Dnevnik robot

Pažljiviji čitatelji ove stranice zapazit će da se često volim uključiti u rasprave o klimatskim promjenama, “globalnom zatopljenju” kao i nužno vezanim temama uz okoliš, energiju, obzirom da je već odavno politika zakoračila duboko u nešto što bi trebao biti rezervat znanosti. Teza o opasnosti zbog povećanja emitiranja ( ljudski izvori) stakleničkih plinova pojavila se stidljivo prije nekih 50 godina od strane male, ali značajne grupacije znanstvenika istraživača atmosfere, i od tada od jednog opskurnog istraživanja se danas došlo go globalne agende ili ključnog svjetskog problema.

Nekidan sa djecom gledam crtani film i u njemu životinje govore o problemu globalnog zatopljenja i obnovljivog održivog razvitka,a Bill Clinton u uvodu koncerta Rolling Stonesa zahvaljuje Micku i ostatku gerijatrijskog showa, između ostaloga “da su pomogli podizanju svjesnosti čovječanstva na problem globalnog zatopljenja”. “Klimatske promjene”, “Globalno zatopljenje”, “Obnovljivi razvitak”, “Ugljični dioksid”, “Obnovljivi izvori”, “Održivi razvitak” i sl. kovanice su postale dnevne mantre političara, medijskih zvijezda i lokalnih gurua zelene zajednice. Nekidan u hrtovoj emisiji “Nulta točka” njezin urednik Mislav Togonal je održao (slabo pripremljenu) emisiju o klimatskim promjenama, u kojoj je udrobio meteorologinju mazzoco, mirelu holy, vladimir paara, gospodina agronoma, gospodina iz hrvatskih voda i gospodina iz hepa. Sat vremena u kojima ne kužiš što je tema emisije, poplave, klima, globalno zatopljenje, obnovljivi izvori, hrvatske vode, medijski paprikaš bez glave i repa.

Mazzoco je uglavnom strijeljala Paara pogledom, a on je u svojoj maniri pomalo ishlapjelog fizičara izrecitirao standardni set “denierskih” argumenata ( stagnacija globalnog zatopljenja, medijske manipulacije ledenim kapama, katastrofizam…).

Inače, odnos između tzv. “stakleničkih plinova” i temperature utvrđen je u drugoj polovini 19. stoljeća, i tada je detektiran kao ključni element koji je pomogao da planeta zemlja ne bude ledena pustinja, nego zeleno-plavi planet na kojem buja život i ne nužno inteligencija, dodao bih. Zemaljska klima je kompleksan dinamičan proces koji kombinira atmosferske, oceanske, kopnene utjecaje, kao i ledene kape. Proces analize klime zahtijeva precizna mjerenja temperatura, i temeljem čega se stvaraju različiti klimatski modeli kojima se predviđaju nekakvi trendovi u ponašanju atmosfere. U pitanju je kompleksna materija koja običnom čovjeku sa ulice predstavlja nerješivu enigmu, a opet zbog goleme reklame znanstvenici su prisiljeni progutati tu gorku pilulu i javnosti povremeno servirati rezultate svojih istraživanja na razumljiv način, “za domaćice”.

Ključni problem u cijeloj priči je u činjenici da je emisija ugljičnog dioksida direktno vezana na proizvodnju energije koja se još uvijek bazira na fosilnim gorivima i iznosi 80% udjela, što implicira dalekosežne utjecaje naizgled banalnog znanstvenog istraživanja o utjecaju stakleničkih plinova na globalnu temperaturu. Obzirom da je nemoguće eliminirati fosilne izvore barem u sljedećih 20-30 godina, postoje dva rješenja, a to su bilo pronalazak revolucionarnih izvora ne-fosilne energije ili potpuna promjena našeg životnog stila i životne paradigme bazirane na konzumerskoj filozofiji promoviranoj u zlatnim godinama kapitalizma.

