Dugogodišnja mirovna aktivistica, jedna od osnivačica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku te članica REKOM-a, Katarina Kruhonja u razgovoru za naš portal govori o nedavno održanom Međunarodnom forumu za tranzicijsku pravdu, o isprikama državnih čelnika za počinjene zločine, mogućem povlačenju tužbe za genocid kao i drugim temama i problema proisteklim iz ratnih stradanja čije posljedice i danas mnogi osjete.

* Sredinom svibnja održan je Međunarodni forum za tranzicijsku pravdu, a bio je posvećen pomirenju na prostorima zemalja bivše Jugoslavije. Je li zaista sazrela društvena potreba za javnim priznanjem svih žrtava i izgradnjom nove kulture sjećanja sa svih strana? Do kakvih se zaključaka došlo na forumu?

Bila sam spriječena sudjelovati na tom skupu, no imala sam prilike čuti od mojih kolega i kolegica te čitati o raspravi i naglascima. Važno je reći kako se radi o IX. Međunarodnom forumu za tranzicijsku pravdu i pomirenje, dakle o višegodišnjem naporu u organizaciji Koalicije za REKOM, mreže organizacija i pojedinaca koje zagovaraju uspostavljanje „Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na prostoru bivše SFRJ 1991.-2001“. Taj Forum pridonosi stvaranju dijaloškog prostora oko pitanja kako dosizati pravdu i pomirenje iza rata – na Forumu sudjeluju političari, predstavnici državnih institucija, pravosuđa, organizacija civilnoga društva, predstavnici vjerskih zajednica, umjetnici, kulturolozi i znanstvenici. U prethodnim godinama Forum je jednim svojim dijelom uvijek bio posvećen i kazivanjima žrtava, odnosno preživjelih. Kao i prijenosu iskustava iz sličnih situacija – ove se je godine, primjerice, iz iskustva Sjeverne Irske moglo dobiti ideje za odgovore na vrlo praktična pitanja. I ono što je na Forumu izneseno – ono što pojedine države, MKSJ, nacionalna pravosuđa, organizacije civilnoga društva i žrtava, kultura, obrazovanje, vjerske institucije čine (ili ne čine) u području pravde iza rata, kao i razgovor o pomirenju, mišljeni su kao doprinos stvaranju ozračja uvažavanja i suosjećanja sa svim žrtvama.

Buđenje s ratnim sjećanjima

Meni se čini važnim izdvojiti sljedeće.

Prvo, iako govorimo o suočavanju s prošlošću i mogu se čuti stavovi da prošlost treba ostaviti na miru, a usredotočiti se na budućnost; čak da oni koji „kopaju“ po prošlosti zapravo potkopavaju budućnost vlastitog naroda i države, radi se, zapravo, o potrebi prorade sadašnjosti. Zoran Pajić iz Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije iz Sarajeva navodi da prema ovogodišnjem istraživanju 80% građana BiH živi u prošlosti, odnosno “liježe i budi se s ratnim sjećanjima”. Ono što se je dogodilo ne može biti izmijenjeno. Postupno preoblikovanje vlastitih sjećanja, političke i ideološke interpretacije ratnih zbivanja, pokušaji pisanja „povijest“, ništa od toga ne može izmijeniti ono što se doista dogodilo – ono je dio naših individualnih i nacionalnih biografija. Ono što možemo a, očito za to postoji potreba, je stvarati ozračje za kulturu sjećanja na ratna stradanja koja će biti ozdravljujuća, oslobađajuća i mirotvorna.

Drugo, postoji razumijevanje da je pomirenje potrebno – da se trajni mir, dakle budućnost bez ponovne eskalacije nasilja ne može ostvariti bez volje i napora da se obnove društvene veze razorene ratom, nasiljem i nepravdom. Jednostavno, ako se mi ne pozabavimo ratom i njegovim posljedicama u duhu težnje za istinom i za životom bez međusobnog nasilja, rat će se ponovo pozabaviti nama ili našom djecom ili unucima!

Treće, da se pomirenje (odnosno uspostava odnosa utemeljenih na povjerenju i uvažavanju) razumijeva kao rezultat, kao plod, kao finalna preobrazba različitih komplementarnih nastojanja koje jednim imenom zovemo tranzicijska pravda.

