Irodov kod

by | jan 9, 2024 | Blog | 0 comments

Piše: Predrag Miloradson NIKOLIĆ

Sveto drvo – badnjak, u kontejnerima svake godine završava širom Crne Gore, a dominantno u Podgorici. I to od vremena kada je to postao biznis kroz prodaju badnjaka. Pogotovu prvog Božićnjeg jutra bude razbacano svuda, po ulici, gazite ga autima, pa se višak skupi i pobaca u kontejnere.

Toliko koliko nam je i badnjak svetinja.

A „preduzetnici“, koji urnišu šume, pretpostavljam državne, pred kamerama, odgovarajući koliko košta badnjak, kažu: nema cijenu pa koliko ko da.

Nije tačno – nego vrlo precizno kažu cijenu. Hoće da zarade i to je u redu, ali moraju to da urade na način koji očigledno država treba da sredi, kad savjesti, srama i stida nema.

To prije svega podrazumijeva propisani red koga nema, odobrenje sa koje lokacije će biti ubrani, tačan broj ubranih badnjaka uz precizno definisanu cijenu, kao i obavezu uslova prodajnog mjesta i definisanje odlaganja ostatka badnjaka koji se ne budu prodali.

Čisto da se definiše cijela procedura poštovanja drveta koje je sveto, a ne svedeno na zaradu.

Ako neka nova vremena definišu nova pravila, onda makar da se ponašamo s osnovnim poštovanjem. Zašto?

Te divne Vitlejemske noći je sjaj jedne zvijezde, između njih beskonačno, obasjao pećinu u kojoj je rođen Isus. Zvijezda je trebala da ugrije srca svih i obasja pravi put svima, ne samo jednom u godini, nego cijelog života da bi bili spremni da se nakon smrti nađemo na istoj obali pored Njega. On je, da bi bio spašen, morao da ide u Nazaret, zbog Irodovog naređenja. Pa su ubijana djeca, kao i danas u Gazi, gdje ni jedno nema šanse da nađe spas u bilo kom Nazaretu.

Da nam je svaki dan Božić, svijet bi bio drugačiji i ne bi se ponavljala jedna od najvećih laži i najveće đavolje prevare – da je samo budali svaki dan Božić. Znaju oni koji nalažu badnjak kao sveto drvo, a ne kao obično, s koliko poštovanja i vjere se nalaže čekajući Njegovo rođenje, da bi ga na Božićno jutro molili da kroz varnice nas sjeti koliko zvijezda na nebu ima i koliko nam je potrebna svjetlost njihova ili makar jedne od njih, kao te noći u Vitlejemu, da nam obasja put kroz mrkli mrak. Da ne lutamo i uludo ne trošimo vrijeme koje nam je dato.

Ovako se za mnoge nakon Božića sveto drvo pretvara u smeće. Toliko sveto da se baca po kontejnerima ili ulici. Da li smo takvi i jedni prema drugima?

Još smo gori. Opet postajemo djeca Irodove krvi. Ona koja opet proganjaju i ubijaju, bacaju kamenje na druge, a u strahu se mole dva dana. Uz vele bogatu trpezu. Šta znači bogata trpeza? Žderanje? Da žderanje u Njegovu čast. Bez da nahrane i dušu i srce. E, pa, fariseji, tu glad je najlakše suzbiti, a onu glad srca i duše koja je prava hrana ostavlja vas gladnima cijelog života po vašem sopstvenom izboru. Ako su nam svetinje poput Badnjaka za smeće dan kasnije, onda nam njegove iskre, iz Božićnjeg džaranja, gasnu odmah i nikada neće postati zvijezde. A mogle bi.

Za početak da se uvede red. Ili  nalažite Sveto drvo kako treba ili se manite đavoljih rabota. Jer „nema dana bez očinjeg vida, niti prave slave bez Božića“.

0 Comments

Submit a Comment