Od kraja 19. stoljeća globalna temperatura se podigla za 3/4 stupnja, dok je sa druge strane staklenički efekt povećan za 80% ili 3 W/m2. Globalna temperatura se nije povećavala linearno i stabilno, nego u nepravilnim intervalima, i to recimo zapaženi uspon u razdoblju 1910-1940, pa blago hlađenje 1945-1970, pa onda strmi uspon do kraja 2000, da bi posljednjih 15 godina rast globalne temperature stao. Ukoliko se promatra na većim vremenskim odsječcima primjetno je da nešto svakih 100k uzrokuje globalni pad temperatura i ledeno doba, nakon čega slijede razdoblja toplog vremena 4-6.000 godina. Upravo sada se nalazimo na kraju te “tople” faze koja nam je omogućila da izađemo iz pećine i raketom odemo na Mjesec u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Znanstveno nije utvrđeno što uzrokuje taj efekt, no u isto vrijeme javnost se bombardira alarmističkim tvrdnjama o pet do dvanaest za planetu zemlju, koje je posljednje vrijeme u nedostatku dokaza globalnog zatopljenja, pažnju javnosti usmjerilo na “katastrofalnim vremenskim ekstremima”, kišama, sušama, topljenju leda, tužnim pingvinima i žednim devama. Tema globalnog zatopljenja iz ruku znanstvenika otišla je u ruke pr-agencija, rock zvijezdi, olinjalih predsjednika u penziji i svakojakih reklamera željih svog kolača slave. Statistički gledano, ne postoji povećanje ekstremnih klimatskih događanja, no ljude to ne zanima, nego uživaju da ih sa nečim plaše, makar to bilo i ekstremno vrijeme. U isto vrijeme na slavi “globalnog zatopljenja” jašu “profesija zeleni” tipa Greenpeace, WWF i naslonjene interesne grupacije, kao i subvencije prema “obnovljivim izvorima” energije koji će tobože smanjiti produkciju fosilnih goriva, time i stakleničkih plinova, pa će se kao zemlja prestati grijati i svi ćemo uz mala ulaganja preko povećanja cijena energije biti sretni i berićetni stoljećima.

Međutim, ničim izazvan, rast prosječne temperature Zemlje je posljednjih 15 godina stao, što je rezultate većine klimatskih modela dovelo u debele probleme. Umjesto očekivanih 1,75’, temperatura zemlje je porasla 0,75’, dok je u nižoj troposferi gdje je očekivan najveći utjecaj stakleničkih plinova, temperatura je narasla samo za trećinu, što znanstvenici pokušavaju objasniti nepoznatim mehanizmom preko kojega je Zemlja ispustila višak topline vjerojatno natrag u svemir, odnosno u oceane.

Jurišne postrojbe zelenih preko sredstava masovnog informiranja-čitaj propagande su svorile medijsku harangu u kojoj se podrazumjeva “vjera u globalno zatopljenje” kao vid političke korektnosti, što je dovelo, posebno u svjetlu fukušhimske nesreće do linča nuklearne energije, zatvaranju nuklearnih centrala i stvaranju energetskog debalansa kojeg kompenziraju brzom izgradnjom termocentrala na lignit ili plinocentrala, što se recimo desilo u Njemačkoj. Predpostavka je da će u sljedećih 50 god. primarni izvori el. energije trebati duplirati kapacitete, a činjenica je da tzv. “obnovljivi” izvori trenutno mogu biti samo dopuna osnovnih, baznih izvora baziranih na fosilnom gorivu, jer oni prvi nemaju mogućnost pohrane, niske su energetske gustoće (low energy density termin) i nepouzdanosti zbog prirode izvora koji je ovisan o vanjskim faktorima, ne postoji drugog rješenja osim fosilnog goriva i to plin, ili eventualno nuklearke novije generacije, odnosno fuzijske centrale.

Sa druge strane, histerija karbonskih poreza dovela je do transfera proizvodnje u zemlje ne-potpisnice Kyoto protokola, tako da se desio apsurd da u cilju smanjivanja ugljičnog dioksida proizvodnja odlazi iz EU, dok u zemljama koje su u razvitku raste emisija CO2’, što u konačnici ne izaziva nikakav efekt smanjenja stakleničkih plinova, nego puki transfer emisija iz razvijenih u nerazvijene zemlje, odnosno zemlje u razvoju, dok da apsurd bude veći SAD su zbog prelaska na jeftini plin kao energent i proizvođač energije trenutno smanjile emisije CO2 na razinu iz ‘90, dakle kao da su se držale Kyoto protokola. Pa ti budi pametan…

Pollitika