Produžena viktimizacija žrtava

* Na što se misli kada se govori o potrebi prekidanja s nepravdama?

Dakle, postoji slaganje oko toga da je potrebno prekinuti s nepravdama, a tu se prvenstveno misli na produženu viktimizaciju žrtava i stradalnika – na obavezu državnih institucija, ali i odgovornost pojedinaca/ki i zajednice, da učine sve što mogu da se riješi sudbina nestalih; na ostvarivanje prava na povratak i život u sigurnosti i dostojanstvu; na prestanak negiranja, prešućivanja i diskriminiranja žrtava izvan vlastite etničke zajednice. Nadalje, potrebno je utvrđivanje kaznene odgovornosti za počinjene zločine, potrebno je dokumentirati činjenice o svim nestalima, ubijenima, žrtvama zločina i okolnostima pod kojim su se zločini dogodili, potrebno je dati javno priznanje i reparacije žrtvama za njihova pretrpljena stradanja, potrebno je generacijama koje dolaze prenijeti cjelovite činjenice o ratu. Ima mišljenja kako pomirenje ni ne treba forsirati dok ti uvjeti ne budu ostvareni, dok se ne utvrde činjenice, osude ratni zločinci i vrati dignitet i dostojanstvo žrtvama.

Obnova pokidanih veza

Moje je razumijevanje da se radi o međusobno povezanim, interaktivnim procesima. Pomirenje doista ne treba forsirati, niti je to, zapravo, moguće. No, čini mi se da je sazrelo vrijeme, da se u javni prostor uvede pojam pomirenja i obnove pokidanih društvenih veza. Naime, važno je da mjesto na kojem stojimo definiramo kao mjesto iz kojega želimo zakoračiti prema obnovi povjerenja – pomirenom društvu. Takav stav je nužan kako bi s postignućima dosadašnjih mjera tranzicijske pravde, a posebno u području određivanja kaznene odgovornosti za zločine i onih koje želimo uspostaviti (izvansudske komisije poput REKOM-a) mogli odnositi u duhu težnje za istinom i životom bez međusobnog nasilja. A ne da ih vidimo i u njima sudjelujemo kao da se radi o nastavku rata – ali drugim sredstvima. Ulazimo u Europu. Kako god danas to izgledalo, no kamen temeljac EU je sporazum između Francuske i Njemačke o međusobnom prijateljstvu. On nije abolirao Njemačku od obaveze da prihvati odgovornost i da popravi štetu koje je učinila ljudima i državama u ratu. Taj je sporazum bio sporazum o zajedničkoj priželjkivanoj budućnosti koja se, znamo već tog dana počela ostvarivati. A procesi obnove povjerenja, pomirenja, učenja iz zajedničke nasilne prošlosti i dan danas traju, nisu ni jednostavni niti bezbolni.

Kultura sjećanja koja podržava preobrazbu odnosa od neprijateljstva ka povjerenju temelji se, po mom mišljenju, na težnji za istinom gdje trebamo govoriti istinito i suosjećajnosti te pažljivom postupanju sa svojim i tuđim ranama. Vjerujem da su hrabrost i mudrost i suosjećajnost prema patnji prirodna nagnuća koja posjeduje svako ljudsko biće (za kršćane/ke slika božanskog karaktera koji je čovjeku darovan). Ta nagnuća valja u nama i našim zajednicama oslobađati i odjelotvoriti.

Snaga isprike

* Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić rekao je u travnju u intervju TV BHT da se ispričava zbog svih zločina koje je u BiH u ime srbijanske države i naroda učinio bilo koji pojedinac. Koja je težina ove poruke? Čije javno priznanje se još uvijek čeka?

Najradije bih zaobišla ovo pitanje jer je teško i nema jednostavnog odgovora. Pokušati ću iz, iskustva osobne reakcije na davanje/primanje isprika, posložiti što prihvaćam a što mi je odbojno.

Isprika je isprika jedino ako je vjerodostojna. Ostalo se ne računa. Svaka vjerodostojna isprika – bilo da dolazi od običnog čovjeka, građana, osobe od ugleda u vlastitoj zajednici ili od političara je uvijek dobrodošla. Vjerodostojna isprika je osobna i iskrena. Ako i ne bi bila prihvaćena od onih kojima je upućena, ona je svoj učinak već učinila. Naime, osoba koja se iskreno ispričava doista shvaća učinjenu nepravdu, možda je prošla osobni proces katarze – dubinski je promijenila svoj odnos prema događaju priznavajući da je nepravda učinjena i da prihvaća dio odgovornosti da tu nepravdu popravi.

