Piše:Biljana Vankovska

Danas je Međunarodni dan rada, nekadašnji ali i sadašnji (državni) „praznik“… Znak navoda dovoljno govori o mom odnosu, ili bolje razočarenju kada se pomene ovaj dan, kao uostalom i Dan žena. Zašto licemjerje? Zbog tradicija? Mogu se kladiti da 90% građana ne znaju ili su već zaboravili šta u istoriskom smislu pretstavlja ovaj dan.

U vreme u kome svatko tko uspije postići nešto vlastitim radom smatra se budalom, a radnici su sloj u izumiranju, nema se šta slaviti. Tekovine međunarodnog radničkog pokreta, stečene kroz duge borbe i stradanja, ali i uz radničku solidarnost, tope se kao snjeg na proljetnom suncu. Oni koji se neće udomiti u partiziranoj državnoj administraciji (država je majka-hraniteljka) ostaju prepušteni milosti i nemilosti „nevidljive ruke“ tržišta.

U potrazi za stranim investicijama, na t.z. roud-shows, političari se ponašaju kao makroi (bez obzira dali su desničari ili ljevičari) koji reklamiraju zemlju sa najjeftinijom radnom snagom, a pri tome pokazuju spremnost da zažmure u slučajima kršenja elementarnih radničkih prava, kao što su pravo na odmor ili na pristojne uslove na radnom mjestu.

Navodna idološka borba se vodi samo oko mrvica sa stola, minimalne plaće, ali bez ikakvog pokušaja da se dovedu u pitanje fundamenti sistema koji počiva na i producira socijalnu nepravdu, eksploataciju rada zbog povećanja profita, nepravednu distribuciju nacionalnog dobra. Kapitalizam je „pojeo“ demokratiju, prije no što je ona uzela maha u tranzicionim društvima, a jedino što je ostalo je njena elektoralna verzija (pravo glasa na izborima).

Socio-ekonomska prava su mrtvo slovo u ustavu. I genij ko što je bio Marks bi se teško snašao u ovom bizarnom socijalnom kontekstu u kome kao da je građanstvo potisnulo radništvo, a nema nikakvih znakova antagonizma socijalnog, klasnog tipa. Pod prevezom nacionalnog konsenzusa i ujedinjavanja oko globalne religije koja se zove neoliberalizam nije ostalo mjesta za ikakvu socijalnu raspravu, koja je potisnuta u ime očekivanja da se ostvare t.z. nacionalni i strategiski ciljevi,eufemizam kojim se naziva ulazak u NATO i EU.

Vlasti mogu bez ikakvog otpora reducirati radnička prava (što se realno dešava i to u kontinuitetu), pa tako stari vic o poslušnim radnicima koji su pitali dali trebaju sami nabaviti omče za vešanje ili će im gazda dati, postaje čista istina.

Tačno je da i crvena buržoazija nije bila ništa bolja u manipulacijama da su radnici na vlasti, ali ovaj demokratski pluralizam je sasvim izbrisao i sjećanje na nekakvo dostojanstvo, solidarnost i borbenost.

Ustvari, danas je nedostojanstveno uopće biti radnik, pa zato svi studiraju i nadaju se nekoj diplomi, po mogućnosti magistarsku ili doktorsku. Stečajci i nezaposleni otvoreno u kamere govore da su kao psi koji bi lizali ruku svakog tko bi im dobacio koru kruha ili koji će im je obećati kada jednom dođe na vlast.

Sindikati? A što su to bili sindikati? U uslovima hronične nezaposlenosti, straha od neizvesnosti i zavisnosti, svi su „privremeno zaposleni“ (dok su pokorni) ili istinski nezaposleni. Upravo ovih dana vlada preuzima mjere za rebalans budžeta u kome se najviše reduciraju izdvajanja za socijalne svrhe, zdravstvo i školstvo, a i dalje nastavlja sa građevinskim cirkusom postavljanjem žalosnih vrba usred Vardara. No nitko ni da pusti glas protesta! U susret praznika novine su pune savjeta za dobar roštilj, a sutrašnji TV prilozi će biti uglavnom od izletničkih mjesta gdje se „relaksiraju“ građani, koji će slaviti izgubljena radnička prava.

Anestezirani nacionalističkom ideologijom i pogledima okrenutim gore (ka bogu, lideru, moćnima) radnici su prestali da gledaju jedne na druge kao na suborce, osim kada se pobiju oko kore suhog kruha. Još se manje umiju prepoznati preko državnih granica, čak ni povodom Međunarodnog dana rada. Frankfurter Rundschau piše o novom bauku koji kruži Evropom: strah od armije osiromašenih i nezaposlenih, ispred čijih zahteva drhte političke elite, berzanski špekulanti i korporacije.

Što ako otkažu poslušnost i dovedu u pitanje legitimitet postojećeg sistema i dosadašnje socijalne distribucije? Nažalost, prave ljevice nema. Manifest za evropsku socijalističku alternativu nije ni bio notiran u medijumima. Pročitavši ga, iskreno, smatram da i ne zaslužuje veliku pažnju, jer Hannes Swoboda i kompanija su podjednako bezidejni kao i njihova balkanska braća po idologiji. Oni bi da krenu ljevo, ali ne previše, oni bi da promene sadašnju koaliciju desnih stranaka sa korporativnim kapitalom, ali ne previše radikalno da ne bi prepali kapitaliste. I oni, kao i desničari, jedino žele vlast uz funkcionalni neoliberalizam, dalju privatizaciju, deregulaciju i pokorne radnike.

Žalosno, ali i jako simbolično i indikativno, kao što su Racina u novom muzeju „revolucionarne borbe“ pretstavili voštanom figurom mrtvaca, ova je zemlja zaboravila i živu riječ pesnika koji je još davno pisao da mu je „bratski čitav svijet“ i koji je znao ono što današnji radnici ne znaju – „Mi nismo sami, nismo samo ovdje; nas ima po cijelom svijetu, bezbroj miliona naroda crnog rada.“ (Kosta Racin).