Piše: Biljana Vankovska
Ko o čemu, mi u Makedoniji o „imenu“! Došli smo dotle da problemu pristupamo tržišnom logikom i da pričamo o cijeni koštanja.
Što se kolumniste tiče, ovo je tema kao stvorena za kolumnu – najlakše ju je napisati, posebno ako zaključiš da ime nije na prodaju. To budi emocije, pa kod dijeo publike izaziva aplauze, dok će te drugi optužiti za nacionalizam, grujevizam, evroskepticizam, itd. Uzdržavam se kolko mogu i izbjegavam da pišem na ovu temu. Umorna sam od nje, ne treba mi jeftina popularnost (na etikete i optužbe sam postala imuna). Ne znam koliko puta sam dosada pokušala da objasnim da je identitetski konflikt nemoguće riješiti putem kompromisa, а ako se on i „riješi“, to će samo označiti novu fazu konflikta čije posljedice je teško prognozirati. Ali, ovih dana sve miriše na jesen 2004, budi se deja vu osećaj, koji nagoveštava sve snažnije pritiske iz vana, bez obzira na posljedice.
Bura je prvo nastala nakon jednog TV intervjua Alija Ahmetija. Zatim je slijedila tribina indikativnog naziva – „Koja je cijena status quo situacije na putu ka EU?“, i sa nekoliko teza za debatu koje su bile pune upitnika oko raznih strahova i bezbjednosnih prijetnji. Stizale su i druge poruke, koje su trebale uputiti na zaključak da su Makedonci šizofreni kada u isto vrijeme žele članstvo u EU, ali ne žele da za to plate nečim što je zagarantovano pravo kakvo imaju svi ostali unutar te Unije. Poruke iz vana postaju sve eksplicitnije, kao ona sa susreta kancelarke Merkel i posrednika Nimica, u kome je ponovljeno da Makedonija neće mrdnuti naprijed bez promjene imena. Ili, recimo, govor premijera Albanije usred Skopja u kome je poručio da su evrointegracije viši nacionalni interes Makedonije nego njeno ime, а izvjesni IFIMES ponovo govori o samoizolaciji (kao da su Makedonci sami sebi postavili barijeru!?). O Papuljasu i njegovoj poruci da rješenje treba tražiti u („veoma geografskom“) imenu – Slavjansko-albanska Makedonija“ i da ne govorim. Na sceni samo nedostaje neki bezobrazni britanski ministar koji će nam, kao i one 2004, mahati ručnim satom ispred nosa da bi poručio da vreme teče i da evropski voz odlazi.
Ah, umalo da zaboravim da nedostaje i neko novo „Kondovo“ odakle će neka oružana banda poručiti da drži na nišanu glavni grad sve dok ne bude kako su oni zamislili.
Debata oko evropske integracije se odvija u atmosferu klasičnog feramongering-a. Pitanje imena (tj. status quo situacije) se pretstavlja više kao bezbjednosno, a ne kao političko pitanje, i najmanje kao nešto što se tiče spoljne politike zemlje. Tvrdi se da je ovo pitanje koje se tiče opstanka države, što je u teoriji klasičan primer tzv. sekjuritizacije. Naime, bezbjednosno pitanje je ono koje se odnosi na „opstanak“ i koje je kao takvo (bezbjednosno) definirano od onih (agenata sekjuritizacije) koji imaju komunikacisku i drugu moć da to prenesu javnosti i tako dobiju legitimaciju za svoje postupke. Ovakvo se pitanje ne rješava na način uobičajen za „normalnu“ politiku, nego se rješava izvan nje sredstvima/metodama koje nameće „urgentnost“ i „viši interes“. Otuda, evrointegraciski put Makedonije je nalik čudnog slučaja Bendžamina Batona (poznatog lika iz novele Skota Fitcdžeralda): koliko se približava cilju, toliko EU integracija od pitanja zrelosti, demokratije i progresa postaje pitanje bezbjednosnih konsideracija i opstanka. Čini se da evrointegracija pravi državu sve slabiju, „mlađu“, sve podjeljeniju, nedemokratskijuu i nebezbjednu – umesto da je obrnuto. Sve više nalikujemo na dijete koje traži da ga neko usvoji i spasi od njega samoga.
