Površina Mjeseca poznata je po svojoj sivoj, ožiljkastoj površini, ali ako teleskop usmjerite prema njemu vidjećete i svijetle mrlje koje narušavaju površinu? Te mrlje, poznate kao lunarni vrtlozi, prvi put primijećene su davne 1600. godine.

Nova studija naučnika sa univerziteta Stanford i Vašington je ponudila objašnjenje i dokaze.

Za razliku od Zemlje, Mjesec više ne generiše globalno magnetno polje koje bi ga štitilo od Sunčevih nabijenih čestica. To znači da kadase  solarni vjetrovi sudare s mjesečevom površinom, oni s vremenom zatamnjuju stijene zbog hemijskih reakcija. Međutim, čini se da su neki dijelovi Mjeseca zaštićeni ‘mini magnetnim poljima’. Dosad, svaki svijetli lunarni vrtlog koji su naučnici pronašli podudara se s jednim od tih lokalnih magnetnih polja. Ipak, ne sve stijene unutar tih polja reflektuju svjetlost, niti sva magnetna polja na Mjesecu sadrže vrtloge.

Naučnici sada tvrde da bi neka sila ispod površine Mjesec ‘magnetizovala’ lunarne vrtloge, odbijajući čestice solarnog vjetra. Po toj teoriji, ispod površine ima lave koja se polako hladi u magnetskom polju i stvaraju se magnetsku anomaliju. Neposredno ispod površine Mjeseca, naučnici su pronašli radarske dokaze o nekada tekućim rastopljenim stijenama. Ove podzemne rijeke ohlađene magme ukazuju na razdoblje vulkanske aktivnosti prije milijardi godina.

Koristeći model tih stopa hlađenja magme, naučnici su istražili kako mineral titanov željezni oksid, poznat kao ilmenit – obilan na Mjesecu i uobičajen u vulkanskim stijenama – može proizvesti magnetizovani efekt.

Njihovi eksperimenti pokazuju da, pod pravim uslovima, sporo hlađenje ilmenita može stimulisati zrna metalnog željeza i željezo-niklovih legura unutar mjesečeve kore i gornjeg plašta da proizvedu snažno magnetsko polje.

Ovaj efekt, zaključuju istraživači, “mogao bi objasniti jaka magnetska područja povezana s lunarnim vrtlozima. (Izvor: kozmos.hr)