Piše:Ozren Kebo

Na današnjem vaktu 50 godina je dug period. Duži nego ikada ranije. U pola vijeka uvijek se moglo nagurati mnogo toga, jer svijet je dinamična kategorija, ali nikada u tih pet decenija nije moglo da se natrpa toliko života, promjena i čuda koliko ih se može utrpati danas. I to je proces koji će se razvijati.

Ovaj autor – rođen 1959. godine – pamti svijet kakav je bio prije televizora. Ljudi tek desetak godina stariji od njega pamte i kakav je bio život prije struje. Ali televizor je bio i ostaje čudo narodne tehnike, divan indikator našeg razvoja. Za pola vijeka prošao je takve promjene da ga danas ondašnji starci ne bi prepoznali.

U Jugoslaviju je ušao u prvoj polovini šezdesetih. Na početku,   bio je komšijska, a ne porodična kategorija. Neko bi kupio televizijski aparat – tako se to tada zvalo, i onda su svi iz komšiluka dolazili u sretni dom na sijelo. Po dvadeset ljudi pratilo bi dnevnik i nije se čula ni muha, jer su: a) svi bili puni strahopoštovanja prema kutiji iz koje vire i pričaju drugi ljudi, i b) na ekranu je govorio drug Tito, a njega se ne prekida.

Onda su televizori postali dostupni svima, dio namještaja, a u modu ulaze kolor folije. Prozirna plastika u duginim bojama stavi se preko ekrana i eto iluzije da gledate program u boji, a ne crno-bijeli svijet.

Između te plastike i pravog kolora ispriječio se još jedan nezaboravan fenomen, venecijanske gondole. I to svijetleće. Nabavljale su se namjenski, da stoje na TV aparatu. I nije ih bilo u legalnoj prodaji, nego su ih iz Italije švercali vozači kamiona. Jedno vrijeme gondole su bile baš tražena roba i unosan biznis. Osim što su lijepo izgledale i pojačavale sumornu socijalističku rasvjetu po sobama, bile su i važan faktor discipliniranja mlađih naraštaja. Dječurlija kojoj je bio dosadan TV program i koja su se od duga vremena valjala po podu, dosađujući odraslima, satima bi kao opčinjena zurila u gondoline lampice, koje su se palile i gasile svakih nekoliko sekundi.

Kada su gondole dosadile svima, počelo se pričati da dolaze pravi, a ne folirni kolor televizori i da u Americi više niko ne kupuje crno-bijele. A kada su se pojavili, narodom je pukla još nevjerovatnija glasina, da će jednog dana svi imati samo kolore i da se crno-bijeli više neće proizvoditi. Narod od dosade ne zna šta će, pa izmišlja šta mu prvo padne na pamet. “Nisam mahnit da povjerujem u takvu budalaštinu”, rekao je tih godina jedan skeptični Mostarac, a zdravi skepticizam je, to svi znamo, majka nazatka.

A čim se desilo i to, eto nove faze u razvoju sprave koja je zamijenila ono što se nekada zvalo toplo ognjište. Ta nadolazeća faza zvala se – kolor stereo televizor. Imao je dva zvučnika sa strane i bio je ultimativni šik. U to doba odvijala se na TV tržištu mrtva trka između dva evropska diva – Philipsa i Grundiga, koji su proizvodili i avangardne kasetofone. Na domaćem planu dominirali su EI Niš, Rudi Čajavec, Riz i nešto kasnije – Gorenje.

U jedan prosječan ljudski život obavezno stanu i ratovi, te promjena državnih okvira i političkih sistema. Ko je rođen u socijalističkoj Jugoslaviji, odapet će u – hm – demokratskim slovenijama, srbijama, bosnama… Ali televizori se ne obaziru na političke mijene i ljudske tragedije, oni nezaustavljivo evoluiraju. Još krajem devedesetih pričalo se da dolaze tanki ekrani i da će ovi bunker-formati televizora prestati da se proizvode. Poznato? A od 2006. godine svi su aparati flet i iz generacije u generaciju sve su tanji.

Godinama prije toga, krajem osamdesetih, satelitski tanjuri najavili su demokratizaciju programa i pokopali državni izbor od dva kanala. Kablovska televizija pokopala je satelite. A još nekoliko godina kasnije, kompjuteri su dženaza za kablovsku TV, jer na njima možeš gledati sve što želiš, i to bez reklama, i onda kada želiš. TV uzvraća udarac tako što se transformira u kompjuter.

Eto šta sve stane u jedan ljudski život. Senad Pećanin je prije pet godina u putopisu iz Japana pisao da tamo već postoji TV koji gledaš, zatim smotaš kao novinu, i poneseš pod rukom. Lakši je od dvije kile i ovdje će doći možda za deset godina, a možda ni tada. Ko poživi još pet, deset ili petnaest godina svašta će doživjeti. U kom pravcu će se razvijati televizijski aparat pitanje je koje daje odgovor na jednu drugu dilemu: kuda ide naš život. Ali pedesetogodišnjaci su već prestari da bi doživjeli revolucionarne zahvate koje najavljuju naučnici, futuristi, radikalni travari i Vidovita Džemila. Uglavnom, ono što je nama sada krunski dokaz otuđenja, za koju deceniju današnjim će osnovcima biti prijatno sjećanje na život koji je imao i toplinu i smisao. Tada će se TV u formi čipa pri rođenju ugrađivati u svaku (polu)ljudsku jedinku. Ili, evo da i sami malo nagađamo, TV ćemo paliti, tj. dozivati uz pomoć misli; bit će to virtuelni ekran koji će nam u nekom nezamislivom svijetu slika i emocija reproducirati ono za šta su nam sad potrebni struja, pretplata, daljinski i prijemnik. A mali ekran, toplo ognjište i ti fazoni? Eeee…

Gracija.ba