Predsjednik Rusije Vladimir Putin izjavio je danas da je ukrajinska kontraofanziva propala, kao i da će državnost Ukrajine uskoro biti dovedena u pitanje.
On je u televizijskom obraćanju naveo da su ukrajinske vlasti “donijele ispravnu odluku, sve bi se odavno završilo”, prenosi RIA.
Putin je poručio da je “nemoguće” da se Rusiji oduzmu vojni dobici koje je dobila u Ukrajini.
Istakao je da je Rusija uvijek branila i da će uvijek braniti svoje interese, prenosi Tanjug.
“Nakon raspada Sovjetskog Saveza, nacionalističke ideje su ojačale u Ukrajini, što je dovelo do današnje situacije”, rekao je Putin.
PUTIN U LENJINGRADU
( Priča o Marini Sal’je )
Piše : Dragan D. Dragović
Ovu priču posvećujem : Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću, i svima onima čija neograničena ljubav prema Aleksandru Vučiću, nije manja od ljubavi prema Putinu.
“ I šta će nam budućnost kada mi ionako već imamo sve. Oni tamo nemaju ništa osim tih svojih istopolnih brakova. A mi, na primjer, imamo Putina. Imaju li oni Putina? Nemaju. E vidiš, u tome i jeste stvar. A Krim? Imaju li oni Krim? E mi imamo. I on je samo naš.” ( Лев Семёнович Рубинште́йн )
Kada je 31. decembra 1999. god., u pet minuta do ponoći, Jeljcin imenovao Putina za svoga nasljednika, cijeli svijet se zapitao : Putin ?! Ko je to ?!
Za razliku od mnogih, meni je to ime već odavno bilo poznato.
Tačnije, prvi put sam čuo za Putina u Lenjingradu, krajem 1991. god. Naime, dvojica mojih kolega Rusa – arh. Jurij Denisov i inž. Vladimir Petrov – su često pominjali to ime. A njih dvojica su – pored toga što su bili izuzetno jaki u svojoj inženjerskoj profesiji – bili veliki ruski patrioti i iskreni liberali, koji su nadahnuto govorili o Marini Sal’je ( Мари́на Салье́ ), i o njenoj borbi protiv “ korumpirane Lenjingradske administracije na čelu sa gradonačelnikom Sobčakom “. Pominjali su oni i neka druga imena : Čubajs, Anikin, Kudrin,… koja – tada za mene – nijesu značila gotovo ništa.
Da! Zaista, ko su bili svi ti ljudi ?!
Od lokalnih sovjetskih političara, ja sam tada znao samo za Gorbačova i Jeljcina. Možda i za Gajdara.
Taj decembar 1991. u Lenjigradu je bio izuzetno hladan. Temperatura je noću padala i do minus 40. U sauni njihove dače – na obali zamrznutog Ladožskog jezera – ove moje kolege su pričali o Putinu, govoreći da je on “ vor “ ( lopov na ruskom ) i da je on KaGe Bešnjik – što je bilo krajnje pogrdno ime za sve pripadnike Komiteta Državne Bezbjednosti. Tvrdili su da su svi pripadnici KGBa, bez izuzetka – korumpirani. Pričali su o “ banditskom Lenjingradu “, u kome je glavnu riječ vodila mafija pod zaštititom KGB-a. Govorili su da je Lenjingradska mafija – udružena sa KGB-om – neuništiva.
Bilo je to vrijeme raspada SSSR-a, i vrijeme kad se nije znalo što donosi sledeće jutro.
Iako sam razumio gotovo sve o čemu su oni tada pričali, ipak i danas mi je izuzetno žao što je moj ruski tada bio na takvom nivou da nijesam mogao da uhvatim “ sve nijanse “ njihovog dubokog nezadovoljstva i razočarenja u prvog demokratski izabranog gradonačelnika Lenjingrada, profesora Lenjingradskog univerziteta Anatolija Sobčaka, za koga su i njih dvojica glasali.
Pričali su da su prodavnice hrane u Lenjingradu bile prazne, i da im je prijetila glad, kao ona za vrijeme opsade Lenjingrada od strane Njemaca u II Svjetskom ratu.
Da bi spriječio tu katastrofu, gradski parlament ( Ленсовет) je opredijelio određenu količinu sirovina – u vrijednosti od oko 100 miliona dolara – kako bi se uvezla potrebna količina hrane iz Njemačke, i time spasio Lenjingrad od gladi. Za koordinatora tih aktivnosti je bio imenovan – tada javnosti nepoznati – Putin Vladimir Vladimirovič, načelnik gradskog komiteta za ekonomske odnose sa inostranstvom. Njegov zadatak je bio da procijeni vrijednost sirovina, odredi renomirane firme ( sa velikim poslovnim iskustvom u radu sa instranstvom ) koje će da izvezu te sirovine u Njemačku, da obezbijedi nesmetani uvoz hrane, i da uvezenu hranu rasporedi po municipalnim distriktima grada Lenjingrada. Sve tadašnje novine i televizija su objavile tu radosnu vijest, a Putin je – kao spasilac Lenjigrada od gladi – postalo veoma poznato ime u Lenjingradskoj oblasti.
