Autor: Vuk Bačanović

Maksuma Topalović, sindikalistica i aktivistica za ljudska prava za ‘Dane’ govori o borbi protiv bivšeg i sadašnjeg režima, radničkim pravima nekad i sad, o ulozi nacionalizma u podjelama među radnicima, te o novim perspektivama radničke borbe u BiH

DANI: Bili ste jedna od vođa, danas zaboravljenih radničkih protesta 1988. Možete li se podsjetiti na te dane, šta se zapravo događalo, zbog čega su se štrajkovi događali?

TOPALOVIĆ: Zapravo sam se godinu ranije, 1987. našla na čelu do tada najvećeg štrajka na prostorima bivše Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Radi se o štrajku 5.000 rudara. Bio je to jedan u nizu štrajkova u tom periodu. Bila sam aktivna u štrajkovima sve do 1990. kada je rukovodstvo rudnika stalo iza štrajka radnika sa namjerom da na leđa radnika prebace teret borbe za otpisivanje duga kojeg su napravili ili okrivljavanje drugih za svoju nesposobnost. Javno sam se ogradila od tog pokušaja organiziranja štrajka.

Vratimo se na 1987. Bilo je to vrijeme prave eksplozije štrajkova na cijelom prostoru ex-Jugoslavije. Npr. u Hrvatskoj su 1987. bila 22 štrajka, a 1987. čak 405. Značajno je porastao i broj učesnika u štrajku sa 234, koliko ih je bilo 1987, na čak 86.000 u 1987. Nekih preciznijih podataka o štrajkovima u BiH nije ni bilo tako da ne možemo napraviti usporedbu. Sjećam se samo da su štrajkali u Aluminiju u Mostaru, tekstilci čini mi se u Banjoj Luci, rudari u Kaknju, Brezi i Tuzli i mnogi drugi.

Šta se zapravo događalo. Štrajkovi su pokretali radnici koji su uglavnom s pravom smatrali da su nedovoljno plaćeni za svoj rad. Možda bi i prihvatili činjenicu da je država počela ekonomski slabiti, ali nisu odnosno nismo mogli prihvatiti nepravednu raspodjelu prihoda koju su neka poduzeća tada još uvijek ostvarivala. Također, radnici nisu mogli prihvatiti preglomaznu administraciju u odnosu na broj radnika u proizvodnji. Bili smo ogorčeni i na luksuz i rasipništvo rukovodstva. Npr. kako se može opravdati nabavka luksuznih vozila svim rukovodiocima, čak i onima koji nisu pokazivali menadžerske sposobnosti, mjereći po proizvodnji kojom su upravljali. Ili da bude još gore dešavalo se da je rukovodstvo namjerno onesposobilo vozni park – nove kamione za prijevoz uglja da bi potpisali ugovore sa drugim firmama. Naravno da su za ovakve mahinacije dobro potkupljivani.

E sad, ono sto je mene natjeralo da se pridružim štrajku je zapravo drskost i bahatost dijela nesposobnog rukovodstva u komunikaciji s radnicima. Istovremeno me rastuživala činjenica da se ne čuje glas radnika. U jednoj takvoj prilici, decembra 1987. predložila sam radnicima da se odupru rukovodstvu odnosno da ustraju u štrajku. Znala sam te večeri, kada se štrajk dešavao u jednom OUR-u (tako su se tada zvale manje radne jedinice) da se ništa neće promijeniti ukoliko nas ne bude više. Rukovodstvo je već prijetilo otkazima i to mi je dalo još više snage da ustrajem.

Predložila sam da idemo do svih OUR-a, tada sam razumjela da nam tako udruženima i snažnima ne mogu ništa. Tako da smo to cijelo veće pješke išli od jednog do drugog OUR i po desetak kilometera udaljeni jedni od drugih. Vijest se brzo širila, radnici su nas spremno dočekivali pred rudarskim oknima. Uz nas je stao i dio stručnog kadra. Obezbijedili smo da funkcionišu vitalne funkcije u jamama i do jutra se u sportskoj dvorani okupilo približno 5.000 rudara. Već ujutro nam se pridružio i značajan broj administracije. I tako je krenulo. Kada pregovori nisu uspjeli u lokalnoj zajednici krenuli smo opet pješice u Sarajevo. Na ulice su izlazili mještani naselja kroz koja smo prolazili, iznosili su hranu i osvježenje i davali nam podršku.

Već u Kaknju je pola republičkog rukovodstva bilo na nogama. Mi radnici smo bili zajedno, imali smo jasne zahtjeve i moć u svojim rukama. Treba napomenuti da je i javnost bila na našoj strani i pregovori su na taj način postali uspješniji.

DANI: A danas, nakon 26 godina?

TOPALOVIĆ: Već 15 godina sam na čelu lokalne NVO Alternative Kakanj. Alternative su posvećene promociji i zaštiti ljudskih prava. Mislim da zajedno sa svojim kolegama uspješno doprinosimo demokratizaciji BiH društva na nivou lokalnih zajednica. Ujedno sam i trener sa iskustvom u brojnim projektima lokalnih i međunarodnih projekata.