Ne mogu drugo reći, niti misliti, osim da bih voljela da je isprika koju je dao predsjednik Tomislav Nikolić osobna i iskrena. U tom slučaju sigurno neće nanijeti nikomu dodatnu povredu; njoj je morao prethoditi proces i za očekivati je da će nakon nje uslijediti vidljiva promjena u ponašanju i djelovanju.

Kada isprika dolazi od predsjednika države, trebala bi biti, po mom mišljenju, pripremljena s pažnjom na formu, riječi, mjesto iskazivanja kako bi time dao svjedočanstvo da se duboko klanja onima kojima se ispričava. Odbojne su mi isprike političkih dužnosnika koje su „izvučene“ od strane novinara.

Isprika koju je predsjednik Josipović izrekao pred članovima parlamenta BiH bila je planirana, pripremljena, konkretna i izrečena pred onima koji predstavljaju građane BiH. Davanje počasti žrtvama na mjestu njihova stradanja ili ukopa u ime države čiji su pripadnici odgovorni za njihovu smrt imaju snagu isprike.

Do sada smo, uglavnom, imali prilike čuti isprike za počinjene zločine. Voljela bih čuti ispriku za rat. Kao vjernica želim od svojih vjerskih vođa biti pozvana na zajedničke molitve (ekumenske i međureligijske) za sve žrtve, posebno na mjestima njihova stradanja. To bi za mene bila isprika za pomankanje djelatnog suosjećanja za patnju „onih drugih“ .

Povlačenje tužbe za genocid

* Početkom svibnja je ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić najavila kako se “otvara prostor za razgovor o povlačenju međusobnih tužbi Hrvatske i Srbije za genocid jer su po prvi put napravljeni ozbiljni koraci u rješavanju pitanja nestalih”. Smatrate li to dobrom odlukom koja u sebi nosi pozitivnu poruku?

Začuđuje me obrazloženje koje je ministrica Pusić navela kao neposredan poticaj otvaranju prostora za razgovor o povlačenju međusobnih tužbi Hrvatske i Srbije za genocid jer da su „po prvi put napravljeni ozbiljni koraci u rješavanju pitanja nestalih“. Teško da se otkrivanje masovne grobnice u Sotinu može smatrati političkim doprinosom Srbije u traženju nestalih. Ono je rezultat upornog nastojanja obitelji žrtava koji su Tužiteljstvu za ratne zločine Republike Srbije predali svu prikupljenu dokumentaciju i podatke, Tužiteljstvo je pokrenulo istragu, jedan od okrivljenih je pristao reći što je znao o masovnoj grobnici, DORH i Tužiteljstvo iz Srbije su surađivali na realizaciji toga. Radi se, po mom mišljenju, o korektnost koja se očekuje u ovoj fazi međudržavnih odnosa. Stoga se može dobiti dojam kako se sudbina nestalih, na koju smo svi osjetljivi, politički iskorištava. A to nije dobra poruka. Javnosti treba razložiti logiku i argumentaciju i za samo otvaranje razgovora a, pogotovo, za eventualnu odluku o povlačenju tužbe za genocid. Ne radi se tu samo o političkim interesima, o vanjskoj politici, uređivanju međudržavnih odnosa. Radi se o potrebi ljudi i zajednice za priznanjem njihova stradanja. To pitanje itekako tangira i mobilizira naša društva. Zato je i prilika za pozitivne društvene promjene. Predsjednik Josipović je više puta u javnosti govorio o nagodbi. Dakle, odlučujemo se pokušati drugim putem, dogovorno, popravljati štetu koju su pretrpjeli ljudi zbog rata i u ratu. Osobno bih podržala takav pokušaj jer se njime mijenja fokus, od dokazivanja krivnje na preuzimanje odgovornosti. No neka nama građanima bude jasno da je bit tog pokušaja nagodba o popravljanju pretrpljene/počinjene štete u smislu širem od materijalnog obeštećenja. Neka mi građani Hrvatske i građani Srbije znamo za što i na koji način primamo, odnosno, dajemo odštetu ili je se odričemo i da nam to bude prihvatljivo. Tada bi to bio i doprinos ublažavanju posljedica rata i obnovi povjerenja, a to je ono što nam treba. Međudržavni odnosi su i sada, i dok su tužbe za genocid još aktivne, dovoljno normalizirani.