I tako, ubrzo su sirovine napustile Rusiju i otišle za Njemačku.
Prolazili su dani i dani, a hrana nije stizala. Izgladnjeli narod Lenjingrada je bio na ivici bunta.
Vidjevši da postoji velika opasnost od nemira, i nesagledivih posledica, Ленсовет je odredio Komisiju, na čelu sa Marinom Sal’je, koja je bila član gradskog parlamenta. Ona je bila poznati borac za ljudska prava, demokrata, doktor nauka, koju su uvažavali svi izuzev samog vrha gradske vlade, na čelu sa gradonačelnikom Sobčakom, koji je već tada nosio nadimak “ Šerif grada “.
Zvuči poznato, zar ne ?!
Marina Sal’je je organizovala svoju komisiju, koja je u rekordnom roku izvršla potpunu analizu rada “ Putinove komisije “ i objavila rezultate. U zaključku izvještaja, Komisija je direktno optužili Putina za krađu više stotina milona dolara.
Jasno mi je kako je nestalo tih 100 miliona, ali mi uopšte nije jasno kako je moguće da se tih 100 miliona dolara “ pretvorilo “ u više stotina miliona, pitao sam svoje ruske kolege, sa neskrivenim čuđenjem – upravo onako kako to može da pita jedna osoba, sa rigidnom inženjerskom logikom.
Gledajući me sa neskrivenim čuđenjem, kao nekoga koji kao da je “ pao s Marsa “, oni su mi objašnjavali tu “ transformaciju “ novca. A objašnjenje je izgledalo ovako : Putin je imao tu mogućnost da samostalno izabere firme koje imaju pravo da izvezu te sirovine za Njemačku. Isto tako, on je mogao – ne pitajući nikoga – sam da odredi cijenu tih sirovina. I tako, detaljnom analizom dokumentacije, otkriveno je da su sve te “ renomirane “ firme bile ustvari “ lipovije jednodnevke “ ( ruski izraz koji označava da se radi o nepostojećim firmama, koje traju “samo jedan dan” ), i čiji su vlasnici nepostojeće osobe sa” fejkovim “ ( lažnim ) ispravama. Drugi, izuzetno važan nalaz Komisije je bio da su cijene svih tih sirovina ( koje je sam odredio Putin ), bile umanjene za 10, pa čak i do 100 puta od realnih cijena na svjetskom tržištu. Da bi lakše objasnija tu “ manipulaciju “ Marina Sal’je je uzela za primjer metal skandij ( Scandium – Sc ) – izuzetno rijetki metal. Cijena – fino mljevenog praška sa 99.99 % čitoće, je tada bila oko pola miliona dolara za kilogram. A cijena – po kojoj je ovaj prašak “ ustupljen “ tim firmama – je iznosila 5.125 dolara ( po Putinu ). Količina izvezenog skandija je bila 100 kilograma, tako da je samo na skandiju ta razliku bila nešto manja od 50 milona dolara ( = $ 500.000 x 100 kg ). Slično je bilo i sa ostalim sirovinama ( naftom, gasom, almazom…i dr ).
I tako, komisija Marine Sal’je je utvrdila da je ukupna vrijednost izvezenih sirovina iznoslila oko 900 miliona dolara, a ne 100 miliona – onako kako je to Putin zvanično prezentovao gradskom parlamentu.
Pošto su sirovine otišle u Njemačku, a hrana nije stigla u Lenjingrad, Marina Sal’je je optužla Putina za krađu od 900 milona dolara.
U ljubičastom sakou, malo dužih rukava, i sa jarko žutom kravatom, žvaćući žvaku, i sa ironičnim osmjehom, Putin se – tihim, ali sigurnim glasom – obratio gradskom parlamentu i izjavio da je on sve radio po zakonu, i da su sve te opužbe Marine Sal’je neosnovana i lažne. Govorio je da je on ustupio poslove firmama koje su tada bile zvanično registrovane u gradskoj Registraturi, i da ne zna gdje su i zašto te firme nestale. Pošto uopšte nema – kako je tvrdio – dileme ko je krivac, Putin je predložio da se pod hitno pokrene krivični postupak protiv direktora i vlasnika tih firmi.
Gradski parlament je, na predlog “ Šerifa grada “, donio odluku da se sva ta dokumentacija preda gradskom tužilaštvu, koji će da preduzme sve dalje korake. Dok tužilaštvo ne donese odluku, Putin ostaje do daljnjega na sadašnjem položaju.
