Piše: Omer ŠARKIĆ

Konačna odluka o izručenju Džuliana Asanža je trebala biti donijeta neposredno poslije smrti Alekseja Navaljnog. Međutim, iznenadna smrt Navaljnog je bar za kratko odgodila Asanžovo izručenje Carstvu demokratije.

Zbog smrti Navaljnog, svi plaćeni ljudskopravaši, kako domaći tako i svjetski, promptno su se oglasili lijući svoje plaćene suze za njim. Krenula je jedna od najvećih kampanja protiv Rusije i Putina, a antologijsko ljudskopravašku, udvoričku kolumnu je odmah napisao i Žeki Pulicer, koji se nikad sličnom kolumnom nije oglasio da bi stao u zaštitu do smrti proganjanog mu kolege, novinara. U stvari, Asanž nije Žekijev kolega, samo se, eto, to tako kaže. Žeki i njegove Vijesti su Beba Popović Carstva demokratije a ne novinari.

Smrt Navaljnog je tako, bar za kratko spasila Asanža, jer, kako u jeku kampanje kojom se Putin i Rusija prikazuju kao ubice slobode isto to da uradi Carstvo demokratije i njegov isti takav, prvi saveznik, Britanija?

Tada, iako je “nezavisni” britanski sud morao donijeti odluku o (ne)izručenju Asanža, ona se prolongira.

Sada Carstvo demokratije i njegov “nezavisni” sud daje garancije britanskom “nezavisnom” sudstvu da Asanž neće biti osuđen na smrt(!!!) ako se pozove na Prvi amandman (slobodu govora)! Nudi mu se i sporazumno priznanje krivice(!), što je najperfidnije ubistvo Asanža i kompletne novinarske profesije, najpodliji pokušaj njegove kompromitacije. Asanžova supruga Stela, koja se bori za njega i njegovo oslobođenje ne primaju predsjednici država i vlada najmoćnijih i “najdemokratskijih” zemalja kao što su to radili i rade sa bivšom suprugom Navaljnog. Naprotiv, Asanžova supruga je javnosti praktično nepoznata.

Asanžove ‘kolege’, ti čuveni borci za slobodu profesije i prava novinara cijelo vrijeme ćute, kao što ćute za genocid nad Palestincima – čast veoma rijetkim izuzecima.

Uglavnom, bio Asanž izručen Carstvu demokratije ili ne, on je ubijen, samo je još fizički živ, a Carstvo demokratije i kolektivni Zapad su preko njegovog slučaja poslali jasnu poruku svim novinarima svijeta: ako se bavite i otkrivate naše ratne zločine i nepočinstva, proći ćete kao Asanž, a nikog neće biti, niti će iko smjeti da se zauzme za vas.

Tako izgleda toliko propagirana zapadno-američka demokratija, opšte i novinarske slobode, kao i zapadno nezavisno sudstvo. Sve je isto kao i na Istoku, samo nam se zapadni totalitarizam prodaje kao demokratija. Bukvalno prodaje, jer propaganda pod firmom novinarstva je roba kao i svaka druga, s tim što su posljedice po konzumente ove robe mnogo teže od konzumiranja Coca Cole na primjer. Coca Cola nam truje tijelo, propaganda duh.