Piše: Kerempuh

O bahatom, namjernom mijenjanju i iskrivljavanju mog materinjeg jezika imam pravo na stav.

Naime, u morbidnom dokazivanju kako su hrvatski i srpski jezik dva različita i međusobno strana jezika, hrvatski pravopizdžije završili su na konačnom rezultatu svojih nastojanja, a taj je kako hrvatski narod ne zna i ne poznaje svoj standardni jezik i govori i piše nekim drugim jezikom.

Pa su pravopizdžije kojima je endehazijska jezicna praksa sveta paradigma, do sada izdale vec pet važećih hrvatskih pravopisa u kojem propisuju, izmisljaju, naređuju, zabranjuju…

Počelo je tzv. razlikovnim nagnućima izmišljanja novih riječi, umjesto onih do sada razumljivih, i u srpskom i u hrvatskom. Taj novoizmišljeni riječnik vladajuća stranka HDZ uzima u svoj politički jezik i križarskim ga žarom nastoji poopćiti u narodu. Hrvatski se Sabor donedavno orio od blesavih riječi: glede, u svezi, narečeni, brojidba, svekoliki, izviješće, uzmožan, hoteći, jamačno, nazočan, potrebit, spisohran, zasigurno, itd. Tim i takvim jezikom počela se služiti armija hadezeovih revnitelja raspoređenih u vojsci, policiji, državnoj upravi, zdravstvu, školstvu, sportu, informativnim ustanovama, itd., itd. Dakle, svuda gdje je uvedena potpuna egzistencijalna ovisnost od gazde, kleronacionalističkog hadezea na vlasti.

Posljedica tog jezičnog propisivanja i nametanja, bila je stvaranje kod ljudi nesigurnosti govore li dobro ili ne. Nece li, ako pozdrave sa ‘zdravo’, biti sumnjivi jugonostalgicari, nedovoljni Hrvati i nerodoljubi.

Devedesetih godina isfrustrirani ugostitelji su počeli ukidati jela s roštilja jer nemaju hrvatska imena ili su, kako bi izbjegli gubitke, cjenovnike prevodili u koštovnike, čevapčiće zvali valjušci od kosanog mesa na žaru, pljeskavicu kosana šnicla s lukom na žaru, gemišt smjesnica, čobanac pastirac, a kusur izvratak. Posebno su se mučili u Brod izbjegli Iločani, koji govore ekavicu pa su, u vrijeme brodskog izbjeglištva, na novinskim kioscima tražili Viječernjak.

Najmaštovitije novohrvatske jezične akrobacije podstakao je helikopter: vrtolet, zrakomlat, lebdjelica i na koncu helić. Lakrdija s djelatnicima umjesto radnicima i djelatnim vremenom umjesto radnim traje još uvijek po državnim ustanovama.

Vojska i policija imaju taj nametnuti novohrvatski (očevid na prizorištu, ciljnik, uspornik, zrcalni unazadogled, skupnica, strojničar, pricuvna i ostale NDH smiješne ludorije, osobito za činove). Policijski glasnogovornici govore tim jezikom pa je na neko novinarsko glupo pitanje jedna muška glasnogovornica na TV-u odgovorio: «Istraga ide u tijeku» i dodao na tu glupost još i ono famozno : «Ajmoreć’».

I tu se uzaludno osvrtati, jer je to čvrsto regulirano.

No, na prevođenje stranih filmova na hrvatski jezik isplati se osvrnuti, jer tu vlada takva prevoditeljska i lektorska samovolja da to vec prerasta u komediju sličnu onom u tisku. U filmu Raj na zemlji crnac iz Miamija pita: «Kaj ima gospon Richie?», a Richie odgovara: «Niš’» i pita: «Buš mi pričuval bic?», a crnac mu odgovara: «Boli me racku za tvoj bic.» «Osjećam da si potrebit za mene» kaže Claudija Schiffer Al Pacinu u filmu Frenky and Jonny, a u filmu Lea i Daria glumci kažu kako je «klavir potrebit pa ga ustaše valjda neće odnijeti.» Potrebit je «onaj koji treba pomoć», «gladan i siromašan», «onaj koji u čemu oskudjeva», ali kako mu odoliti kad zvuči tako endehazijski pa u glavnom dnevniku HTV-a cujemo: «Prolijevanje mlijeka možda i nije bilo potrebito”.

Close the door prevodi se sa zakračunaj vrata, a u seriji Šerif u New Yorku revolver kratki kolt Smith&Wesson preveden je kao šestopuc.

