Piše: Bratislav Bato Medojević*

Kod nas se svašta događa i tamo đe nema ničega, kao na gradskom otpadu. Psihoanalitički orijentisani estetičari bi diagnostički rekli: tromo introverzna prazna patetika – sva u frontalu. Ali mi bježimo od svake dijagnoze, jer više volimo da pjanimo mozak praznim pričama. Tako prošle subote na državnoj televiziji doznasmo u dva navrata („reportaže“): da je Stefan Nemanja uzdigao crnogorsku umjetnost do kosmičkih visina, ali i da je neko iz Crne Gore razbio nos Mikelanđelu, i to čekićem pravo u nos; a u drugoj „reportaži“ – da je sav trud Pavla Mijovića propao iz nečijeg nezanja, pa je tako, opet, tuški Birziminijum nastao na tlu Alate, današnje Podgorice i da je ona dobila naziv čisto iz poetskih razloga i ako se tada nalazila pored (nepoetične) Ribnice i pod (nepoetičnim) Ljubovićem, što je, ipak, previše za jedno domaće „naučno“ prijepodne. A o „Pobjedi“ i njenim denikejovski pokretnim bubuljima i performansima je postalo degutantno i govoriti. Što govori da je krajnje vrijeme da i u državnim medijima pored istraživačkog novinarstva treba potsticati razvoj stvaralaštva, i uključivati stručni kadar u to, a ne samo, i samo domaće „guslare“ i internet jadanja iz tuđeg dvorišta.

Kultura je bez stvaralaštva mrtvo slovo na papiru. Ali ta mrtva slova odniješe sav novac namijenjen za kulturu, a kultura posta frazeologija i iskonstruisana lažna stvarnost. Vjerujem da više potroši novca neki drugorazredni fudbalski klub nego li svo crnogorsko stvaralaštvo. Shodno važnosima je i minutaža na televiziji i prostor u ostalim medijima. Posle najava utakmica i konferencija za štampu, po dvojica reportera prenose utakmicu sa nekoliko kamera, treći je u studio sa guslama i gostima, a na likovnim izložbama niđe niko, niti iko od te struke novinara umije napraviti komentar kao poznavalac umjetnosti. Ali, dobro je što đecu iz škola tamo ne vode kao u civilizovanom svijetu, obesvisla bi od značaja umjetnosti i nekih novih razvojnih mogućnosti u njoj. Toliki muzeji i galerije, sa enormnio zaposlenim osobljem koji redovno prima plate svakog mjeseca (neki i stanove) i likovni stvaraoci koji za sav trud za nekoliko godina svog stvaralaštva dobijaju loš katalog od galerije u kojoj na smjenu tokom izložbi dežuraju uposleni magistri i doktori sa zadatkom da otvore i zatvore vrata kada uđu ili izađu. Skupo plaćena važnost koja iźede i sva ovogodišnja sredstva za sufinansiranje stvaralaštva, pa je ostalo na ministru da štogod tajno ponekom doturi, ali zato su mnogi stvaraoci profesionalni beskućnici, snalaze se kako znaju i umiju za minimum prostora za rad i stvaranje društvenog blaga. Ali, ako bi više radili, više bi i smetali. Eto i razloga zašto se u „antibirokratskoj revoluciji“ kupuju diplome, magistrature i doktorati a mizeriše svako stvaralaštvo ukoliko nije od miljenika nekoga iz vlasti. Umjesto da rade kao servisi, od ministarstva do galerija stvorio se birokratski neprirodan kordon „moćnika“ na suprot stvaralačkih podanika. Oni su po nečijem nalogu postali barijera između stvaralaštva i publike. I samo što oni tutnu pod nos narodu to se jedino može mirisati, kao što su im i najljepše boje sopstveni interesi.

