Piše: Biljana Vankovska
Zatražili su mi ovih dana komentar iz jedne regionalne redakcije u vezi negativnih tendencija koje se sve češće dešavaju pred našim očima. Povod je bio porast organizacija i udruženja u Srbiji koja zagovaraju „lov na vještice“, ili tačnije na ne-Srbe (ne samo u etničkom smislu, nego još više prema njihovoj definiciji čistote i pravog srpstva).
Moj je odgovor glasio otprilike ovako: „Jačanje ekstremnih krugova i organizacija koji promovišu politiku odstrela za sve one koji razmišljaju drugačije od većine i koji se zato smatraju neprtiotama, nepoželjnima, pa i neprijateljima, je samo dokaz za to da zemlje iz regiona (ponovo) ulaze u veoma tamnu fazu razvoja. Kao da se krug zatvara – tj. vraćamo se na tačku sa koje smo krenuli prijed dvadesetak i više godina!
Od mržnje i netrpeljivosti na etničkoj i vjerskoj osnovi, sada kada su ratovi i konflikti završeni (u smislu akutnog fizičkog nasilja) kao da počinje „čistka“ nepodobnih u vlastitim redovima. Ovaj proces je tako ozbiljan da ga je teško i definisati samo kao nedemokratičnost i netolerancija, jer se radi više o obliku kroz koji se nasilje i mržnja sada vrše drugim, nevojnim, ali ipak nasilnim i opasnim sredstvima. Posebno su na udaru oni koji su vidljivi, prisutni na javnoj sceni, a koji su dovoljno odvažni da kažu nešto što će uzburkati duhove: jer, ako njih zastrašite, onda ste uputili jasnu poruku svima onima koji su slabiji i sa manje hrabrosti.
Države tolerišu i ovakve organizacije, ali i medije i novinare, pod izgovorom navodne slobode udruživanja, slobode misli i govora, pa i slobode medija. Ustvari, one na taj način pokazuju da su ili slabe i bez demokratskog kapaciteta ili da vode „rat preko posrednika“ (war by proxy). Onda ovi radikalni elementi obavljaju prljavi dio posla, siju mržnju i vrše diferencijaciju, a vladajuće elite mogu uvijek reći da nemaju ništa s tim. Najgore od svega je to što se upravo oni krugovi koji su doveli do erozije cijelih društava sada pretstavljaju kao branitelji nacije ili etničke grupe, tako amnestirajući sebe od svih zala učinjenih u ime navodne odbrane nacije ili grupe.
Još sam odgovarala na pitanje, kada sam počela bliže razmišljati o Makedoniji i identifikovati ovakve aktere. Kroz misli su mi prolazile slike onih koji godinama bez ikakvih smetnji obavljaju tu prljavu, a naizgled patriotsku, misiju. Kako drugačije tumačiti, recimo, situaciju kada voditelj (na žalost, veoma gledane) TV emisije poziva na kontra-proteste u ime vjere i šalje apel „hajde da im pokažemo koliko nas ima!“, da pokažemo tim antihristima i studentima arhitekture koji su uredno najavili protest protiv izgradnje crkve na skopskom glavnom trgu.
Sljedećeg dana je zaista slijedela epizoda „dokazivanja“ da je štap izašao iz raja, pa su studente istukli jedni jako religiozni ljudi. Crkva se, srećom, nije igradila usred ploštada (gdje je ionako pretrpano), pomjerili su lokaciju u blizini – ali nasilnici su ostali nasilnici. Nedavno smo ih vidjeli kako su od velike ljubavi prema bogu i makedonštini bili spremni da demoliraju opštinu Centar. (Srećom, pojavio se jedan sveštenik da unese malo razuma, ali sada brinemo i pitamo se kako će ga bog zaštiti od pizme.)
Ortak ovog burekdžije (ime je zaslužio zbog naziva emisije koju vodi „Jedi burek“) godinama je u drugoj TV emisiji pravio nedjeljnu listu za odstrel, a sada piše kolumnu pod nazivom „Top 10“ nepodobnih Makedonaca, koji su trebali biti prokazani i na čije se adrese upućuje gnjev („2 minuta mržnje“). O Albancima se ovaj čovjek izjasnio eksplicitno: ako se pita, on bi ih množio sa nulom. Da i ne pominjem LGBT populaciju… Ukratko, sve pripadnici manjinskih i ranjivih grupa su stalne „mušterije“ ovog mačo-tipa, na veliko veselje najprimitivnijeg dijela društva. Čovjek s kriminalnom prošlošću je danas „novinar“ kod koga rado zalazi veliki broj javnih ličnosti, ali koji se posebno ističe time što u svako vrijeme može pozvati (i dobiti kao gosta) premijera (obično na praznik Svetog Nikole) ili predsjednika Republike (kao sada, na Duhovdan), i koji je slobodan da im se obraća na „ti“.