Logička i zdravorazumska analiza ukazuje na lingvističke apsurde tog paranoičnog posla.

Nije krst nego je križ. No, dijete se ne križa nego krsti, a u crkvi nije križaonica, nego krstionica. Kaže se pokrštavati, a ne pokrižavati. Krsni list nije križni list, morem se krstari, a ne križari. Nije sigurno nego zasigurno. Ali je sigurnost, a ne zasigurnost. Nije prijem nego prijam, ali je primiti, a ne prijamiti. Nije brinuti nego zabrinjavati, ali je briga, a ne zabriga. Nije pažljivo, nego pozorno, ali je nepažljivo, a ne nepozorno. Nije domaćinstvo, nego kućanstvo, ali je domaćin, a ne kućan-in. Nije posjeklina, nego porezotina, ali je sječivo, a ne rezotina. Nije dnevno, nego na dan, ali jest dnevnik a ne dnijevnik. Nije voz nego je vlak, ali je vozna karta, a ne vlacna. Nije ideja, nego zamisao, ali ostaje idealizam, idejnost. Nije zdravo nego pozdrav, ali nije «Pozdrav Marijo, milosti puna…..» nego «Zdravo Marijo…»

Priča o hrvatskom jeziku je jedna od brojnih koje ilustriraju kako su prosječni, normalni Hrvati, sistematski maltretirani od svojih nacionalističkih idiota koje je uskrisio nekad fanatični komunist i bliski suradnik vojnoobavještajne službe JNA na čelu fanatično antikomunističkog HDZ-a.

To pretvaranje jezika u svaštaru prepunu besmislica i nakaznosti mimoišlo je glavninu brodskog političarskog establišmenta. On još uvijek govori svojim izvornim jezikom: ispravljaje (krive navode), repliciraje, rebalansiraje, raspravljaje po koluarima..… naget, maket, dadne, mogne, rekne, namećat, kod njia…

Ali zato brodski, i ne samo brodski, novinari ‘kvalitetno’ kreiraju hrvatski jezik: nastavak kontinuiteta, kinološka izložba pasa, falilo je pomanjkanje, drugačija razlika, sadržajni substrat…… itd.

Šampionsku titulu momentalno nosi HTV. Na prvom programu su uveli «popodnevne matineje», na trećem «večernje matineje», iako svaka poluobrazovana baba zna kako su matineje prijepodnevne priredbe, koncerti i pogotovo filmske predstave na koje je, nedjeljom, redovno išla dok je bila djevojčica. Matineja je riječ izvedena iz francuske riječi matinée koja znači prije podne.

Doduše, u zemlji u kojoj mlađahni premijer vlade u strogoj pozi za televiziju izjavi: «Takvo toleriranje neću podnašati» – možeš govoriti i pisati kako hoćeš.

Srpsku kretensku seriju Žikina dinastija, prikazivanu na privatnom tv kanalu, gledalo je milijun Hrvata. Šokirani tim podatkom hrvatski nacionalistički zeloti počeli su strastveno zagovarat prevođenje bivših jugoslavenskih i sadašnjih srpskih, bosanskih i crnogorskih filmova i knjiga na hrvatski – radi spriječavanja zagađenja. Blesava šovinistička ideologija, beskrajno licemjerje i teški primitivizam ne odustaju od dalje jezicne kretenizacije Hrvata ni nakon dvadeset godina upornog neuspješnog rada na tom.

Hrvatski i srpski jezik razlikuju se i kao sintaksa, i kao gramatika, i kao pravopis, ali se razumiju 99 posto. I sad bi to društvo, koje je do sada besramno, srpske prijevode knjiga sa stranih jezika potajno sa srpskog prevodila na hrvatski i uzimala za to od izdavača novce kao da je prevodila s engleskog, francuskog, njemačkog.. etc. – uzimala novce još i za prevođenje srpskih i jugoslavenskih filmova na hrvatski.

Sto reci, osim da obdukcija suvremenog hrvatskog šovinizma redovno ima samo dvije dijagnoze – interes ili idiotizam.

*Ovo je u skracenom obliku preneseni tekst briljantnog slavonsko-brodskog pisca, novinara, kronicara, publiciste, clana HND-a, HDP-a,PEN-a Stribora U.Schwendemanna.*

A koji najbolje izrazava i moje osobno stajaliste po tom pitanju.

Pollitika