijeđeni do te mjere da se uošte ne uzimaju u obzire za res pubica. Sve što je van partijske sjene smatra se beznačajnim, pa se borba između partijskih elita (koje ponekad čak fingiraju ideološke i druge sukobe) proglašava jedinom priznatom politikom.

Svaka kritika koja dolazi izvan toga kruga ‘izabranih’ (od sudbine, istorije, itd.) se dočekuje kao napad na politiku. Oni koji zloupotrebljavaju politiku i pretvaraju je u borbu za golu vlast se skrivaju iza plašta demokratije kada traže poštovanje za sebe i ono što čine, a ne za način na koji to ostvaruju. Elite vjeruju da su jedina prava slika i oličenje naroda. Odgovori na argumentovane kritike se ili ignorišu ili prešućuju (psi laju, a karavani prolaze) ili se eventualno uzvraća da je lako samo kritikovati i ‘filozofirati’ (ne shvata se da filozofiranje nije ništa drugo nego promišljanje) a da se ne pokuša napraviti nešto, da se ima ‘autentično političko iskustvo’, odnosno da se preuzme odgovornost. Druga teza je da je kritičar zapravo gubitnik koji, kao lisica u poznatoj basni, kaže da je ‘grožđe kisjelo’ i kritikuje radi kritike i zavisni što nije na njihovom mjestu. Namjera da koristiš u potpunosti svoja politička prava (da biraš, ali i da budeš biran) izaziva pometnju. Neočekiani ‘upadi’ u tu sferu od nekog ‘slučajnog’ autsajdera, građanin kome je preko glave da objašnjava svijet a da ga ne mijenja, dočekuje se sa prezirom i porukom da je ‘pridošlica’ dužan da javnosti objasni i pravda zašto se predomislio u vezi učešća u politici. No, prelazak ‘crvene linije’ koja dijeli obične smrtnike od onih koji su predodređeni za političke funkcije za mnoge u makedonskom društvu predstavlja čin hrabrosti!? Došli smo dotle da je potrebna hrabrost i odvažnost da se uđe u ‘okupiranu’ javnu sferu! Politika je kidnapovana, ukinuta, a onda dozirana u poželjnoj mjeri. Čas vam daju signal za pokret, a čas za pasiviziranje i disciplinovanje. To je rasčovječena, dehumanizovana politika, odnosno negacija svega onoga što politika treba da predstavlja kao svijest o pripadnosti zajednici i djelanje za njeno dobro.

Politika je mnogo više od borbe za vlast i u istinskoj demokratiji se ostvaruje kroz različite forme i na različitim nivoima – od bogatih akademskih debata, do javnog diskursa u građanskom sektoru, odnosno od agore do savremenih društvenih medija. Sve to je ili treba da bude, na jedan ili drugi način, res publica, a bazični preduslov za postojanje zajednice ljudi koji su po definiciji zoon politikon (odnosno imaju generičku potrebu za zajednicom i život u takvoj zajednici u kojoj će ulaziti u najrazlličnije međusobne odnose) je postojanje subjekta koji je građanin u istinskom smislu riječi, odnosno neko ko je svojim angažmanom prevazišao nivo zanimanja za sopstveni opstanak ili blagostanje i ko se zanima i brine za zajednicu. Da, u takvoj slobodnoj zajednici može i treba da ima i ‘slučajnih’ nosilaca političkih funkcija, jer je to jedini način da to ne bude carstvo za neke nadljude, nego i mogućnost za svakoga građanina. Elitizam je pao na tako niske grane, pa je vrijeme za šetnju i provjetravanje. Čak i po cijenu dobijanja životne lekcije za sopstveni amaterizam.

Nova Makedonija

Prevod: PCNEN