Ubrzo nakon toga, gradonačelnik Sobčak je imenovao Putina za svog prvog zamjenika. Od tog trenutka, Marina Sal’je počinje da dobija direktne prijetnje. U strahu da može čak da izgubi i život ( što je inače bio čest slučaj u to vrijeme u Lenjingradu ), ona donosi odluku da se preseli u Moskvu.
Kao što se moglo i očekivati, Tužilaštvo nikada nije pokrenulo bilo kakvu optužbu protiv Putina. U međuvremenu ( kako su tvrdile moje gore pomenute kolege ), zamjenik gradonačelnika V.V. Putin, i ako državni činovnik, je formirao svoju privatnu firmu Kооператив «Озеро», sa još nekolko partnera. Ubrzo isti taj “ Koperativ Ozero “ otvara svoju banku “ Rossia “, čiji je direktor bio Jurij Kovaljčuk, njegov dug iz djetinjstva.
Paralelno sa svojim državnim i privatnom poslovima, Putin isto tako sarađuje sa neformalnom grupom lica, raznih profesija, kao što su bili : Arkadij Rotenberg, Igor Sečin, Genadij Timčenko i Aleksej Miler, sa kojima Putin ostvaruje milonske poslove.
Predpostavljam da vam ova imena ne znače mnogo, isto kao što ni meni nisu značile ništa, te davne 1991 godine.
Prije negio što krenemo dalje, važno bi bilo da se napomene, da su ovi gore pomenti likovi sada ( nakon 30 – tak godina ) prvi ešalon Putinove vlasti, i ujedno i najbogatijih ljudi u Rusiji. Igor Sečin kontroliše svu rusku naftu, Aleksej Miler, kontroliše sav ruski gas, Jurij Kovaljčuk kontroliše sve ruske medije, Genadij Timčenko kontroliše sav ruski uvoz i izvoz, dok Arkadij Rotenberg kontroliše izgradnju cijele kapitalne infrastrukture u Rusiji. Ukratko, svo bogatsvo Rusijie je u njihovim rukama.
To je prvi Putinov ešalon. Drugi ešalon su Putinu vrlo odani “ siloviki “ ( vojni i policijski vrh ) : N. Patrušev, S. Šojgu, A. Bortnikov, V. Gerasimov, S. Nariškin. Odmah za njima je tvrdo krilo propagandne mašinerije ( агитпроп ), kome bi i Gebels zavidio, i to su : V. Solovjov, M. Simonjan, O. Skabajeva, D.Kiseljov, J. Popov, M.Zaharova…. Negdje, s boka bio je i Putinu odani Evgenije Prigožin, šef privatne amije Wagner, koji je – kao što se zna – očekivano poginuo u avionskoj nesreći. Svi imenovani su izuztno bogati ljudi; svakako, ne tako bogati kao oni iz prvog ešalona.
O njima kao i o “ nižem dijelu piramide Putinove vlasti “ pričaćemo nekom drugom prilikom.
U svakom slučaju, poslije zasluženog političkog kraha Anatolija Sobčaka 1996., Putin ( već tada , kažu, “ težak 100 – tinak milona dolara ) dobija srednje – niži posao zamjenika načelnika adminstracije Predsjednika Jeljcina ( zahvaljujući pomenutom lenjingradskim drugu Anatoliju Čubajsu). Nakon toga, Putinova karijera uzlijeće u neslućene visine. Takav karijerni uspon, nikada ranije nije bio viđen u SSSR-u . Putin vrlo brzo postaje direktor FSB ( novog KGB), i ne dugo zatim i premijer ministar. Nakon 6 mjeseci, Jeljcin imenuje Putina za v.d Predsjednika Rusije. Sav ovaj nevjerovatni karijerni uzlet je postignut za nepune 3 godine.
I tako je 48. godišnji Vladimir Vladimirovič Putin postao predsjednik Ruske Federacije, 1. janura 2000. god.
Sve vrijeme tog njegovog “ raketnog “ uspjeha, Marina Sal’je ( sa svojim demokratima ) demonstrira u Moskvi, tražeći da se Putin osudi za krađu od 900 miliona dolara i da je njegovo mjesto u zatvoru, a ne na vrhu vladajuće piramide.
U svojim intervjuima na nezavisnoj televiziji NTV, Marina je stalno govorila da je krajnje lukavi, prepredeni, bezosjećajni, izuzetno istrenirani bivši ( ?! ) KGBešnjik i izuzeto opasni Putin dolazio na te pozicije samo zahvaljujući jakoj podržci udruženog KGBa i Lenjingradske Mafije.