Kažu da su nekada i u režimu Krnje Jugoslavije na velike funkcije postavljani veliki ljudi, a danas u suverenoj „demokratiji“ mali ljudi na velike funkcije, po onoj narodnoj: što manji to bolji. Neki su toliko sićušni da se ne mogu ni primijetiti kako kalape i zloupotrebljavaju državnu imovinu jer su učestvovali u mnoge privatizacije. Mali ljudi skromne stručnosti mogu doći i do doktorata vrlo lako. Ipak, nije tako, već ima nečeg i u „tradiciji“, jer je zaostala birokratska moć uvijek plijenila pokvarenu maštu i želju za njom, zato neke javne, birane ličnosti ne vole javnu kritiku svojih glasača, kao ni ličnu odgovornost. Ako me sjećanje ne vara – prije petnaestak godina je jedan univerzitetski profesor jednoj kandidatkinji na prijemnom ispitu rekao da nikad neće biti upisana zbog svog prezimena pa da je talentovana kao Salvador Dali. Za to je kasnije dobio šamar od njenog roditelja i nikakvu drugu osudu od društva, iako je nadležno ministarstvo bilo uredno obaviješteno o tome. „Solidarno“ ministarstvo je ocu savjetovalo da ćuti o tome, a đevojka je otišla da živi u inostranstvu. Ali, takve je „solidarnosti“ moćnika i kabadahija i danas, samo što to rade tiho i u potaji. Pogledajmo istoriju bolesti, svih državnih institucija i preduzeća u zemlji i vidjećemo da je muljanje nekima glavna preokupacija, koja podrazumijeva visok položaj u odlučivanju. Vlada je uz mnogo hvale postavljala direktore i svo „stručno“ rukovodstvo državnim preduzećima do same propasti. Ne samo da su mnoga propala, već su na njinom mjestu ostale rupe poput kratera koje će mnoge generacije otplaćivanjem popunjavati, dok stručni „nepoznati počinioci“ iz svojih udobnih fotelja, iz nekog od stanova, neće to ni primijetiti, jer su zaokupljeni širenjem patriotizma i novom razvojnom filozofijom u lične svrhe i turizma za razvoj svojih hotela. Ali, pred svakim građaninom postoji logično pitanje: da li se radi o zločinačkim udruživanjima koje treba konačno i procesuirati ili samo nemaru u kome su pare isparile na same oči mnogih biranih savjeta, komisija, odbora i sl. Ili su se upravo ti savjeti, komisije, odbori pokazali kao najbolje rešenje za neodgovornost, protekcionaštvo, korupciju i lično bogaćenje, po sistemu: ja tebi ti meni, na štetu države i njenih građana. Propast preduzeća i razvoja zarad stana u Budvi. Ne može biti da takvi vole državu i svoj narod, niti da su ljudi za ugled. A ti zakoni i sistemi udruženog rada ni u Kulturi nisu propali.

I po stanju u kulturi, izgleda da je dobro došao svaki onaj ko nije nizašta. Mnoga kulturološka udruženja i svaraoci su u njoj najsporednija stvar. Postaše najvažnije komisije, odbori, savjeti i t.d., kao nekad u privredi, pa su time i svi državni službenici postali jedini nosioci razvoja u kulturi. Mnoge udružene radnje uništavale su ovih godina što su god stigle, pa zašto ne bi stvaralaštvo i kulturu o kojoj se ćuti i insinuira pravo stanje.Ali, koliko stvaralaštvo može biti bez granica, toliko i nečija mržnja prema njemu i spletkarenje. Ilustrovaću jedan skorašnji primjer, tek radi objašnjenja prirode njinog funkcionisanja.