DANI: Šta su nacionalne politike i rat donijele radničkoj klasi?

TOPALOVIĆ: Radnici su se i u ratu ponovo našli u službi onih koji se bogate na njihov račun samo što su ulozi postali puno osjetljiviji. Radi se o ljudskim životima. S druge strane oni koji su ih i koji ih i danas iskorištavaju, ovaj put su još manje efikasni u okviru poslova koje obavljaju ali i bogatiji i sve manje odgovorni i pred radnicima i pred javnosti. Sjećam se kako sam aprila 1992. putem medija pozvala radnike da nam se pridruže na mirnim protestima protiv rata u Sarajevu.

Bili smo prva grupa radnika koja je došla podržati ideju o nezavisnoj BiH. Naivno smo vjerovali da se sve može završiti na miran način. Sjećam se i da masa okupljenih građana među kojima su najbrojniji bili radnici nije željela slušati nacionalne lidere.

A danas, nikada radnici nisu više bili obespravljeni. Tužno je to što je većina podlegla nacionalnim politikama i nacionalno stavila ispred egzistencijalnog. Ili se možda ne radi o većini već manjini koja je glasnija.

DANI: Ako biste usporedili prava radnika u socijalizmu i sada, šta biste rekli?

TOPALOVIĆ: Ne znam da li je dovoljno reći da sad žalim za periodom socijalizma. Istog onog sistema koji me na neki način proganjao i kažnjavao zbog moje borbe za radnička prava. Ma kako ovo bilo shvaćeno jedno je sigurno, radnici su imali više prava. Možda su mehanizmi za ostvarivanje radničkih prava ili općenito ljudskih prava unaprijeđeni. Možemo se pozvati na brojne konvencije, možemo “zaprijetiti” sudom za ljudska prava i sl. i to je sve. Sve drugo je strašno.

Radnici gotovo da nemaju nikakvu moć. Ne ukazuje im se ni minimum poštovanja koje zaslužuju. Danas ih nema tko slušati. U socijalizmu smo imali sugovornike s druge strane, a danas kada se desi susret radnika i predstavnika vlasti sve liči na igru gluhih telefona i ništa se ne dešava.

DANI: Kada je, zapravo, počelo dolaziti do promjena?

TOPALOVIĆ: Sve sam više uvjerena da su nacionalni sukobi među običnim ljudima spretno nametnuti i pažljivo planirani da bi se prikrile ekonomske narastajuće tenzije odnosno da bi se opljačkalo sve što vrijedi i što je zajedno stvarano dugi niz godina.

DANI: Kakva su radnička prava danas po Vašem mišljenju?

TOPALOVIĆ: Formalna. Nažalost, jako je puno straha kod ljudi u pokušaju da prakticiraju neka prava. Npr. pravo na redovnu plaću, pa čak ako firma u kojoj radite i posluje dobro najčešće ne možete ostvariti. Nezamislivo je da nemate platu nekoliko mjeseci. U socijalizmu su za kašnjenje plata samo za nekoliko dana pokretani zborovi i štrajkovi, da o drugim pravima i ne govorim. Danas radnike nitko nizašta ne pita, ni o čemu ne odlučuju. Možda je u socijalizmu diskusija na zborovima radnika bila usmjeravana, ali su se zborovi dešavali i otvarali mogućnosti da radnici nametnu svoje stavove i izbore se za svoje interese.

DANI: Kako se boriti u današnjoj BiH?

TOPALOVIĆ: Vrlo je teško odgovoriti na ovo pitanje. Ja sam po prirodi buntovna i ne mogu razumjeti šutnju i mirno trpljenje. Pa možda će i moj odgovor biti malo čudan, ali jedini način je buđenje radnika. Kako to napraviti. U svakom slučaju radnici trebaju biti više informirani, trebaju bolje razumjeti situaciju koja im je nametnuta i razumjeti da imaju iste interese bez obzira na nacionalne ili vjerske i druge razlike. Vi sa vašim analizama i pisanjem tome doprinosite.

DANI: Kakvo je Vaše mišljenje o postojećim sindikatima?

TOPALOVIĆ: Bojim se da neću biti objektivna. Zapravo po meni je nevidljiva uloga sindikata. U vrijeme štrajkova 1987, ja sam istupila iz sindikata. Ne pamtim da je još netko to uradio u bivšoj Jugoslaviji. Smatrala da su oni produžena ruka vladajuće klase. Zar se danas nešto promijenilo?

Šta se može mijenjati? Sad bih mogla pobrojati nekoliko uobičajenih strateških koraka koji bi svaka organizacija trebala poduzeti da bi bila uspješnija u obavljanju svoje misije. Po mom mišljenju najprije treba raditi na jačanju imidža političke nepristrasnosti. Naime, danas kad štrajka sindikat ili grupa radnika nekako se stiče dojam, najčešće, nažalost, opravdan, da ste u službi određene političke stranke. I opet su na gubitku radnici. Ponavljam, radnici moraju razumjeti šta su im prioriteti i prepoznati iste interese pa tek onda razmišljati o onima koji će ih zastupati.

 DANI