Dnevnik indian

Uvijek me je zanimalo, otkuda mi takva lakoća odlaska u restoran i bezbrižnog naručivanja jela kojim ću nahraniti tijelo, a to veselo i neopterećeno pomisli da to jelo pripremaju meni potpuno nepoznate osobe…u kuhinji koju nisam nikada vidio niti imam u nju pristup…od sastojaka privezenih iz bogtepitaj kojih prostornih ili vremenskih daljina…na tanjurima opranim tkoćegaznati čime i čijim rukama?

…otkuda to povjerenje?

…ili, plaćam svojim novcem unaprijed uslugu prijevoza reoplanom ili vlakom, svejedno, nekima koji kažu da će prekosutra ili za mjesec ići u smjeru kamo ja trebam, voziti će netko za koga ne znam niti da postoji, hoće li biti tada pijan? ili mu je to prva pokusna vožnja/letenje/plovidba kojim treba dokazati budućem poslodavcu da to zna i umije? i serviseri tih vozila/plovila/letala? jesu li koji važan stručni ispit položili žrtvujući janjca?

Itd.,što god uzeli za primjer, bilo da je to neka društvena interakcija, ili osobna i intimna…naići ćemo na potrebu apriornog međuljudskog povjerenja. Zbog razmjene kao potrebe…zato što ne znamo napraviti glačalo, niti šalicu, niti papir za pismo, niti pametni telefon, čak ni glupi…niti pilotirati…nemamo u vrtu banane, kada zaboravimo one plave tablete trebamo popiti sirup ginsenga da bi se sjetili gdje smo ih ostavili jučer poslije orgija….

…niti taj sirup ginsenga ne znamo pripremiti, moramo ga razmjeniti za nešto što mi možemo i znamo raditi.

Ili za neko znanje koje posjedujemo a netko ima potrebu za njim…

I što je najvažnije, radi se tu o međusobno potpuno anonimnim i nepoznatim ljudima.

…i kao potpuni stranci ponašamo se jedni prema drugima s nekakvim povjerenjem. Kao da vjerujemo jedni drugima dok vjerujemo novcu kao mediju razmjene među ljudima.

…vjerujemo utemeljenosti vrijednosti novca uključenog na jednoj strani razmjene. Vjerujemo utemeljenosti vrijednosti robe ili usluge na drugoj strani razmjene. Ravnoteža povjerenja….tako je to zamišljeno.

I novac je, dakle, agens povjerenja…elemenat društvene, socijalne kohezije.

Ravnoteža povjerenja da usluga vrijedi toga što je za nju plaćeno…i povjerenja da taj novac ima vrijednost pravedne naknade za taj rad. povjerenje je društvena povezanost, dok god je utemeljeno. Inflacijom kredita na svim ravnima povjerenje se traži i od generacija koje još nisu na svijetu….ima li to u nečemu utemeljenje? na riječi i časti i interesu novih generacija da opravdaju povjerenje? čije? onih koji su im ostavili račune?

…ako je novac socijalno povezivanje, kakvu društvenu povezanost može ostvariti novac koji ima utemeljenost na nečemu što još ne postoji?

Povjerenja (credere) ne može postojati u nekoga tko se u nemogućnosti da plati hipotetskih 1000 zaduži za još hipotetskijih 200 da bi dužio 1200…niti certificirani astrolozi novog doba, ekonomisti, tu ne mogu naći razloga za vjeru.

…bez te vjere društva ljudi koji se međusobno ne poznaju su osuđena na rastakanje po svim osnovama. Po svim osnovama to vodi prema neprijateljstvima…

O klasnom neprijateljstvu su pisali, a poslije pisanih traktata došle su i fizičke aktivnosti usmjerene na razriješavanje klasnih dilema nepovjerenja. I to je povijest…

Danas klasa nema. Danas čak i najnaprednija društva u sebi sadrže ljude razvijenog svijeta, ljude zemlje u razvoju i ljude trećeg svijeta…za takvu raznolikost naći, ne mora se nikuda putovati. Ponegdje je dovoljno samo otići na periferiju, ili još desetak kilometara dalje. Ponegdje u susjedno selo, ponegdje u najbliže susjedstvo…

A svi oni za jedini formalni izraz međusobnog povjerenja priznaju novac u međusobnoj razmjeni. Svima se, uglavnom, drugi izrazi međusobne interakcije čine smješnim u poredbi s ostalim mogućnostima.

Zato o novcu, jer ga svi priznaju važnim…

I nemam ambicije špekulirati, što bez povjerenja…ili kako to promjeniti, ili je li moguće resetirati situaciju, ili nešto drugo.

Možda sam samo nepotrebno paranoičan čitajući znakove pored puta.

Pollitika