Povezivanje

by | dec 24, 2023 | Blog | 0 comments

Piše: Duško VUKOVIĆ

Zoran Kesić je sinoć u svojoj emisiji ugostio troje mladih ljudi, studenata koji su skrenuli pažnju na sebe tokom protesta nakon izbora u Srbiji. Troje mladih ljudi tokom tih protesta nijesu skrivali bijes zbog onoga što se dešava u zemlji Srbiji – bezočne izborne krađe u Beogradu, ali i načina na koji je opozicija reagovala na tu krađu. Oni nijesu taj bijes skrivali ni u razgovoru sa Kesićem.

Autor emisije je održao uzbudljiv motivacioni govor na kraju razgovora sa mladim ljudima, podsjećajući njih i gledaoce/gledateljke na proteste koje je njegova studentska generacija danima organizovala u Beogradu 1996/97. godine, inspirisane izbornom krađom režima Slobodana Miloševića. Inspirativnost Kesićevog govora pojačavali su prizori iz toga doba koji su emitovani na studijskom video zidu.

Cinik u meni je suflirao njegovim mladim gostima pitanje i odgovor: I šta je konačan rezultat vaših protesta gospodine Kesiću? Vučić i njegove laži i paralaži! Vučić čije su izborne krađe mnogo bezočnije od Miloševićevih!

Gledajući ozarena lica troje mladih ljudi, cinika je sa scene prognalo sjećanje na studentski protest Kesićeve generacije, na povratak u vlastitu mladost koji me je povezao sa dvoje Kesićevih gostiju koji su mi kolege po studijama (Fakultet političkih nauka).

Studentski protesti 1996/97. godine su vrhunili u vrijeme kada je dnevni list Naša Borba, čiji sam bio dopisnik iz Crne Gore, slavio drugi rođendan. Ovaj dnevnik, nastao nakon što je Miloševićev režim oteo dnevnik Borba novinarima i akcionarima i pretvorio ga u glasilo lažne ljevice (JUL), dodijelio je Nagradu za toleranciju upravo Studentskom protestu. Kada sam, nakon proslave, navratio u redakciju, tadašnji glavni urednik Miša Brkić mi je povjerio ‘misiju’ da se obratim studentima i studentkinjama na Studentskom trgu i saopštim im novost o nagradi. Imao je ubjedljiv argumet u prilog svome predlogu – otprilike, nas ovdje već znaju, važno je da se čuje i glas iz Crne Gore.

Nakon što sam se javio vezi u štabu Studentskog protesta, govorio sam drugi po redu toga dana sa krova kombija. Ni prije ni poslije nijesam imao prilike da se obraćam tolikom broju ljudi, niti da čujem reakcije na vijest o nagradi: „Volimo te, Dragoljube! (ime pod kojim sam zaveden kod državnih vlasti 😉) i uzvratim izrazima ljubavi: „Volim i ja vas“. Nisam imao pripremljen govor, niti se dobro sjećam šta sam govorio, ali znam da sam uporedio moju studentsku generaciju koja je stasavala u vrijeme bonace u društvu i na Univerzitetu nastale poslije šezdesetosmaške pobune, i da sam im rekao da oni imaju privilegiju da imaju ideale i da se bore za njih. I poručio sam im da istraju u toj borbi.

Nakon navale emocija i premotavanja sjećanja, cinik u meni je iz starinarnice izvukao podatke da je tadašnja jedinstvena DPS vlast ‘drugog oka u glavi’ podržavala beogradskog kradljivca izbora. (Tek kasnije će dinamika događaja dovesti do rascjepa i razilaženja) i upario ih sa aktuelnom podrškom predsjednika crnogorskog parlamenta i samozvanog lidera vaskolikog crnogorskog srpstva Andrije Mandića aktuelnom kradljivcu izbora u Srbiji. Srećom, cinik nije imao snage za poentu kojom bi ohladio bijes beogradske studentske mladeži, pa je na scenu vratio mene mladog, onog koji je bio spreman da ide u Čile i brani tamošnji socijalizam od čileanskih generala i njihovih američkih mentora, zbog čega me je dio drugara zadirkivao kako hoću da idem na Ande da lovim kondore. Taj mladi JA poručuje da život bez ideala ne vrijedi ni pišljiva boba i da jedino uživanje u borbi ima smisla. Kao što sam 1997. podržao pobunjenu studentsku mladež sa krova kombija, tako i sada podržavam motivacioni govor jednog od onih kojima sam tada govorio.

Samo hrabro i pošteno, omladino! Mada, priznajem, teško je ovo bez zadrške prevaliti preko usana dok završavam čitanje ‘Brodolom civilizacija’ Amina Malufa.

0 Comments

Submit a Comment