Piše: Biljana Vankovska
Mada živim u neposrednoj blizini najnovijeg investicionog čuda makedonske vlade, nazvano Skopje City Mall, dugo vremena nisam imala nikakvu želju da ga posjetim. I pored silnih reklama, nisam to uradila i to ne radi gužve kakva dosada nije viđena, nego onako, iz principa. Ima nečeg što me i dalje odbija od tog novootvorenog elitnog svetilišta konzumerizma u maloj i siromašnoj zemlji.
Scene sa svečanog otvaranja i dalje bude osjećaj tuge: navalili ljudi, stari i mladi, sa punim i praznim novčanicima. Zaboli ta slika lažnog blagostanja, slika ljudi koji se guraju i gaze da bi napunili oči, dok im ruke ostaju prazne. Nisam čak ni u stanju da dam zajedljivi ili duhoviti komentar o najtraženijoj robi (toalet-papir), po kojoj je ostalo upamćeno „svečano otvaranje“ trgovačkog centra. Bilo je u toj sceni i dosta simbolike, ali i racionalnosti.
Nije, valjda, neko očekivao da će građani pohrliti ka prodavnicama „Pjera Kardena“ ili „Zare“ (koja odavno i nije neki brend, ne samo na Zapadu, nego i u susjedstvu)? Jasno, većina je otišla na ono što se na turskom naziva „zjaj bazar“, а da se ne bi vratili praznih ruku, ugrabili su nešto od proizvoda koji su bili na rasprodaji. Daleko od toga da sam svetica, t.j. da nisam žena koja uvijek uspijeva da odoli lijepim izlozima. Prije više godina, otkada sam počela službeno putovati u zemlje bogatog Zapada, naučila sam značenje riječi „mall“. Imala sam mogućnosti da prošetam i nekim od najvećih: ne možeš ih dohodati, niti sve vidjeti! Kupiš stvar zbog koje nisi ni krenula, a zaboraviš ono što ti treba. Bila sam svjedok onih trenutaka kada se porodica (mojih američkih prijatelja) sprema na celodnevnu „ekskurziju“ – svi srećni krenu ujutru u shopping da bi se vratili uveče ispunjeni osećajem da su se lijepo proveli. Sjećam se trenutaka kada sam se, po prvi put, suočila sa tim ogromnih prostorima izobilja: nije mi pomogao ni zdrav razum ni obrazovanje. Bila sam zavedena kao i svi ostali, pa ako i ne bih kupila nešto sebi, davala sam i posljednji cent da bih se s puta vratila s malim poklonima ćerkama.
Kontrast koji je stvorio sjaj Skopje City Mall-a sa opštom žalosnom socijalnom atmosferom je jednostavno prevelik da bi se lako progutao. U ovoj zemlji, pored bitke oko prostora za spomenike i vjerske objekte, najvažnije i najatraktivnije lokacije pripadaju shopping centrima. Pardon! Ne u ovoj zemlji, nego u Skopju – glavnom gradu koji sve više guta i apsorbuje u sebe čitavu državu… radi se, naravno, o lažnom investicionom uspjehu, jer osim nove zgrade i zapošljavanja pomoćnog osoblja za njeno održavanje, i prodavača u radnjama uz nekoliko novih brendova, sve je ostalo isto.
Oni koji su otvorili nove luksuzne radnje su došli s nadom da izvuku nešto od novca koji su ranije makedonski građani trošili izvan zemlje, uglavnom u Solunu, a ne da otvore proizvodne kapacitete. Sve što se desilo je obična migracija iz jednog dijela grada u drugi, iz jednog trgovačkog centra u drugi. Sve je isto, samo se epicentar trgovine i socijalnog života mijenja. Odjednom tako opuste nekada živa mjesta, a ožive druga. Sada postaje popularno da budeš viđen u ovom novom sjajnom okolišu. Ali, na snimcima od otvaranja mall-a mogli su se videti ljudi koji su krili lica pred kamerama, vjerovatno postiđeni što su „uhvaćeni“ kao dio rulje koja se gurala i gazila na ulaznim vratima centra, i posebno novog hiper-marketa. Pretpostavljam da su se stideli od drugih, ali i od samih sebe. Kao kada prosjak bude (ne)zvani gost na prijemu bogataša gdje ne poznaje nikoga, ne zna kako da se ponaša, svjestan da mu tu nije mjesto.
Izgradnja ovakvih mallova nužno izaziva svijest o vlastitoj bijedi, posebno kada se vidi vlastiti odraz u staklenim izlozima. Osim toga, ovakvi centri stvaraju nelojalnu konkurenciju, gdje su kolateralna šteta male radnje koje ionako jedva vežu kraj s krajem. Njihova jedina „komparativna prednost“ jе što često, krišom od inspekcije, daju prehrambene proizvode na „tefter“ i veresiju, pa mušterije plaćaju jednom mjesečno, na dan kada stigne penzija ili plata, i odmah okreću novi list u tefteru lokalnog diskonta. Čak i u najboljem slučaju da je kupovna moć građana u Makedoniji velika, pa mogu uživati u blagodeti globalizacije, ipak ostala je enigma kako je ovo vlada kategorizovala kao stranu investiciju kada profit uzimaju drugi, dok se recimo uništava i ono malo što je ostalo od nekada poznate makedonske konfekciske industrije. Ona radi za strane kompanije, koje nam onda prodaju prepakovane proizviode sa njihovim brendom. Onda i naše izgleda svjetsko, zar ne, pa vrijedi da se kupi i po većoj cijeni.
