Piše: Biljana Vankovska

Usred briga i grča zbog izbornih (političkih i etničkih) tenzija, stigla je prelijepa „pošiljka“ elektronskim putem: na video-klipu, za početak, jedna sasvim obična scena sa malog trga nekog gradića, negdje u Španiji. Stoji muzičar usamljen sa svojim instrumentom, a ispred njega šešir za milostinju. I odjednom počinje da se odvija predstava, i to odkako djevojčica stavlja novčić u šešir i ljubopitljivim očima gleda muzičara da vidi šta će se desiti. Počinju izlaziti prvi zvuci iz instrumenta, a onda se postepeno pridružuju, jedan za drugim, ostali muzičari, kao da izlaze niodkuda. Sada svako svojim instrumentom dopunjava muzički doživljaj.

Mada vam ubrzo postaje jasno da se sve odvija po dobro osmišljenom scenariju, u koji je uključen čitav orkestar zajedno s horom profesionalnih pjevača, a da je kulminacija (što bi drugo ako ne…) “Oda radosti”, ipak ono što hvata kamera je fascinantnije od muzičkog hepeninga. Tu su istinski iskrene, nerežirane i spontane reakcije prolaznika. Makar i ostavili po strani Betovena, vidi se radost koja susreće i razoružava ljude, koja ih tjera da stanu ma koliko žurili, želja da se bude dio te družine nasmijanih ljudi i razigrane djece koja pokušavaju da pjevaju ili diriguju. Čitav performans završava očekivanom kulminacijom i snažnim aplauzom, nakon čega se ljudi razilaze. Svako kreće svojim putem i, naravno, sa svojom brigom, ali i oplemenjen onim lijepim trenutkom koji je bio podijeljen s drugim ljudima, koji su za tren postali i bliski i dragi jedni drugima.

Uhvatila sam i samu sebe kako sa osmjehom gledam snimak. Ali već u narednom trenutku me je uhvatila tuga. Bilo mi je neopisivo žao što takvu scenu ne umijem ni da zamislim na nekom od naših trgova, pa makar se i ne radilo o Betovenu ili Mocartu, nego o nekoj lokalnoj muzičkoj numeri… Na primjer, dobro bi nam došla ona stara „Kucni u drvo“, u kojoj nas „Leb i sol“ potsećaju „istina je, nadvor je proleće, živi smo“… Ali, naši su se trgovi pretvorili u bojna polja, nakićena nacionalnim simbolima, koji, mada nijemi, ipak asociraju na tutnjave i otkucaje srca u taktu borbenih marševa. Ako i vidite skupljene ljude, stoje tamo poblijeđelih lica, kao po kazni: stoje po zadatku, makar vijalo i lila kiša, da bi aplaudirali voljenim političarima. Gledate scene u kojima se jedna zastava valja u blatu, da bi bila zamijenjena drugom, koja poziva i budi nacionalni/etnički ponos i čini sve da bi nam pokazala koliko smo različiti i tuđi jedni drugima. A nakon mitinga, ostaju opušćeli trgovi, okupirani samo spomenicime iz prošlih vremena i sa rupama i smećem iz sadašnjosti. Još kada se iz ormara počnu vaditi skeleti, neki stari i po 70 godina, nekako nemate ni snage za osmjeh.

Danas, kada čitate kolumnu, je Prvi april. Mediji će, kao što je red, pokazati Aprilijade najmlađih. Roditelji gledaju s ljubavlju ozarena lica malih princeza ili super-heroja, ali tamo negdje duboko u njima je usađena strepnja i strah od neizvjesne budućnosti. Problem (ili trebam reći, dijagnoza) ove zemlje je što smo zaboravili da se smijemo od srca. Bezbroj sam se puta pitala zašto ovdje nema viceva (posebno, političkih). Znam da duhovitih ljudi ima, imamo K-15, a i Saška Koceva koji će nas jedan put godišnje nasmijati do suza tokom manifestacije „Zlatna Buba Mara popularnosti“, a tu je i mlađa generacija stand-up komičara. Ipak, sve je to nedovoljno da se bar stvori privid vedrine u svakodnevnim komunikacijama. Nakon gledanja nekog od skečeva K-15, stane knedla u grlu, koje se onda koleba između smijeha i plača.