Demokrate su objavile : Manifest – Putin mora da ide!
I kad su demokrate Rusije očekivale da će se Tužilaštvo Rusije konačno “ probuditi “ i da će optužiti Putina za mnogobrojna nedjela, Marina Sal’je je odjednput nestala – bez traga i glasa. Pričalo se da je prebjegla u Francusku, da je u zatvoru, pa čak i da je ubijena. U svakom slučaju, svaki njen trag se gubi početkom 2000. te godine.
Od tada je prošlo više od 10 -tak godina. Za to vrijeme Putin je postao neprikosnoveni vladar u Rusiji. Svi njegovi oponenti su nestali iz javosti: neko je završio u zatvoru, a neko u izbjeglištvu. I odjedanut je – kao grom iz vedra neba – nezavisna televizija “ NTV “ objavila video intrevju sa Marinom Sal’je, koja je ( kako se tada saznalo ) sve to vrijeme živjela u nekom nepoznatom mjestu в русской глубинке ( to je mjesto na kraju svijeta – bez i najmanjeg mogućeg traga civilizacije ). Vidno ostarjela i izmučena teškim životom, Marina se obratila ruskoj javnosti riječima : Ja neću još dugo biti na ovom svijetu, i zato apelujem na ruski narod da učini sve što je u njegovoj moći da se izbavi od Putina. Ako to sada ne uradi, sjutra će već biti kasno. Rusija će se suočiti sa krizom neslućenih razmjera, koja će rezultitrati ratom sa susjedima, što će na kraju dovesti do raspada Rusije.
Sve se ovo dešavalo početkom 2012, godine. U martu te iste godine, Marina Sal’je je umrla.
Zvanična televizija RT1 je objavila kratku vijest da je strani agent, izdajnik i narodni neprijatelj, lezbejka Marina Sal’je umrla u Francuskoj, u stanu svoje dugogodišnje ljubavnice.
Ovim se završava tužna priča o Marini Sal’je.
Za sve one koje interesuje njena priča, predlažem knjigu “ The man without face – the unlikely rise of Vladimir Putin “, autor Masha Gessen.
Da li je Marina Sal’je bila vidovita ili ne, mi to ne znamo, ali zato znamo da danas imamo rat u Ukrajini – najteži i najveći ratni sukob na teritoriji Evrope, od zavšetka II Svjetskog rata. Šta će biti dalje, ni to ne znamo, i zato predlažem da čujemo Leva Rubinštejna :
“ Niko nema takvu prošlost, kao što imamo mi. I šta će nam budućnost pored takve prošlosti. A budućnosti prosto nema. Nje sasvim nema. Nikakve. Nje nema već i zbog toga što niko nema namjeru ni da misli na nju. Niko. Ni Putin, ni takozvani obični građanin, pa ni oni koji su se zgodno dosjetili da u današnje vrijeme treba njegovati trezven odnos prema realnosti i istoriji “
PS
Ovih dana je počeo Davos 2024. Rekoše da će za nekoliko godina, najbogatiji čovjek na svijetu biti “ težak” čak 1.000 milijardi dolara. Baš interesantno, jer je, samo par mjeseci prije ovoga, šahista Gari Kasparov izjavio da je Putin najbogatiji čovjek na Planeti, i da je on osoba koja kontroliše toliko ogromno bogatsvo da nikada i niko u istoriji čovječanstva nije imao takvu kontrolu nad novcem, kao što ima Putin. A on je neprikosnoveni vlasnik države Rusije – jedne od najbogatijih država na Svijetu. Njegov imetak, tvrdi Kasparov, se procjenjuje na nekoliko 1.000 milijardi dolara.
I tako, ja sam više nego uvjeren da će posle ovoga, gospoda kojima je ovaj tekst posvećen, još više prigrliti svoga dragog, skromnog i pravdoljubivog tovariša Putina, ili kako je ( prije dvije – tri godne u Čečeniji, kao dragi gost Ramzana Kadirova ), govorio Knežević Milan : По масштабам деятельности, Путин как политик сравним среди своих предшественников в ХХ веке только со Сталиным .
A ako i nijeste baš sasvim uhvatili smisao rečenoga, to i nije toliko važno. Uostalom znate i sami što Knežević Milan, Mandić Andrija i oni dugi, mogu da kažu o svome “ božanstvu “ Putinu, čiji imetak je toliki da bi država Crna Gora – sa takvim novcem – mogla da živi i 1.000 godina.
Tužna vijest
Upravo mi je sada javio moj dragi ruski prijatelj Andrej G., da je Лев Семёнович Рубинште́йн poginuo. Auto, koje je prošlo kroz crveno svijetlo, ga je udarilo na pješačkom prelazu, u blizini njegovog stana u Moskvi. Vozač automobila je službenik …..???