Piše: Biljana Vankovska
Još dok sam te željno i nestrpljivo očekivala, pitala sam se kako li ću doživjeti dvoj dolazak na svijet. Pitala sam se hoće li i moje srce znati kriknuti od sreće i novootkrivene ljubavi, onako kako je na predivan način prije nekoliko meseci to učinio dramski pisac Goran Stefanovski pismom svojoj unuci Kalini. Sada, mali moj Dario, kada sam te zaista dotakla i pomirilala, kada sam vidjela s kakvom si me lakoćom i snagom osvojio i „osudio“ na trajnu ljubav, dešava se neočekivano: u duši totalna tišina, a u glavi haos! Misli i osjećaji koji se sudaraju i pokušavaju potisnuti, na ogromnu sreću pada sena tuge, а tuga je opet najurena zracima nade i očekivanja. Mnogi će, malo moje, primijetiti (neki čak i sa sarkazmom zbog mog deklariranog ateizma) da sam po prvi put postala baka na vjerski praznik, presvete Bogorodice.
Dok sam lomila ruke a kroz tijelo mi prolazili talasi boli tvoje majke, toliko sam priželjkivala da ih sve na sebe preuzmem da bih joj olakšala, i priznajem – i ja ateista sam pomišljala na majku božju. Čega se sve čovjek neće sjetiti i što sve neće uraditi u vrijeme muke!? Interesantno, tvoj otac koji te je još nerođenog mjesecima nazivao tvojim imenom, Dario, čak je kasnije saznao simboličko značenje tvog (slovenskog) imena. Tek je danas, na dan tvog rođenja, saznao da u tom značenju ima toliko istine: ti si zaista dar – od boga, sudbine, ljubavi, prirode… Ma koji bio razlog, ti si nam darovao svoje prisustvo.
U sumrak dana kada si se rodio, evo me kako sjedim iscrpljena od emocija i pretprljenog stresa, i satima gledam u bjelini monitora; i shvaćam da od mene neće biti nikakav Goran Stefanovski. Ni približno! Ne (samo) zato što nemam vještinu njegovog pera, i ne zato što je Dario različitiji od male Kaline, nego zato što na nebu iznad mene svakog časa nadleću avioni, čija svijetla pratim po tamnom nebu. I to nisu obični avioni, nego oni ogromni, za prekookeanske letove, upravo onakvi kavi će nas spajati i razdvajati tokom čitavog mog života. Razmišljam koliko li će vremena proći dok ne porasteš dovoljno da prvi put preletiš taj dug put do Juga; razmišljam, dokle ću ja moći da putujem na takve daljine – ti zbog svog malog uzrasta, a ja zbog sve dublje starosti. Kako li ću se osjećati onog časa kada budem shvatila da jednostavno ne mogu platiti avio-kartu da bih te posjetila ili kada me snaga izda i ne budem u stanju ići na takav put, a ti ćeš (ne)slučajno baš te godine, kao već radoznao momak odlučiti da ljeto provedeš na nekom drugom dijelu svijeta?
Oprosti mi, Dario, za razliku od Kaline i njenog deda, ja ne mogu, jednostavno nemam snage da ti obećam Jug, sve mirise i ljepote Makedonije, naš jezik, poeziju, pjesme. Ustvari, nemam način da održim takvo obećanje i da pokušam da ti pomognem da zavoliš domovinu svoje majke, onako kao što ćeš nju voljeti. Kako da pokušam kada ti ja ni svoj topao zagrljaj, podršku i savjet ne mogu obećati bezrezervno? Ti si rođen u drugo vrijeme i u drugom svijetu, svijet koji je prihvatio tvoju majku, a moje prvorođeno čedo, kao svoju. Tvoj otac se, s pravom, raduje svom junioru i već planira tvoju budućnost u ovom svijetu, koji nije samo fizički daleko od našeg Juga i rodine tvoje majke, bake i prabake; ovaj je svijet druga planeta za mene, milo moje, a tebi dom. I obrnuto – mi tamo u Makedoniji, koju volimo svakim svojim damarom, ipak smo jedna mala patuljasta planeta, a ponekad u vrijeme razočarenja kažemo o njoj da je nekakva čudna crna rupa.
