Piše: Srećko Pulig

Da je “sukob civilizacija” zloupotrebljen koncept svakome tko iole ozbiljno misli bilo je jasno još prije izlaska famozne istoimene Huntingtonove knjige. No, koliko god bio intelektualno inferioran, problem je s tim konceptom da mnoge današnje vlasti vuku antipolitičke poteze kao da on djeluje, pa se, po dobro znanoj formuli, on pretvara u samoispunjavajuće proročanstvo. Takvih priča, koje korijen vuku iz teorija o kulturnoj supremaciji kolonizatora nad koloniziranima, prepuna je, već barem jedno stoljeće, historija imperijalističkog razdoblja kapitalizma. Malo tu pomažu kritike koje, polazeći i same primarno od kulturnih i vjerskih identiteta i njihove borbe za prepoznavanjem i priznanjem – poput Saidove – govore o “sukobu ignorancija”. Niti dokazana međuzavisnost i interakcija među kulturama, recimo između one arapske i one evropske, razni koncepti “dijaloga među civilizacijama”, ne nište neko priznanje postojanja kulturnih krugova.

A onda je, zajedno sa zadnjom krizom kapitalizma, sav taj civilni rad oko cizeliranja interakcija između raznih identiteta, odjednom i uglavnom s pravom, pao u drugi plan. Čak i u našoj inačici tzv. duhovne obnove, gdje su ideolozi svakog od novih entiteta dokazivali barem svoju “vodeću ulogu u regiji”. Kao da je svijet nanovo ujedinila objava, no ovaj put loše vijesti: neoliberalna globalizacija vodi u – upotrijebimo lijepi turcizam – ćorsokak! Je li, dakle, sada ona vladajuća nužnost, onaj novi fatalizam, ireverzibilnost i prirodna nužnost, koji će svijet sukobiti, ne više na liniji vjera i nacija, već na liniji borbe onih koji imaju previše i onih koji nemaju dovoljno? Hijerarhične i urbanizirane kulture protiv primitivaca, divljaka, barbara? Građani uređenih država protiv plemenskih zajednica i njihovih ostataka? Svi ti distopijski prorokovani ratovi jučer za naftu, danas za druge sirovine ili radnu snagu, sutra za hranu i vodu, otoke nezagađenog okoliša, dokaz su da nekakav rat civilizacija ipak postoji? Hoće li se šok-terapija, koju je angloamerički svijet, u svom povijesnom silasku sa scene, osmislio za sebe i druge, moći ovako provoditi unedogled?

Iza ovako mistificiranih pojmova sve se slabije krije prozaična istina odvijanja klasne borbe u svjetskim razmjerima, u jednoj globalizaciji koja je sve prije negoli nužna. Prekretnica koja je učinila prihode jednih enormnima, a drugih nemogućima, nije puki odraz neke prirodne nesreće u inače nužnom globalnom razvoju, već su te nejednakosti dio programiranog upravljanja ljudskim zajednicama, da bi ovakav globalni kapitalizam uopće bio moguć.

Pa ako je izraz globalizacija tako zamućen, kako stoji s drugom riječju u popularnoj sintagmi? Što je, dakle, neoliberalizam, politika koju danas provode sve evropske vlade, uključivo s našom? Za potrebe svima razumljivog objašnjenja uspona i pada države blagostanja, naš nedavni gost na zagrebačkoj konferenciji o “ekonomiji kriznog kapitalizma i ekologiji zajedničkih dobara”, norveški sindikalist Asbjorn Wahl, navodi tvrdnju i nama poznatog burzovnog špekulanta Georgea Sorosa, koji je spram Tuđmana svojedobno možda bio i naš dobrotvor, kako je, u njegovim terminima, tržišni fundamentalizam veća opasnost za otvoreno društvo no što je to ijedna totalitarna ideologija. Jedan drugi američki investitor i biznismen, Warren Buffett, može si dozvoliti da prizna kako su tzv. instrumenti financijalizacije ustvari financijska oružja za masovno uništenje. Mnogi think-tankovi, svjetski veliki i naši mali, i dalje zagovaraju takav razvoj u nerazvijenost, u smiješnoj namjeri da budu shvaćeni kao “čista struka”, gle vraga, odreda korporativno financirana, koja sve svoje osnovne kategorije vuče još od čikaške škole. Za mitologiju navodne veze između demokracije i slobodnog tržišta dovoljno je podsjetiti da se takav fundamentalizam najbolje začinje u režimima poput Pinochetovog ili Tuđmanovog, postupcima masovnih deregulacija i privatizacija. U našem slučaju, za razliku od pretvorbenog zločina privatizacije koji je ipak, makar i s fatalnom odgodom, dopro do svijesti masa, deregulacija, primjerice na način zakonske zabrane samoupravljanja, još nije u središtu kritika.

U sukobu neoliberalne teorije i realnosti – jer sve su šok-terapije posvuda, na iole duži rok, dale katastrofalne rezultate – vladajući odgovaraju ukidanjem realnosti. Kada ne mogu ukinuti lošu vijest, oni ubijaju glasnika, recimo ostatke kritičke svijesti u medijima i u akademskom pogonu (koji su odjednom neodrživi). Umjesto da se pospu pepelom zbog stanja u koje su dovele svoja stanovništva, suvremene države, poput ovisnika u krizi, odlučuju povećati dozu opijata. Pokrenut je, uz mjere tzv. štednje, novi krug privatizacija svega što je još ostalo za privatizirati. Naročito transportnih i energetskih sistema, zdravstva i školstva. Ako postoji neka greška u dosadašnjem funkcioniranju sistema – kažu vladajući – onda je to nedovoljno deregulacije, ostatak socijalističkog mentaliteta u neefikasnim javnim službama, neoprostivo skupa socijalna država itd. i sl. U toj “ekonomiji ludila”, kako je naziva spomenuti Wahl, moguće je da jedan socijaldemokrat, i to ne naš već norveški, Jens Stoltenberg, rezonira na sljedeći način (slobodno prepričano): nije korektno govoriti kako od današnjeg društvenog razvoja profitira samo manjina, naprotiv, sve veći dijelovi svijeta kreću se u pozitivnom pravcu; posljednja desetljeća dala su nam rastuću slobodu, prosperitet i blagostanje za rastući broj Zemljana…; u skoroj budućnosti još će više ljudi iskusiti slobodu od nužde i straha te iskoristiti svoje potencijale – ekonomski, kulturno i emotivno; u budućnosti će svi živjeti u socijalnim državama, koje će u globaliziranom svijetu i same biti dio globalnih društava.

Koliko negiranja svima očite realnosti mogu podnijeti vladajuće kaste u vrlom novom evropskom svijetu, u koji smo i mi odavno, na jedan ružan način, integrirani? Očito puno, ako naš premijer Zoran Milanović na dodjeli Nobelove nagrade za mir, koju su si funkcionari EU-a i njihovi kućni prijatelji sami dodijelili, može tvrditi kako je EU garant mira kroz generacije, od čega korist imaju današnji ljudi, koji si ratne strahote pred-EU generacija ne mogu ni zamisliti. Očito, rat je mir, a sloboda je ropstvo. I to se još naziva realnom i liberalnom politikom. Pitanje je samo dokad. A i odgovor na njega već se zna: sve dok naši narodi, kao što to sada rade u Sloveniji, ne kažu vlastodršcima da nisu “naši” i da neoliberalna globalizacija nije nužna.

Novossti