Piše: Biljana Vankovska

Iznenađujuće, ali javnost je bez prevelike drame primila vijest da je Evropski parlament (EP) usvojio predlog o uvođenju tzv. suspenzivnog mehanizma koji bi omogućavao obustavu vizne liberalizacije i vratio određene zemlje na “crnu listu“ šengensku. Rijetke reakcije (među kojima dominiraju one sa mazohističkim tonom) su u sjeni posljednje posjete posrednika u sporu sa imenom, Metju Nimica, kome su se tek sada otvorile oči i shvatio je grčke zahtjeve, kao i malog “trgovinskog rata“ između Kosova i Makedonije.

Ali, neće proći dugo, posebno ako ovaj mehanizam bude potvrđen i na sjednici Savjeta EU i počne se sa njegovom implementacijom; tada će se lelek ćuti do neba – zašto, ko je kriv za ovo, prema kome uputiti gnjev.

Što iz profesionalnih razloga (duže vremena sam radila na papiru o suspenzivnom mehanizmu koji je visio kao Damoklov meč iznad Zapadnog Balkana i o implikacijama po ljudska prava), što iz ličnih razloga (imam podugačak staž “visenja“ ispred svih mogućim ambasada) – ovu problematiku pratim sa velikom pažnjom. Sada kada je EP konačno izglasao ovu mjeru, na predlog desničarskog poslanika (što i nije čudno ako se zna da desnica, narodnjaci-populisti u evropskom izdanju, dominiraju u establišmentu EU i u državama-članicama), vjerovali ili ne, ali meni je laknulo. Već su mi bile preko glave sve hvale (u stilu one priče o bogatašu koji je siromahu kupio džigericu, pa ga je šetao naokolo da svima pokaže kako je velikodušan), a još više prijetnje i mjere koje su usvajale podaničke vlasti, kojima se na velika vrata uvodila diskriminacija prema najranjivijim grupama. Daleko više frustracije stvara život u strahu da li će i kada će nas kazniti zbog tzv. lažnih azilanata, da li će me/nas ta mjera zateći na nekom drugom kontinentu, na tranzitnom aerodromu, itd. – nego da se vratim ispred teških vrata ambasada.

Nemam dilemu da je vizna liberalizacija bila zaista odrađena po svim evropskim zahtjevima, i da je stigla zasluženo što se reformskih poduhvata tiče, ali nisam imala iluzije da je za Brisel to samo još jedna “šargarepa“. Vizna liberalizacija je bila nalik šećernoj vuni, onoj kojoj se djeca raduju na vašarima: privlačna, slatka, ali kada je dotakneš usnama ona se otopi za par sekundi. Evropski čelnici su smatrali da limbo u kome su se realno nalazile zemlje-aspiranti za članstvo treba prekriti i stvoriti privid pomaka, samo da bi se izbjegao evroskepticizam i razna zastranjivanja od “pravog puta“. Za nas u Makedoniji to je trebala biti utješna nagrada zbog višegodišnjeg nedobijanja datuma za početak pregovora i pokrivanje stida zbog grčkog veta; za Srbiju je to bilo zašećeravanje gorke pilule u odnosu na Kosovo; za Bosnu znak da se ona ipak tretira kao država sa nekakvim šansama na putu ka EU…

Nacionalne vlade su, naravno, iskoristile viznu liberalizaciju za vlastitu promociju, kao da su neko čudo uradile kada su uvele biometrijske pasoše, pojačale nadzor na graničnim prelazima i preuzele druge mjere da bi zadovoljile Brisel, koko bi na njih počeo da gleda kao na ozbiljne partnere. Nakon 2009. osjetili smo se kao slobodni ljudi (mada, realno, malo nas je uopšte i imalo novca za putovanja i uživanje te nove slobode) i kao dostojanstveni građani pošteđeni onog konzularnog sadizma (zbog koga su neki morali igrati oro ispred ambasade da bi dokazali da su zaista članovi fioklorne grupe, а u kojima sam često i ja morala dokazivati da sam univerzitetski professor, mada sam imala u rukama poziv njihovih univerziteta ili morala iznositi intimne detalje iz vlastitog života, kao građanin pokorni ispred vlasti, nakon čega sam se stidjela same sebe). Pomislili smo da ćemo uskoro zaboraviti Tijaninu pjesmu da je ovdje lakše dobiti SIDU nego vizu.

Nasuprot euforičnim izjavama političara u ono vrijeme, da se radi o de facto prijemu u klub evropske porodice, istina je brutalna. Teška vrata EU (koja veoma voli da sebe lažno pretstavlja pod imenom Evropa) bila su otvorena na dan Sv. Nikole, patrona putnika i djece, pa sa ove distance je jasno da smo se više ponašali kao djeca nego kao putnici. Jer samo djeca vjeruju (evropskim) bajkama da će, mada siromašni rođaci iz (negativno zamišljenog Balkana), ipak biti dočekani raširenih ruku. Dobrodošlica se odnosila na one koji bi putovali iz profesionalnih razloga i/ili koji bi ostavili neki euro, ali samo toliko. Još prije toga, mnogo se moglo naučiti iz tretmana Rumuna i Bugara (romskog porijekla), koji su, mada nosioci evropskog državljanstva sa potpunom slobodom kretanja, već bili predmet progona iz bogatijih zemalja ka kojima su krenuli za boljim životom.