Dok čitaju ove redove, koliko li će njih zavidjeti što moj unuk neće morati da prolazi kroz trnovite staze brdovitog Balkana, а malo njih će znati da od ruže, od ovog mog srca, postepeno ostaje samo trnje, i iz nega još sada, kap po kap, klizi tuga i bol. Ne, ne tugujema ja što ti nećeš biti (veliki ili mali) Makedonac, patriota ili izdajica – kako se mi ovdje odmjeravamo i nazivamo. Naprotiv, ti si Dar(io), ali i svijet je tebi stavljen na dar – od tebe će zavisiti koliko ćeš daleko ići i koliko visoko letjeti. Kanada, zemlja koja te sada ima kao svoje nvorođeno blago, se već brine o tebi. Već su te tokom dana registrovali u knjizi rođenih (on-line), dobio si zdravstvenu knjižicu, država ti je osnovala fond za školovanje do vremena kada bude odlučio da li ćeš i šta studrati. To su stvari koje mališani u Makedoniji neće nikada dobiti, ili bar ne dok sam ja živa.
Želim da budeš ono što sam neprestano (najčešće i bezuspješno) nastojala biti, pa sam tako vaspitala i tvoju majku i tvoje dvije tetke: pravi građanin svijeta! Mada je ovo vrijeme za radost, a najmanje za analize, nisam sigurna da je svijet upravo onakav kakav ga želim tebi i svoj djeci svijeta – evo, ponovo se čuju ratni bubnjevi i nagovještavaju nova stradanja. No, u ovom trenu intimnog razgovora sa sobom, znam da će ti lakše biti da postaneš građanin svijeta i da se boriš za bolje sjutra (daleko uspješnije od tvoje bake koja ne uspijeva da nešto promijeni i u maloj Makedoniji), nego da (me) imaš kao pravu baku. Srce mi još poskakuje od radosti, a misli pokušavaju da rastjeraju tugu: pa, zar nije ovo 21 vijek? Pa, zar fizički dodir nije već zamijenjen nevjerovatnim oblicima virtuelne komunikacije, pa i simulacije? Tu je Skype, video-snimci, digitalne fotografije bez broja… Tvoja se mati šali dok me tješi: možda ćemo uskoro doći i do holograma, ili do nečeg sličnog teleportaciji iz Zvjezdanih staza.
Uskoro ću te ostaviti u toplini tvog doma, opkružen ljubavlju tvojih roditelja, i sebi ću reći: nisam tu važna ja! Ti si centar našeg univerzuma, a svi mi, tvoja porodica rasuta na tri kontinenta, želimo ti da nađeš svoju sreću i da i ti jednog dana budeš darovan isto kao što smo to danas mi bili kada smo čuli tvoj prvi plač. Ti ne postojiš radi nas, nego, eto, slučajno mi smo pomogli da se stvoriš od neke čudesne mješavine zvjezdane prašine naših različitih kulturnih i porodičnih sazvježđa, dodajući po neko zrno, negi gen, koji će tebe ipak učiniti unikatnim.
Možda je ovo samo trenutno stanje, ali opristi mi što ću bar u ovoj večeri, dok u mislima spuštam poljubac na tvoje malo čelo, pomislim koliko će mi nedostajati zagrljaji, tvoje prve riječi i koraci čiji svjedok neću biti, da pomislim na sve neispričane priče koje bih mogla da smislim i ispričam prije spavanja, sve kolačiće koje bih ti htela spremiti, sve rođendane od kojih ću samo dobiti sliku ili snimak, poljupci koji neće stići do tebe kada padneš i udariš koljeno. Na kraju prvog dana tvog života, samo hoću da ti kažem koliko sam nemoćna, a toliko željna da ti poklonim dio sebe i svog vremena. Ono vrijeme, koje ću od danas nadalje živjeti kao tvoja baka, koja obećava da će i pored svega biti snažna i koja će se očajnički držati devize „no news, good news“.
Prevod je autorkin
0 Comments