Pričati o status quo situaciji u društvenim procesima je nonsens svoje vrste. To se ne može reći čak ni kada se radi o vladi i njenom odnosu po pitanju imena, jer i tamo nema ni traga od status quo-a: pregovaraju oni uveliko o famoznoj geografskoj odrednici, ispred ili iza riječi Republika. Opozicionari i sami priznaju da grčka strana, ustvari, nema motivacije da pregovara i da njoj više odgovara stanje kakvo jeste. Društveni procesi ne mogu stati, mada mogu uzeti drugačiji tok. Sve se mijenja i u Makedoniji i u EU, nažalost u oba slučaja na gore. Problem s imenom je, naravno, samo alibi za nedostatke i deformacije koje imaju drugu etiologiju, a nema sumnje da je ovo postalo i moćni instrument etnopolitičke mobilizacije u obje zajednice u Makedoniji. Zaboravlja se da se milion pitanja i problema može i mora rješavati bez obzira na EU integracije. Ali, ne treba se zaboraviti i druga strana novčića. Ovde je vrh političke nekorektnosti reći da i Brisel nije nevin u čitavoj zbrci – ali neko mora i to uraditi. Slijepe pred pred nacionalizmom, pa i fašizmom u vlastitom dvorištu, članice EU se solidarišu sa Grčkom bez obzira na ponašanje koje je suprotno svim proklamiranim evropskim vrijednostima. Evropski savjet (sačinjen od šefova država i vlada) je institucija koja drži Makedoniju u limbu, mada dobro zna kakve efekte proizvode te Tantalove muke – а kada se desi ono što je bilo lako i prognozirati, kao recimo sukob dva unutrašnja nacionalizma, onda se krivica prebacuje na lokalce, ali ne i na one koji se poigravaju u stilu stogodišnje balkanske šahovske table. Interesantno je, ipak, kako tokom ove godine Brisel pokazuje više razumijevanja u odnosu na untrašnje probleme, sve u nastojanju da „ohrabri“ makedonsku vladu da uradi finalni korak i tako „riješi“ pitanje koje nema nikakve veze sa eurointegracijama, ali ima velike veze da geopolitičkim pitanjem koje je, eto, preživjelo jedno stoljeće.
Pritisak i ultimatum, naravno, nisu raspoređeni podjednako na sve građane, i to iz jednog prostog razloga – zato što u Makedoniji jedva i da žive građani, ali su etničke zajednice ustavna kategorija nakon Ohridskog sporazuma. Da su postojali građani, mislite li da bi se neko usudio da ucjenjuje u odnosu na pitanja koja ih objedinjuju u stvaranju njihove zajednice? Da postoje građani Briselu i Vašingtonu, ne bi palo napamet da vrše pritisak na jedne i da (zlo)upotrebljavaju druge, Albance u ovom slučaju, u funkciji „katalizatora“ u rješavanju spora čiji izvor jeste u EU, a ne u Makedoniji. Albanske elite tvrde da u njihovoj zajednici dileme nema: „ime“ (koje nije njihovo) ima manju vrijednost od ulaska u NATO i EU. To su oni isti koji u vrijeme debate oko upotrebe državne zastave Repubike Albanije odbijali i najmanju modifikaciju onoga što su smatrali svetim simbolom jedinstva Albanaca ma gdje živjeli, a neki su bili spremni da ga brane i oružjem jer je to najvažniji identitetski simbol! S druge strane, kada albanski političari daju sve u ime integracija, tu nema riječi o evropeizmu i demokratičnosti, nego o „prirodnoj Albaniji“ koja je našminkana evropskim plavo-žutim bojama.