No, dešava se i nešto drugačije: vidim ozbiljni naslov iz medija kao onaj „Gruevski u posjeti Kičevu“, i prva me asocijacija vodi ka Top listi nadrealista. Sjetim se one brilijantne družine iz Sarajeva, čijim smo se skečevima smijali dok nije postalo prekasno i dok nije vrag odnio šalu. Možda otuda i strah od smijanja…

Dilema je velika: da li smo to zaboravili ljepotu i smijeh ili imamo sve manje razloga za radovanje? Ili smo možda postali taoci, i učesnici, jedne drame u kojoj je smijeh ne samo nepoželjan, nego i opasan. Moćni su oduvijek znali da smijeh nije samo actus hominis, nego je i actus humanus. Drugim riječima, on nije samo imanentan ljudskom biću koje ima potrebu da se zabavlja i opušta, nego je i akt koji izaziva, provocira, koji može biti i snažan znak prkosa i kritike. Naprosto, često se čovjek smije spontano, pa čak i bez nekog vidljivog razloga, ali istorija pokazuje da su humor i satira bili najviši izraz slobode misli i govora, odnosno slobodne volje.

U jednom interesantnom objašnjenju porijekla obilježavanja Prvog aprila (All Fool's Day), za koje se kasnije ispostavilo da je i samo šala na koju je nasjeo čak i Associated Press 1983, kaže se da je rimski imperator Konstantin bio nagovoren i dopustio svojoj dvorskoj ludi da jedan dan zauzme njegovo mjesto. Ova je, navodno, tog dana izdala proglas s pozivom podanicima da se prepuste šalama i da apsurnost zavlada. Mada je ova verzija lažna, ipak zasniva se na ideji da su nekada dvorske lude bile ne samo mudri ljudi, nego i hrabri, i da su kroz humor umjeli da kaže istinu u oči onda kada se drugi nisu usuđivali.

Bez obzira na istorijske činjenice i simboliku ovog dana, gledano iz današnje prizme, jasno je da su se odrasli odrekli svog prava da se smiju i podsmijavaju, i da se najčešče kriju iza svoje maskirane djece koja su jedini učesnici parade. Prvi april kao da je rezervisan samo za djecu. A nije da nema materijala… Ima ga i previše, samo što nemamo (i nikada nismo imali) jednog Nušića. Danas u demokratskoj kakofoniji na javnoj sceni, kao da je lakše izreći/napisati ozbiljnu kritiku (koju naravno neće uzeti ozbiljno oni na koje se odnosi), nego napraviti vic ili narugati se moćnicima. Opasni su ljudi bez smisle za humor… Pogledajte samo one grimase na zgrčenim licima, i one oči koje govore obrnuto od onoga što usiljen osmjeh želi da pošalje kao poruku.

Nasuprot ovome, dio makedonske javnosti je ovih dana demonstrirao svoj drugi „talenat“, i to povodom pogibije poznatog novinara Nikole Mladenova. Gubitak čoveka je po definiciji nenadoknadiv i konačan. I zato je žalostan… No, kada je riječ o javnoj ličnosti, tuga se manifestuje kolektivno (ponekad i kao kontrast uobičajenoj otupelosti i odsustvu empatije prema neznanim nesrećnicima), pa čak i ujedinjuje. Zajedno s ovim činovima, na površinu znaju isplivati i mnogu drugi sindromi, uključujući i teorije zavjere.

Žalosno je društvo koje najljepše riječi čuva za sahrane. Atmosfera koja se stvorila povodom ovog slučaja ostavlja gorak okus, pa na trenutke i mučninu od (velike) doze hipokrizije. Mi smo, očito, narod koji zna kako da nariče nad mrtvima, ali ne zna da prepozna velike dok su živi. Takav smo čudan narod, podložan sumnjama, nepovjerenju i paranoji, pa zašto ne reći – i nekrofiliji (kada se ređaju snimci svakog morbidnog detalja pogibije). Nema osećaja pristojnosti, čak ni za minut muka u izražavanju respekta. Kao što obično i biva, istina još nije vezala obuću, a spekulacije su već obišle zemlju. I efekat je bio/jeste postignut, a preminuli će uskoro biti i zaboravljen kao ljudsko biće, zato što mu je sada dodijeljena uloga mitske figure, koja ima svoju političku upotrebnu funkciju…

Bez obzira na činjenice, Makedonija je, eto, dobila i svog Ćuruviju.

Nova Makedonija