Teza o „jednodimenzionalnom čovjeku“ je ona o ljudima iz visokorazvijenih zemalja koji su svedeni na konzumere, i koji su, zbog toga, predmet stalne obrade reklamne i drugih industrija koje kreiraju „potrebe“, koje nisu nužno imanentne ljudskoj prirodi. То je priča o borbi za reprodukciju i opstanak kapitalizma, preko konstrukcije osjećaja lažne slobode, time što kod čovjeka raste zadovoljstvo što sebi može kupiti malo sreće, lijepu garderobu, novi auto, pa i ljepotu (uz botox ili silikone).
Kako kaže Markuze, ljudi prepoznaju sebe u stvarima koje posjeduju; nalaze svoju dušu u autu, hi-fi sistemu i kuhinjskim aparatima. То je ta udobna nesloboda i lažan osjećaj uspješnosti i zadovoljenosti, u čiji je vrtlog uhvaćen pojedinac, u stalnoj trci da zadovolji nove „potrebe“, коje ustvari održavaju sistem dominacije i eksploatacije, ali i prave sistem bezbjednim. Demokratija bez naroda je rješenje – jer je narod zauzet negdje po shopping mall-ovima ili ispred TV ekrana. Kapitalizam se održava manje na bazi proizvodnje materijalnih dobra, a više na želji da se kupuje i akumulira. U trenutku kada opadne realna kupovna moć, a stvori se izobilje nepotrebnih i neprodanih proizvoda, to je trenutak kada nastaje kuršlus. Dolazi do pucanja „mjehura sapunice“.
Slično je govorio i mudri Bertrand Rasel: preokupacija onim što posedujemo, ispred svega ostalog, sprječava nas da živimo slobodno i plemenito. Vidjela sam interesantan poster ovih dana, a na njemu (u ciničnom tonu) piše: „Nađi posao, oženi se, pravi djecu, prati modu, gledaj TV, ponašaj se normalno, idi pločnikom, poštuj zakon, štedi za starost. I na kraju ponavljaj sebi: ja sam slobodan, ja sam slobodan!“ Da, tako je u kapitalizmu prema kome stremimo kao društvo, mada smo zaglavljeni negdje na pola puta. Postaje šizofreno jednom nogom biti u dimenziji konzumerizma, dok druga šepa, vuče se kao kod prosjaka. Оvaj drugi (i veći) dio društva je stalno uvjeravan od prvih da dobra vremena samo što nisu stigla, da se trebaju strpjeti malo do ulaska u NATO i EU, da poštuju poredak zasnovan na socijalnoj nepravdi i nejednakosti u kome, navodno, svi imaju iste šanse da postanu bogati, a ako to nisu, onda je problem u njima, luzerima. I neka samo ponavljaju sebi kako su srećni što su slobodni…
Interesantno je što armija nezaposlenih i siromašnih, ipak, više voli da zaviri u svijet bogatih, nego da protestuje zbog svog položaja. Makedoniji, kao i drugim sličnim društvima, ne prijeti opasnost od jednodimezionalnog svijeta, a daleko je i od hiperprodukcije, jer se ništa i ne proizvodi (sve se uvozi za skupe novce). Mi ćemo „riknuti“ zbog prezaduženosti, i to će biti bolno buđenje od još jedne ideologije u kojoj nije riječ o vladavini jedne stranke, nego o političkom pluralizmu koji je, između ostalog, ostavio iza sebe seriju shopping centara poznatih od vremena vladavine jedne ili druge političke opcije. U međuvremenu, u ovoj oazi na periferiji, ne dopiru ni vijesti ni potresi iz Kipra, Grčke, Španije… Ovdje se, pored kredita, živi još od političkog cirkusa (izbora i kontinuirane krize), što je – kako kaže duhoviti prijatelj – nepravedno upoređenje jer je cirkus zabavan, u njemu su životinje inteligentne, a ljudi vješti i sposobni za ono što rade.
Dobro je što je, uprkos svemu, usred izborne kampanje, odjeknuo skandal oko diskriminacije Roma, koji su za management City Mall-u nepoželjni čak i za rad kao tehnički personal (u održavanju čistoće u dijelu gdje se prodaje fast food). Čekamo i nadamo se institucionalnom rješenju i kažnjavanju odgovornih. Ali, kada je Mall u pitanju, diskriminacija ne staje tu. Sljedeći put kada prošetate tamo, umjesto u izloge, bacite pogled na prodavačice: nema starijih, nema ružnih, nema čak ni neobrazovanih. Ja tamo srećem neke od svojih najbrilijantnijih studenata, koji ne samo da su stekli diplome, nego i magisterije. Ništa ne smije narušiti perfektnu sliku ovog carstva. Ne bih se iznenadila ako uskoro uvedu kontrolu i ko sve može ući u one „fine“ radnje i restorane. Moderno, to se zove profiling, mada se radi o goloj diskriminaciji.
Prevod je autorkin
0 Comments