U ovoj igri, nažalost, Albancima je dodijeljena uloga strašila – jer, kako kažu, ako Makedonci ne popuste, onda će ovi destabilizirati zemlju i oružjem ako treba. Na ovo nasedaju i strani diplomati koji su mi ovakve priče iznosili „u povjerenju“. Sve se više govori da je ključ rješenja u DUI, jer Ahmeti može generirati takvu postizbornu krizu iz koje se ne bi mogla konstituirati etničko-koaliciona vlada, nakon čega bi Gruevski morao kapitulirati u odnosu na ime. Ovi analitičari sasvim pogrešno stavljaju takav akcenat na Gruevskog kao da od njega samoga zavisi sve, pri tome zaboravljaju da se radi o ubjedljivoj većini Makedonaca bez obzira na političke simpatije (zato do sada nijedna vlada se nije usudila prihvatiti nepristojni predlog posrednika). Tako, i Gruevski pregovara, ali zna šta ga čeka ako slučajno prihvati promjenu identitetskih odrednica (a to je ono što traži Grčka, a ne promjena imena države).
Pošteno je priznati da je ime zaista bezbjednosno pitanje, ali ne tradicionalno, nego nešto što zadire u koncept socijetalne bezbjednosti (tzv. bezbjednosti identiteta kako kaže Kopenhaška škola). Nevjerovatno je da EU pokazuje da nije ništa naučila iz konflikata zadnjih 20 godina dok je gradila svoje kapacitete za konflikt menadžment! Kada bi se grčki problem odnosio samo na ime države, onda Nimic ne bi izlazio sa „setom ideja“ u 13 tačaka u kome bi se razglabale sve varijante opsega, upotrebe atributa i identitetskih odrednica. Za Brisel je dobro što je Grčka toliko ukopana u svoj nacionalizam, jer njemu kupuje vrijeme i obavlja prljavi posao. Tako, niko se ne treba izlagati neprijatnoj situaciji da saopšti da EU nema namjeru da uveze u svoj klub tempiranu (etničku) bombu. Etnička bezbjednosna dilema u kojoj je talac čitavo makedonsko društvo ima dvojnu prirodu: jedna je ona koja rastače društvo iznutra, a druga ona koja to radi još efikasnije spolja.
Ako je već riječ o cijeni, hajde da za tren pretpostavimo da će spor oko imena zaista biti riješen (prijetnjama, ucjenama, šargarepama i obećanjima). Pitanje je da li neko uopšte razmišlja o destabilizaciji do koje bi došlo nakon „rješavanja“ ovog problema, o situaciji u kome bi ovog puta većina reagovala na previsoku cijenu za početak pregovora za ulazak u EU, koja je i sama u dubokoj krizi? Takvo „rješenje“ u holbrukovskom stilu izazvalo bi takvu krizu iz koje se ne bi izašlo ni brzo ni lako, ni bez posljedica po mira i bezbjednosti u regionu.
Interesantno je kako makedonski liberali pokazuju nevjerovatno razumijevanje za grčki nacionalizam i za albansku nervozu. Oni čak smatraju da je suočavanje s prošlošću i prikazivanje ličnih narativa žrtava iz bivših ratova ravno neprijateljskoj propagandi, i da se Republika Makedonija mora uzdržavati od takvih provokacija, pa i zaboraviti. Oni tvrde da je zaborav nešto što je i stvorilo EU i nove odnose između saveznika. Dakle, razumiju oni sve, osim da Makedonci pretstavljaju faktor (ne)stabilnosti, tj. varijablu na koju se mora računati. Osim ako ne misle da se radi o korumpiranoj i amorfnoj masi sa mentalitetom ovaca… U borbi protiv nacionalizma ostaje premisa da se mora krenuti iz vlastitog dvorišta i da samo takav pristup daje legitimitet u kritikovanju ostalih, ali ono što zagovaraju liberali je nešto što zagovara amneziju, poltronstvo i mazohizam – u ime (ne)postojećih evropskih vrijednosti.
Prevod je autorkin
0 Comments