Na konkursu Galerije Centar za sledeću godinu prijavilo se oko devedeset kandidata. Komisija je odobrila samo njih sedam a preostali vremenski izložbeni prostor, za njih desetak, planira ispod tezge ubaciti naknadno. Među odbijenim umjetničkim djelima su ona koja su bila nedavno izložena u Collegium artisticumu, jednoj od najpoznatijih, najvećih i najuglednijih savremenih galerija ex-yu prostora. U ovoj prestižnoj galeriji su pravljene i najznačajnije kolektivne izložbe jugoslovenskih modernista. Odbijeni kandidati su dobili nepotpisan odgovor koji u obrazloženju ima „jasnu“ rečenicu koja glasi: „Odabrani umjetnici izdvojili su se jasnim i određenim sadržajem i idejom izložbe kojom su konkurisali“. „Lijepa“ konfuzija koja „opravdava“ manipulacije a ne autorsko likovno ostvarenje. Jasan i određen sadržaj ima pejzaž koliko i pegla, a jasnu ideju izložbe trbalo bi da objašnjava neki literaran jad koji je autor priložio uz Zahtjev za izložbom. Ako se kvalitet ne podrazumijeva, sadržajem čega? A-ha, teksta autora o ideji izložbe jer je komisija, vjerovatno, literarna (ko bi rekao?) zbog nekog hendikepa i nije u stanju da ima uvid u kvalitet likovnih djela, već se latila literarnog dijela – spiska lijepih želja samih autora. (Šteta je što ta literatura neće biti prikazana u katalogu na uvid javnosti, ali, ne vjerujem i da postoji.) Na ovakvom načinu odabira kvaliteta bi pozaviđela i Akademija za dodjelu Oskara. Reditelj lijepo u depeši sroči šta je htio i zadivi sve amatere oko sebe. Film se ne bi morao ni gledati. Zašto Oskar za najbolje ostvarenje, kada je potrebniji drugima kad za to ima i načina. Kada je Dada jedan novinar pitao za nekakve ideje i nevjerovatna proviđenja koja je doživio na njegovim slikama, ovaj mu je na njegovu suvislu izvještačenost odmah duhovito i jednostavno odgovorio: da za to ništa ne zna i da on samo slika.

Ali, da bi se objasnio nivo i dostignuće gore pomenute rečenice ipak treba jasniji i određeniji sadržaj činioca udruženog rada, pa ću početi redom.

Mada se dolaskom Fondacije Petrović u Galerijski Dvorac Petrovića prostor za izlagačku djlatnost Centra savremene umjetnosti smanjio, direktor ovog Centra, pravnik po struci, Milenko Damjanović je u kratkom vremenskom roku uposlio četiri istoričara umjetnosti, odjednom – kao da ih je jeftino našao na buvljaku. Niko od njih nije učestvovao u prvoj Monografiji ove ustanove koja se odnosila na njene muzeološke sadržaje i kvalitete, što znači da njina stručnost nije bila od primarne važnosti za posao. Među njima je glavni kustos izlagačke djelatnosti Petar Ćuković. Umjetnički direktor je Ljiljana Karadžić koja je to postala samo posle tri godine radnog staža u ovoj ustanovi. A kakav je to stručnjak kad se može reći da ne poznaje ni najelementarnije stvari iz oblasti likovne umjetnosti. Za to je dovoljan jedan konkretan primjer za koji i đeca znaju: ona izričito tvrdi da je prvi slikarski materijl čađ (gar) neslikarski materijal. A kako može biti neslikarski materijal kad se od njega prave boje i tuš, to valjda zna samo njena dugo isčekivana diploma. Ali, i sam pojam izričitosti je usko povezan sa njenom nadležnošću.

Na nekom višem nivou rasprava oni koji su po svom nahođenju svrstali Bodlera u dekadentne estete, ostali su nejasni što zapravo za njih znači pojam dekadentnost u estetici, jer ona prvenstveno znači izvještačenost koja se javlja u sumraku kultura, ali su ustali protiv Tolstoja kada se istinski borio protiv dekadencije u umjetnosti i kada je upućivao na to da umjetnost treba uzdizati. Danas u Crnoj Gori u likovnoj umjetnosti iskreno i vrijedno stvaralaštvo sputava a dominira dekadentnost u svim vidovima. Ona se i podstiče iz administrativnih centara moći kao kakav vid pomodarstva kojim se svaka šuša može baviti. Zapravo, dekadentnost i jeste univerzalna kategorija, kao i neznanje.

*Autor je akademski slikar