Teza o “tvrđavi Evropa“ (Fortress Europe) nije moja; to je naučna sintagma istaknuta od mojih zapadnih kolega koji se bave migracionim politikama Brisela i država-članica. Prema njima, rušenje unutrašnjih granica i garancija slobode kretanja građana EU je istovremeno bilo praćeno izgradnjom nevidljivih zidova prema Drugima. Osim toga, u toku je proces u kome se zemlje aspiranti koriste kao posrednici (proxy) u ovoj zaštitnoj misiji, sa zadatkom da budu prvi bedem odbrane Evrope od došljaka iz udaljenijih regiona.

EU funkcionira kao klasična neoliberalna (kapitalistička) zajednica, koja osigurava određena prava za svoje ćlanove, ali nije nikakva Obećana zemlja za ostale, dok je sloboda putovanja jedno od onih “nezgodnih“ liberalnih prava, pa se došljaci, čak i kada prođu brane, trpaju u geta. Sebični interes (self-interest kako ga zovu) je ono što vodi ovu zajednicu, i samo naivno dijete može da vjeruje da tu ima i altruizma i humanizma (sjetite se samo Lampeduze i onog hladnokrvnog posmatranja nesrećnih izbjeglica iz Libije kako se dave nadomak obale EU!). U EU se, svakako, može ući i na duži rok: ako imate izvanredno obrazovanje, talenat i neophodne vještine koje se mogu upotrijebiti za napredak zajednice; onda i nije bitno iz koje i kakve zemlje dolazite. Ali, ako ste siromah, pa još sa Balkana i povrh svega i Rom, onda EU vrši pritisak na vlasti vaše države da primijeni tzv. profiling preko koga se arbitrerno procjenjuje (na osnovu generalizacije napravljene prema određenim ličnim karakteristikama) ko smije, a ko ne smije da napušti svoju zemlju.

Vizna liberalizacija je bila (ili bolje rečeno, trebala je biti) samo jedna civilizacijska mjera, vraćanje u normalu, а ne neko nevjerovatno postizanje. Sloboda kretanja je nešto što smo uživali prije samo dvije-tri decenije, a bila je jako popularna u vrijeme kada je zemljama EEZ/EZ bila potrebna jevtina radna snaga gastarbajtera iz ex-YU i Turske. No, kada danas vlasti teško mogu da isporuča ma šta dobro svojim građanima (što zbog posljedica ratova, korupcije, nerazvijenosti), onda je, naravno, vizna liberalizacija postala veliki uspjeh, koji se treba čuvati svim snagama, od onih koji ga mogu ugroziti. Otuda, ovi ljudi postaju predmet netrpeljivosti, jer “zbog njih stradaju svi“.

Makedonija je jedina zemlja koja je uvela novinu u svoje krivično zakonodavstvo – uvedeno je krivično djelo “ugrožavanje vizne liberalizacije“, a jedna od sankcija je oduzimanje pasoša od onih koji su pokušali da dobiju azil u zemljama EU. Profiling (drugo ime za diskriminaciju, po osnovu socijalnog položaja, porijekla i rase) je nešto čime se naši ministri ponose pred Briselom, a oni odatle ih hvale (!?). Moć da odluči o pravu da se zemlja napusti (pravo koje je ugrađeno u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima UN) de de facto prenijeta na policiske službenike na graničnim prelazima, čime ne samo da su uvećani rizici da ljudska prava budu povrijeđena, nego je i korupcija procvjetala. I tu cijenu (u ljudskim pravima) smo platili, ali uzalud. Broj lažnih azilanata (koji se u EU doživljavaju kao bezbjednosna prijetnja, socijalna i identitetska) je ne samo počeo da opada, nego kao apsolutni broj je daleko od opravdanja za krik “azilanti ante por-tas“. Suočena sa svojom unutrašnjom krizom, i EU je posegnula za starim ’dobrim’ populizmom: prijetnja po naše blagostanje su Drugi, siromašni koji vam žele odzeti hljeb iz usta. Oni su krivi, a ne sistem koji proizvodi krizu i socijalnu nepravdu, a mi ćemo vas zaštiti od njih.

Naši progresivni intelektualci kao da imaju nekakav Pavlovljev refleks pa opet počinju sa starom pričom – krivi smo mi, tako nam i treba, vlasti nisu stvorile blagostanje, pa ljudi odlaze. Mogu oni vrištati do neba da je ovo ono što smo zaslužili i da vlasti nisu učinile dovoljno, nije hermetički zatvorila granice za sve siromahe, а nije ni uspjela da preko noći (od 2009-te) stvori društvo blagostanja, ali dosta mi je više sipanja pepeo na svoju glavu i traženje krivice kod sebe. Jer ovdje je riječ o demokratskom deficitu “najdemokratskijeg“ neposredno izabranog tijela Unije, čiji je legitimitet sve slabiji pa se u njemu sada šetaju čudni likovi. Umjesto da razmišlja gledajući kroz prizmu demokratskih principa, ova institucija je pokazala da se rukovodi klasičnom biopolitikom. To je ta moć odlučivanja čiji je život (bez)vrijedan i čija je diskriminacija opravdana, a kada se ona treba osuditi (najčešće kada se propovijeda po trećim zemljama u kojima se kaže “nemojte nas gledati šta radimo, nego slušajte šta vam govorimo“).

Nova Makedonija

Prevod je autorkin