Piše: Daniel N.

Kao što sam već jednom napisao — dovoljno bi bilo da napišem jedno ime i prezime (Benedict Anderson) — ali ipak neće svi ljudi shvatiti, a osim toga, postoji minimalna duljina bloga na Pollitici, a dvije riječi su ipak premalo.

Dakle, gorespomenuti Anderson se pozabavio fenomenom koji se zove nacionalizam. Naoko svi znaju što je nacionalizam, ali je taj fenomen ipak prilično neobičan, ako malo promislite.

Zbog tradicije SFRJ i tadašnjeg izjednačavanja nacionalizma s ekstremizmom i šovinizmom ta riječ nekako još uvijek ima negativni predznak. To zapravo uopće ne stoji. Nacionalizam je jednostavno osjećaj pripadanja nekom narodu, i politički pokret, odnosno ideologija koji se gradi na tome.

Danas je nacionalizam — odnosno, osjećaj pripadanja nekom narodu — skoro samorazumljiv. Ali prije nekih 800 godina nije bilo tako, zapravo ako bi se nekog pitalo “što je” vjerojatno bi odgovor bio kršćanin, katolik…

Kako se to kasnije promijenilo je duga priča, i povezana je s nastankom modernog društva, države, demokracije (kakve-takve) i medija.

(dodatak) Prvenstveno vjerski identitet je još uvijek jak u Hrvatskoj i u okolnim zemljama, i donedavno nije bila rijetkost da su ljudi o sebi misle kao o “pravoslavcima”, “katolicima”, a pogotovo kao o “muslimanima”; kasnije je vjerski osjećaj muslimana pretočen u nacionalni, ali i dalje je njegova osnova vjerska, kao što i osjećaj srpstva nije jako daleko od pripadanja pravoslavlju. Još krajem 20. stoljeća je bilo ljudi koji su bili prvo muslimani, odnosno pravoslavci.

Sad dolazimo na dio koji nas zanima. Još negdje od sredine 1960-ih u Hrvatskoj je jačao nacionalizam. Postavljala su se pitanja “gdje ide naš novac”, “zašto ne možemo pjevati naše pjesme”, “zašto nam se nameće zajednički/srpski jezik” itd. To su sve legitimna pitanja, ali uopće razmišljanje na taj način (mi = Hrvati, drugi = Srbi, Slovenci…) je zaštitni znak nacionalizma. OK je da moj novac ide drugom Hrvatu jer sam i ja Hrvat, ali nije OK da ide negdje gdje Hrvata nema. Dakle, Hrvatu je bio mnogo bliži drugi Hrvat nego Srbin. To dakako nije samo hrvatska specijalnost, konačno, nakon 1990. su se sve višenacionalne države na istoku Europe raspale.

Svaki nacionalizam ima svoje, često posve apstraktne i proizvoljne simbole, ali nije bitno što jest, nego što ljudi misle da je, budući da je cijeli nacionalizam zasnovan na osjećajima.

Dakle, jedna kombinacija “panslavenskih” boja je postala hrvatska, jedna srpska. Pismo koje su koristili Rimljani (Latini = latinica) plus par specijalnih simbola za slavenske glasove (koje su izmislili Česi, a Hrvati preuzeli od njih) — postaje simbol Hrvata, a grčko pismo plus par simbola za specijalne slavenske glasove (koji su zapravo preuzeti iz glagoljice ili izmišljeni) — postaje simbol Srba, kao ćirilica.

Pritom je posve nebitno što su neki od najznačajnijih spomenika Hrvata pisani ćirilicom — ukucajte u Google “povaljska listina” — bitno je što ljudi danas misle i osjećaju, jer se radi o simbolima i “svetinjama”.

Uzalud se može dokazivati da je ćirilica i hrvatska (i ruska itd.) kao i da je prije rata sve u Slavoniji bilo na latinici — to je nebitno. Srbi (tj. političari predstavnici Srba) žele ćirilicu upravo zato što je danas ćirilica simbol srpstva, a razni “stožeri” je upravo zato ne žele, jer ne žele “srbovanje” u Hrvatskoj.

Može se dokazivati i da su hrvatski i srpski jedan jezik, odnosno dvije varijante istog jezika — to je sve zapravo nebitno, u svim ovim pitanjima su bitni osjećaji. Dobro jutro. Cijeli nacionalizam je stvar osjećaja.

Nemojmo se zavaravati, ova država nije postala neovisna zbog toga što su građani odlučili bla, bla, bla… Hrvatska je postala neovisna na hrvatskom nacionalizmu. Već je odavno neovisna država bila san hrvatskih nacionalista od Griča do Sidneya. Dakako da to nije bila racionalna odluka, dakako da nitko nije računao isplati li se to: sad neki otkrivaju da je zapravo Jugoslavija bila dobra za hrvatsku proizvodnju, jer smo imali veće tržište itd. Naravno da je Hrvatska itekako profitirala od Jugoslavije. Cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije je Hrvatska zapravo postajala razvijenija u odnosu na ostatak. Hrvatska lova je išla na jug, a onda su za tu lovu kupovani hrvatski proizvodi, i tako se krug zatvarao. Dobro jutro. Slovenija je u tome bila još uspješnija.