Idući korak je na državi

* Koalicija za REKOM predlaže da vlade (ili države) osnuju REKOM, nezavisnu, međudržavnu Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1991.-2001. Hoće li REKOM nastaviti tamo gdje je su vlade tih zemalja stale? Čija bi to trebao biti posao?

Upravo obrnuto od onog što bi Vaše pitanje moglo sugerirati – i kako se, pogrešno, percipira ili interpretira od dijela javnosti – da je REKOM osmišljen da preuzme posao umjesto država.

Mi iz inicijative za REKOM tražimo upravo od država da učine korak dalje: da nastave, odnosno intenziviraju suradnju na pitanjima utvrđivanja činjenica o ratnim zbivanjima i svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava na prostoru bivše SFRJ počinjenih u periodu od 1991.do 2001.g. Vlade su (s više ili manje otpora) surađivale sa sudom u Haagu, započele su procesuiranje ratnih zločina pred nacionalnim sudovima i suradnju na tome, stalno su pod pritiskom da osiguraju pravo na povratak i privatno vlasništvo te stečena prava prognanima i izbjeglima. Inicijativa za REKOM poziva vlade da se odluče za korak više: da osnuju nezavisnu međudržavnu komisiju koja bi u roku od nekoliko godina prikupljala i sistematizirala činjenice, predočila ih svojim parlamentima i učinila ih dostupnima javnosti, a na temelju utvrđenih činjenica dala preporuke kako bi države mogle donijeti mjere kojim bi se učinjena šteta i nepravda bar ublažila, popravila. Popis svih nestalih i okolnosti koje mogu pomoći u traganju za njima, ostvarenje prava žrtava na istinu tako što će biti zabilježena njihova stradanja i okolnosti kako su stradali i što će imati priliku da javno i to pred vjerodostojnom međudržavnom komisijom svjedoče o pretrpljenim zlodjelima, popis svih žrtava ratnih zločina i svih ljudskih gubitaka. Time bi se u relativno kratkom vremenu dao ogroman doprinos procesima otpuštanja povreda iz prošlosti koje ljudi i zajednice još uvijek nose. Ujedno, već sama voljnost da se zajednički radi na utvrđivanju svih stradalih i okolnost pod kojima su stradali konkretan je doprinos pomirenju, govori o spremnosti da se iskaže suosjećanje sa svim žrtvama i da se preuzme odgovornost za ona stradanja koje su počinili pripadnici vlastitih vojski. Ako se postigne politički dogovor o osnivanju REKOM-a, bit će to postignuće višegodišnjeg konzultativnog proces koji je krenuo od građanskih inicijativa a koji je u javni prostor uveo raspravu o potrebi regionalne suradnje na pitanjima pravde i pomirenja koja će u fokusu imati sve žrtve. Tu ideju podupire ogroman broj organizacija i pojedinaca/ki iz regije, njih oko 1800, podršku je putem peticije dalo preko 500.000 građana. Ove godine su inicijativu podržali i predsjednici većine država nastalih iz SFRJ. Dogovorili su se da će osnovati ekspertnu skupinu koja će proučiti kakve su mogućnosti osnivanja REKOM-a s obzirom na nacionalna zakonodavstva. U tijeku su razgovori s predstavnicima vjerskih zajednica kako bi i oni podržali inicijativu i uključili se u njenu realizaciju.

„Repovi“ loše odrađenog posla

* Slučaj Vjere Solar tek je jedan od slučajeva gdje pravda nikako ne može izaći na pravi put. Zbog iskaza o saznanjima u vezi okolnosti ubojstva njezine kćeri koji je dala na sudu u svojstvu svjedokinje u procesu za zločine počinjene nad srpskim civilima u Sisku protiv nje je podignuta privatna tužba za klevetu. Gube li pojedinci vjeru i nadu u procesuiranje ratnih zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoslavije?

Ako ovim pitanjem želite indirektno povezati inicijativu za osnivanje REKOM-a s odustajanjem od procesuiranja ratnih zločina – odgovor je NE. Ratne zločine treba nastaviti procesuirati, oni ne zastarijevaju i važno je da pravosuđa rade svoj posao. REKOM nije nadomjestak za procesuiranje ratnih zločina.