Nikada nisam shvatila za sigurno što će političarima ovakvi karikaturalni likovi, kada već imaju kontrolu nad medijumima, a imaju i javni servis MRTV koji im može poslužiti, posebno ako kupe sebi nekog pristojnijeg, obrazovanijeg i pravog novinara. (Upravo ovih dаna smo mogli vidjeti kako oni jadni novinari praktikuju Speak up tamo u Briselu, ali opet pod prismotrom i sa etiketama da su izdajice roda svoga. ) Ko zna, možda političari misle da su u ovakvom ambijentu na „ti“ i s narodom, kome žele biti bliski, jednostavni i razumljivi… Vjerovatno ne shvatajući da tako pedcjenjuju obične građane… Ili, čak i da su u pravu kada misle da većina zaista jede burek i sve što ide uz to, zar nemaju bar malo želje da podignu i svoj i opšti nivo debate? Ako su na „ti“ s takvim ljudima, zašto bih ih ja onda poštovala i obraćala im se sa Vi?
Vidjeli smo prije neko veče predsjednika Republike kako se „suočava“ sa grupom novinara i dvoje intelektualaca, sve istomišljenici (kao Putin s novinarima – kako je objasnio voditelj; baš su našli s kim da se upoređuju!). Odgovarao je Ivanov vizionarski i „hrabro“: koliko je išao dalje od kuće, u analizu globalizaciskih problema, događaja u Turskoj, Brazilu, Avganistanu i Iraku – djelovao je baš profesorski. Nije bio loš ni u dijelu razgovora o njegovoj omiljenoj temi – milet-sistem, Pax Otomana, itd. Sudeći po medijima, najhrabriji je bio u odbrani imena, mada je ostalo nejasno kako zamišlja izlaz iz kontradikcije „pregovaramo i radimo sve da bismo riješili problem“ ali „ja sam za Republika Makedonija erga omnes“.
Da li je sve to i bilo rečeno u funkciji otvaranja kampanje za drugi mandat, ne znam, ali ono što me brine najviše je to što je predsjednik-profesor pao na ispitu na domaćem terenu. I to na jednom jedinom pitanju ove vrste koje mu je bilo upućeno (nažalost, ostali se nisu usudili pitati nešto provokativnije, pa su se bezbjedno držali novog svjetskog poretka): objašnjavajući zašto je, i pored svih javnih poziva, ipak potpisao ukaz o proglašenju zakona o prekidu trudnoće, Ivanov je izjavio da je uzeo u obzir sve argumente, ali da je odlučio imajući na umu – državni interes!
I tu počinje čovjek da se krsti i čudi: kako je moguće da profesor, doktor nauka (soft power, kako on kaže) može misliti da se po pitanju povezanog s ljudskim pravima, privatnošću i pravom na izbor, sa ženskom emancipacijom, može odlučivati kroz prizmu državnog interesa?! Dalje, govorio je Ivanov i o tome kako je Makedonija primjer „inkluzivnog društva“, pa čak i oni sa Zapada mogu učiti od nas – pa je logično da se čovjek pita da li je bio svjestan kako to nama gledaocima izgleda kada on izgovara te riječi u prisustvu čovjeka koji bi množio Albance i mnoge druge s nulom? Ne može li vidjeti da ga sam ulazak u taj TV studi čini licemjerem? Kakvu poruku time šalje, je li pomislio na to? Pošto znamo za sigurno da je Ivanov informatički pismen, on bi morao znati kakav govor mržnje cvjeta i širi se socijalnim mrežama kroz riječi njegovog domaćina. Opravdanja ne može biti!
Postavili su mu mnoga pitanja – sva u stilu „kiše oko Kragujevca“ i vezana za visoku politiku – a iz svih odgovora je zračila ljubav za Makedoniju. Očito, neka druga Makedonija koju ja ne mogu vidjeti… Jer, kada Ivanov kaže da je ponosan na nove mlade i obrazovane generacije Makedonaca (i Makedonki) pune samopoštovanja i povjerenja u sebe, koje eto on susreće na svim svjetskim univerzitetima (moje tri ćerke nije još susreo, one bi mu rekle), on i ne pomišlja da tamo susreće one najbolje, koji su otišli da se više ne vrati. Džaba Makedoniji njihovo samopouzdanje!
Pošto su ga novinari pitali šta kao vrhovni komandant misli o činu odavanja počasti palim borcima UČK od strane oficira ARM, a on je pokazao čvrst stav. Mogu samo da žalim što nisam bila tamo da ga pitam s kakvim je obrazom primio Johana Tarčulovskog sa porodicom u svom kabinetu pred TV kamerama. Da li je on zaista predsjednik svih građana, i onih koji pripadaju porodicama žrtvi? Da, tačno je, primio je on i mene, i moje kolege iz REKOM-a; odgovorio je na naš zahtjev da podrži Inicijativu, onu istu koju njegovi prijatelji-novinari pljuju i nazivaju plodom nekakve svjetske zavjere. Onom burekdžiji niko nije rekao da Inicijativa nema za cilj vraćanje Jugoslavije, još manje uspostavljanje „mira i nirvane“ – naprotiv, ona ima veze sa uznemirenjem i sa zahtjevom za suočavanjem sa zločinima. Svim zločinima, počinjenim od svih zločinaca. Uključujući i Johana Tarčulovskog…
Prevod je autorkin
0 Comments