I dan danas je teško prodati hrvatske proizvode van zemalja bivše Juge.

U EU će stvari biti suprotne: bogate zemlje će davati pomoć iz fondova itd Hrvatskoj, za koju će Hrvatska kupovati njihove proizvode, strojeve, opremu, usluge eksperata, savjetnika i krug će se zatvoriti. Mogu Nijemci kukati koliko žele da njihova lova odlazi na jug, ali posve je jasno da od EU najviše koristi imaju upravo Nijemci. Uz svu pomoć, Jug ostaje siromašan, i tamo gdje se rasipalo i kralo (Grčka) i tamo gdje nije (Portugal).

Koji je izlaz iz ove situacije sa ćirilicom? Nema izlaza osim pomirenja Hrvata i Srba, bar u Hrvatskoj… No toga još neko vrijeme neće biti, jer se nacionalizam hrani nacionalizmom, a osim toga na nacionalnim (a uskoro ćemo vidjeti, i na vjerskim!) osjećajima se lako dobivaju izbori. Dakle, ostaje privremeno rješenje sa specijalcima koji će čuvati par znakova “gdje se vidi”.

Uostalom, glasate li za nekog jer ste analizom njihovog programa zaključili da ide vama u korist, ili tu ima i osjećaja, da je netko na “vašoj” strani?

Nažalost, hrvatski nacionalizam je prilično nekreativan, i to je naš problem (naš = Hrvata). Država je svetinja, ali ne i odluke koje donosi ta država. Vojska je svetinja, ali ne i plaćanje poreza od kojeg se taj vojska hrani, oprema i naoružava. Drugi Hrvat je brat ali mu se ipak može ne platiti isporučena roba itd.

Hrvatski nacionalizam zapravo nema zanosa: imao ga je tek Gotovac i slični idealisti, kao Maruna i još nekolicina.

Da hrvatski nacionalizam ima zanosa, nakon 1995. bi mladi Hrvati sa svih strana planeta lopatama obnavljali sela, gradili ceste i pruge. Umjesto toga, do danas se povlače priče o namještanju poslova, loše izvedenoj obnovi, gradnji mostova graba-polje, višestrukim farbanjima tunela.

Pa kakav si to nacionalist ako kradeš od države koju si navodno sanjao 1000 godina ili koliko?

Naš problem (tj. vaš — ja uopće nemam neke hrvatske nacionalne osjećaje, za mene je to tek okolnost, kao to što sam muško i imam plave oči, pa što onda) zapravo je premalo nacionalizma, pogotovo premalo idealističkog, zanesenog nacionalizma.

Evo jedan primjer sasvim drugačijeg nacionalizma, u jednom iznimno nacionalno svjesnom društvu — Južnoj Koreji. Kad je država svojevremeno pala u probleme i morala uzeti kredit od MMF-a, ljudi su bilo toliko ljuti i pogođeni da su plakali. Pred državnim uredima su ljudi predavali državi vlastito zlato da pomognu državi i isprave sramotu i poniženje. Prodavali su i vlastitu odjeću. Uz čeličnu disciplinu i solidarnost cijelog naroda, kredit je vraćen nekoliko godina prije roka.

Dakle, nacionalizam može biti i pozitivna stvar. Može stvoriti i društvo u kojoj ljudi žele pomoći državi i drugima, ali ne mora.

Ovdje je detaljnija priča o Koreji. Ali, napisana je na srpskom (doduše, na latinici)! Srećom, dobro razumijete srpski, kao što Srbi, čini se, dobro znaju latinicu:

http://pescanik.net/2013/01/drhtali-smo-od-besa-i-straha/

Dakle, ne može se napraviti “električna centrala na nacionalizam”. Ali neki uspjevaju nacionalizam preusmjeriti u mahanje lopatama i poštivanje zakona. To je ono što Tuđmanu — i dakako, cijelom HDZ-u — zamjeram najviše. Dakako da je bio nacionalist, dakako da je HDZ stranka čiji je program praktično isključivo nacionalizam.

No pitanje je što napravite od nacionalizma. Za sad smo još uvijek na zastavama i “svetinjama”…

(dodatak) Nemojte misliti da smo neki izuzetak, kad se govori o problemima s dvojezičnim natpisima. Ovo su dvojezični natpisi na Korzici, svi nazivi na francuskom su prešarani, ostavljeni su samo oni na korzikanskom.

Dakako, razlika standardnog francuskog i korzikanskog je mnogo veća nego hrvatskog i srpskog….

(dodatak) Ima i u Srbiji mješavine latinice i ćirilice, dakako…

Sve je to zapravo smiješno kad ne bi bilo smrtno ozbiljno.

Pollitika.hr