Pravosuđe u Hrvatskoj devedesetih taj posao nije radilo, i nije ga radilo dobro. Još se uvijek vuku „repovi“ – veliki je broj neistraženih i neprocesuiranih zločina. Mnoge žrtve ili njihove obitelji su s pravom obeshrabreni i razočarani. Posebno oni koji su neuspjelo pokušali da, kada to pravosuđe nije odradilo, privatnim tužbama postignu priznanje svog stradanja ili stradanje članova svoje obitelji. I kako su im privatne tužbe odbijene, odbačene ili su ih izgubili – država od njih još potražuje plaćanje sudskih troškova. Ta novčana potraživanja nisu simbolična nego takva da im ugrožavaju egzistenciju. Osim toga, doživljavaju se kao ponovni udarac: pravni put koji ste odabrali da bi dokazali svoje stradanje okrenuo se protiv vas a država odbija priznati da te konkretne ljudske sudbine u posebnim ratnim uvjetima traže da se postojeći zakoni ako treba promijene ili dopune kako bi žrtva mogla dobiti šansu da pravni put koristi u ostvarivanju svog prava na istinu i reparaciju.

Slučaj Vjere Solar je jedan od takvih. Ne znam kako je ona danas jer već više od godinu dana nisam bila u osobnom kontaktu s njom. Donekle sebe umirujem u vezi toga činjenicom da znam da joj podršku daju kolege i kolegice iz Documente, na čemu sam im od srca zahvalna. No, Vjera Solar je jedna od onih rijetkih pojedinaca i pojedinki koji su imali hrabrost potaknuti svoje pitanje i pred pravosuđem i pred javnošću kada se to činilo suludim. Kćerka Vjere Solar je ubijena u stanu u Sisku 1991. godine snajperskim metkom. Istraga, ako je istrage i bilo, nije rezultirala optužnicom, prošlo je 21 godina. Izgubila je parnični postupak za naknadu štete zbog smrti svoje kćeri kojim je, prvenstveno, htjela pravosudno i javno priznanje istine – da se nije radilo o stradanju civila tijekom rata za koje nitko nije odgovoran, odnosno predstavlja ratnu štetu, nego da se radi o ubojstvu – ratnom zločinu. Možda je nekada činila stvari koje nisu izgledale razložne, gdje se unaprijed moglo očekivati samo uzaludne teškoće i neuspjeh i koje joj nisu donijele žuđeno priznanje patnje. Možda bi tu njezinu upornu borbu netko mogao razumjeti kao odgađanje žalovanja. Možda je danas Vjera Solar izgubila snagu ili nadu. Možda bi danas, i ako bi konačno uspjela, rekla – a čemu sve to! Je li dvadesetak godina suočavanja s brojnim negodovanjima, uvredama, prijetnjama smrću, tužbama, odbijenim odštetnim zahtjevima i obvezom plaćanja parničnih troškova vrijedilo? Je li ostavio traga u mojoj zajednici? Jesam li i jesmo li bolji?

Vjera Solar je svojom građanskom hrabrošću razotkrila sustavnu nepravdu, odnosno nepravdu kroz sustav i protiv nje se digla. Do sada je Documenta prikupila podatke o 121 sličnih slučajeva i zajedno s drugim organizacijama zagovara da se ta nepravda zaustavi, spriječi i popravi. Da zločini ne ostanu u potpunosti zataškani i neistraženi, a žrtve zaboravljene Vjera je osnovala je udrugu Protiv nasilja koja je sakupila podatke o preko stotinu civila koji su u Sisku ranih devedesetih likvidirani. Danas se provodi sudski postupak protiv okrivljenih da su počinili neke od tih ubojstava.

Valja iskazati zahvalnost Vjeri Solar za to, što ovom prilikom i činim.

Ohrabrujuća odluka Vrhovnog suda RH

* Koliko je reparacija kao svojevrsnih satisfakcija i pravdi za žrtve do sada ostvareno? Što bi državne institucije trebale učiniti po tom pitanju?

Documenta je prikupila i analizirala 121 sudski predmet u kojima su tužitelji u parnicama zahtijevali naknadu nematerijalne štete zbog usmrćenja bliske osobe. Do sada je 15 tužbenih zahtjeva usvojeno što je manje od 10 posto, a 86 tužbena zahtjeva su odbijena. Članovi obitelji usmrćenih su uglavnom uspijevali u parnicama ukoliko su prethodno počinitelji zločina pravomoćno osuđeni za ratni zločin, dakle ukoliko je kaznenim postupkom dokazan zločin. No kako to uglavnom nije slučaj, članovi obitelji koji su tražili odštete uglavnom su gubili parnice, a pored toga su najčešće bili dužni i platiti troškove parničnog postupka Tužbeni zahtjevi najčešće su odbijani zbog prigovora zastare – primjenom kraćih zastarnih rokova, a ne onih predviđenih za pojedino kazneno djelo, nedostatka dokaza ili stava da stradavanje civila predstavlja ratnu štetu – za koju nitko nije odgovoran.

U siječnju ove godine je VSRH u predmetu tužitelja Jovana Berića, Branke Kovač i Nevenke Stipišić, sukladno Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, donio odluku da u slučajevima terorističkih akata, za koje odgovara Republika Hrvatska, postoji obveza naknade štete neovisno o tome je li počinitelj zločina utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim. Ohrabruje što je ova odluka VSRH potakla promjenu dosadašnje pravosudne prakse. Tijekom prvog tromjesečja 2013. prvostupanjski sudovi u dva postupka usvojili tužbene zahtjeve u kojima su djeca usmrćenih civila iz Varivoda tužila Republiku Hrvatsku. No u tim su postupcima tužitelji uspjeli jer su podnijeli tužbe unutar općeg zastarnog roka, a to nažalost kod brojnih tužitelja nije slučaj, i vjerojatno je da će njihove tužbene zahtjeve hrvatski sudovi odbiti.

Mislim da je važno poći od priznavanja prava i potrebe da žrtve dobiju obeštećenje uzimajući u obzir da je veliki broj neprocesuiranih zločina ili neadekvatno provedenih kaznenih postupaka, zbog čega žrtve mogu očekivati uspjeh u postupcima pred Europskim sudom za ljudska prava. Dobar način rješavanja ovog dijela tereta prošlosti koji, ujedno, vratio povjerenje svojih građana u pravni sustav, su nagodbe između oštećenika/tužitelja i tužene Republike Hrvatske prekinula.

Institucionalne reforme

* Organizacije civilnog društva koje se bave ovom problematikom traže i institucionalne reforme. Koje su to reforme potrebne kako bi žrtve ostvarile svoja prava?

Jedan od institucionalnih poduhvata bio bi osnivanje REKOM-a. Druga, je vezana uz zahtjev otpisa parničnih troškova za parnice u vezi tužbi za nematerijalne štete (smrti) članova obitelji o čemu je prethodno bila riječ.

Osim toga u Hrvatskoj je važno da se što prije donese najavljeni zakon kojim bi se regulirala prava žrtava silovanja ali i da se donese novi ili poboljša postojeći zakon kojim bi se dodatno i pravednije regulirala prava svih civilnih žrtava rata u skladu s Temeljnim načelima i smjernicama o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava UN-a. Zašto je to važno? Prvenstveno da bi se iskazala društvena solidarnost i ublažile posljedice stradanja koji žrtve ili njihove obitelji trajno nose. No, po mom je mišljenju, na civilizacijskoj razini važno postići da civilne žrtve rata prestanu biti tek brojevi pri navođenju ratne štete. Civili su u ovim zadnjim ratovima bili ciljevi, a to je karakteristika modernih ratova i oružanih sukoba u cijelom svijetu. Teška masovna kršenja ljudskih prava, etničko čišćenje i genocid bila su sredstva postizanja ratnih ciljeva. Nadam se, želim, da se osnaži civilna „fronta“ pa da oni koji započinju i vode ratove i oružane sukobe znaju da ne pišu samo nacionalne i vojne povijesti nego i ratne biografije svakog pojedinog čovjeka i djeteta i da će ih civili, obični građani pitati o odgovornosti za svoja stradanja. To je, po mom mišljenju, jedan od važnih, potencijalno moćnih glasova protiv rata koji se, za sada, i ne čuje dovoljno, niti ih se uvažava.

Maja Celing Celić

Civilnodruštvo.hr